Ako već ulagačima garantiramo profit, zašto ne bi ulagali mirovinski fondovi?

Rijetki će se toga sjetiti, no sljedeće godine napunit će se četvrt stoljeća otkad je Vlada Republike Hrvatske tvrtki Bina Istra dodijelila koncesiju za gradnju i gospodarenje istarskom autocestom - popularno nazvanom Istarski ipsilon. Bilo je to neposredno nakon operacije Oluja, gospodarske prilike bile su teške, pa se interes stranih ulagača za bilo kakve projekte u Hrvatskoj smatrao blagotvornim. U skladu s tim okolnostima sklopljen je i ugovor, pa stvoren poslovni odnos o kojem se tijekom narednih desetljeća puno pisalo.

Poznato je to u javnosti: gradnja ceste išla je sporo, tunelarina kroz Učku porasla, a država je koncesionaru na godišnjoj osnovi isplaćivala desetke milijuna eura “pomoći” kako bi osigurala rentabilnost ulaganja. Sličan model primijenjen je na dionici autoceste Zagreb - Macelj, a onda i na cijelom nizu drugih infrastrukturnih projekata u kojima su ulagači - mahom strane kompanije - zahtijevale da se njihove investicije osiguraju garancijama željenog financijskog povrata. Cijeli prvi val domaćih investicija u zelenu energetiku bio je financiran takozvanim “feed-in” tarifama, modelom garantirane otkupne cijene bez obzira na ritam i količinu proizvodnje.

Cijena je, kako to uvijek biva, došla na naplatu potrošačima... Hrvatska, dakako, nije usamljeni primjer u primjeni takvih modela financiranja kapitalnih ulaganja. Kad nemate razvijeno tržište, kad nemate novca i kad oni koji imaju nemaju povjerenja u to da ćete im ga vratiti, uvjeti po kojima ga možete dobiti vrlo su strogi. I to nije stvar investicijskog rejtinga.

Naprosto, veliki infrastrukturni projekti - kad nisu financirani iz europskih fondova - imaju dug rok isplativosti. Kad se realiziraju u državi koja ima povijest ekonomskih problema, regulatorne i pravne nesigurnosti, faktor rizičnosti raste. I onda se traže garancije. Hrvatska je godinama imala otežan pristup međunarodnim financijskim tržištima, a onda kad se taj pristup otvorio, dostupni kapital bio je skup. Financiranje kapitalnih ulaganja uz pomoć partnera kojeg kapital košta bitno manje - pa čak i ako mu se garantira visoka stopa povrata - može biti jeftinija opcija od financiranja ulaganja vlastitim zaduživanjem.

Utoliko, kod društveno potrebnih ulaganja u kojima nije moguće osigurati komercijalnu isplativost, neka forma garancija bit će i dalje potrebna. No, zašto taj oplođeni kapital ne bi ostao u Hrvatskoj? Za razliku od 1993. godine, danas u Hrvatskoj postoji otprilike 100 milijardi kuna investicijskog kapitala kojim u ime građana upravljaju mirovinski fondovi. Godinama je njihov poslovni model bio poprilično jednostavan: 70 posto novca uloženo je u državne obveznice, ostatak u domaće dionice i ostale financijske proizvode. Visoki prinos na domaće obveznice garantirao je profit, no taj poslovni model dosegnuo je svoj završetak. S jedne strane, ekspanzivna monetarna politika trajno je smanjila cijenu kapitala, a time i prinose na obveznice, blizu nuli. S druge, izbor ulagačkih opcija na domaćem tržištu kapitala je ograničen.

Tri od četiri hrvatska mirovinska fonda nedavno su tako uložila u M+ Grupu, regionalnog igrača u segmentu pozivnih centara koja će prikupljeni kapital uložiti u daljnje akvizicije i poslovno širenje. To je racionalna ulagačka strategija, iako ne bez rizika, no pravi je problem u tome što takvih kompanija ima vrlo malo. Jedno rješenje bilo bi povećanje ulagačkih aktivnosti u inozemstvu, a drugo to da se fondovi u većoj mjeri angažiraju na investicijskim projektima kod kuće. Opet, svaki od tih projekata nosi rizik. Ipak, kad god se u budućnosti u Hrvatskoj pojavi javni projekt s elementom garantiranog povrata na ulaganje, pravo prvenstva da u njemu investicijski sudjeluju trebali bi imati hrvatski mirovinski fondovi. Takva bi odredba čak mogla biti i formalizirana u konkretnoj zakonskoj odredbi, što bi dugoročno pridonijelo transparentnosti javnih kapitalnih investicija. Ovaj prijedlog vjerojatno će izazvati negodovanje onog dijela domaće javnosti koji se protivi bilo kakvom javnom ulaganju u “netržišne” investicije.

Taj argument je validan, ali i tu se ovakav model može shvatiti kao svojevrsno osiguranje. Ako već politička vlast odluči krenuti u realizaciju nekog projekta po modelu “garantiranog prihoda”, ovakva bi odredba odredila da ta subvencija završi u džepovima budućih umirovljenika. Takva transgeneracijska transakcija nije idealna, ali budući hrvatski umirovljenici vjerojatno bi većinom bili sretni da se barem dio novca koji su uložili u garantirani profit stranih investitora u domaće ceste, elektrane i kanalizaciju vrati kroz mirovine koje će im jednog dana biti isplaćene. Za bilo kakav drukčiji pristup više nema ni razloga ni opravdanja.