Ples po rubu

Vodič za preživljavanje trgovinskog rata: Što sa Svjetskom trgovinskom organizacijom?

Globalni trgovinski poredak, formaliziran kroz WTO, podrazumijeva da država neće potkopavati obećanja o liberalizaciji trgovine
Roberto Azevedo, glavni direktor WTO-a
 Ueslei Marcelino / REUTERS

Dok traje američko-kineski trgovinski rat, a na relaciji SAD-EU ples po rubu, analitičari se pitaju što će biti sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO), hoće li je rastočiti ili postoji šansa za oporavak, možda čak i blještavi WTO 2.0. Također, hoće li zapadne ekonomije disciplinirati Kinu, s kojom vode dugi niz različitih sporova, ili će joj se prilagoditi zbog nabujale moći.

U Ženevi, sjedištu Svjetske trgovinske organizacije, ovo bi vjerojatno smatrali predramatičnim uvodom; još se formalno ne raspravlja o Kini (ona ima status gospodarstva u razvoju i stoga poseban tretman) ni nekom novom WTO-u, ali sustav je u krizi, dovodi se u pitanje i globalizacija. Nakon gotovo 20 godina članstva Kine jasno je također da tako velika i pritom socijalistička zemlja, u čijem trgovinskom režimu partija i država imaju značajnu ulogu, nije zalogaj kao bilo koji drugi. Kina nije postala tip tržišne ekonomije koji su zapadni partneri očekivali kad su je primali u okrilje 2001. godine, a ona je u međuvremenu postala velesila na koju se ne može zažmiriti.

Globalni trgovinski poredak, formaliziran kroz WTO, produkt je liberalnih, američko-britanskih arhitekata, kako u svojoj analizi naglašavaju stručnjaci europskog think tanka Bruegel, odnosno zemalja koje su prvaci tržišne ekonomije. Taj poredak podrazumijeva, recimo, da država neće favorizirajući domaće igrače potkopavati obećanja o liberalizaciji trgovine na koja se obvezala sporazumom te da će liberalizirati investicije. U WTO-sporazumu, štoviše, nema ni posebnih klauzula koje bi se bavile ponašanjem kompanija u državnom vlasništvu i sustavnom državnom intervencijom u trgovinski režim, a upravo je ponašanje i utjecaj kineskih državnih kompanija (SOE, engl.) jedan od glavnih problema za Zapad.

EU, SAD i Japan, tri najveća kineska trgovinska partnera, bjesne jer Peking primjenjuje “netržišno orijentirane politike i prakse”, državnim kompanijama omogućava da budu nacionalni šampioni, a strane kompanije/investitore prisiljava na transfer tehnologije. SAD, pod vodstvom Donalda Trumpa, na sve to odgovara agresivno, trgovinskim ratom, a cilj je postići bilateralni dogovor kako bi se smanjio američki trgovinski deficit s Kinom, dok Europa u politici prema Pekingu ima mekši, diplomatskiji pristup i oslanja se na pažljivo targetirane antidampinške mjere. Amerikanci pak otvoreno poručuju da sadašnja pravila WTO-a nisu u redu jer omogućavaju Kini da daje velike subvencije svojoj industriji i podršku državnim kompanijama. Trump je WTO stoga nazvao katastrofom, čak zaprijetio izlaskom iz članstva i zatražio da se reformira sustav posebnog tretmana zemalja u razvoju.

U Bruegelu ocjenjuju da kineski sustav “socijalističke tržišne ekonomije” predstavlja jedan od većih izazova za globalni trgovinski režim te da će vodeće zemlje svijeta, što uključuje i Kinu, jednostavno morati dizajnirati posebna rješenja, barem za probleme s državnim kompanijama i transferom tehnologije. Jedino tako će prestati opasne tenzije i opstati multilateralni trgovinski sustav temeljen na pravilima. Smatraju da implicitno razumijevanje liberalnih pravila u WTO-u treba prevesti u eksplicitni jezik ugovora, u operativna pravila.

“U doba GATT-a (Opći sporazum o carinama i trgovini iz 1948.) trgovinski se sustav mogao uspješno nositi s ulaskom novih članica koje su bile ili socijalističke (kao Poljska) ili velike (kao Japan), ali nikad se nije morao nositi sa zemljom poput Kine, koja je i socijalistička i velika. GATT se s tim proširenjima na nove članice nosio kroz protokole o pristupanju koji su u to vrijeme bili ništa više od carinskih obveza, plus, u slučaju socijalističkih zemalja, obećanja da će uvoziti više. U slučaju Japana, velike tržišne ekonomije sa značajnom uključenošću države, protokol o pristupanju pokazao se nedostatnim da se izbjegnu tenzije nakon što je ekonomija te zemlje narasla do druge pozicije na svijetu, iza SAD-a”, kažu analitičari Bruegela. Tada su EU i SAD, glavni trgovinski partneri, tražili promjene u ponašanju Japana: EU je djelovala unutar GATT-a, ali je uglavnom bila neuspješna, a Sjedinjene Države su djelovale izvan GATT-a i uspjele.

Oštre mjere koje Amerika sada pokušava primijeniti prema Kini podsjećaju na one prema Japanu prije nekoliko desetljeća, primjećuju u Bruegelu. No nije baš moguće uspoređivati Kinu i Japan, a WTO-ugovor daleko je dublji od carinskih pitanja; on ide “iza granice”, pita za javne nabave, državne subvencije, pokriva intelektualno vlasništvo, razne tehničke barijere trgovini robama i uslugama, a sve to traži, napominju u Bruegelu, privrženost liberalnom razumijevanju zakona kako bi obveze bile istinski primijenjene. Stvari su tu teške čak i za zapadne članice (kao što vidimo u slučaju Boeinga i Airbusa, gdje se već 15 godina spore SAD i EU oko nelegalnih subvencija), a u WTO-u su trenutačno 164 članice koje su prilično heterogene.

Zaključak je analitičara da se kriza može djelomično riješiti boljom primjenom postojećih pravila (uključujući i pritisak na Kinu oko obveza iz protokola o priključivanju WTO-u, ako ništa drugo, kroz sudske procese), ali morat će se pregovarati i o doradi pravila. Nametanje rješenja, kao što uglavnom inzistiraju Amerikanci, kod Kine vjerojatno neće proći, ocjenjuju.

Svakako, kako naglašava američki ekonomist Dani Rodrik u članku u lipanjskom broju časopisa Foreign Affairs (“Globalization’s Wrong Turn And How It Hurt America”), hiperglobalistički trend u trgovini i financijama pokrenut početkom 90-ih je u nevolji, a takav finale i kontraudarac protekcionista predvođenih Trumpom njegovi proponenti jednostavno nisu predvidjeli. Što li bi tek rekli na sve očitije globalne ekonomske rizike izazvane trgovinskim ratom, o čemu je nedavno progovorio čak i šef moćne američke središnje banke, izazvavši pritom Trumpa da ga okrsti neprijateljem većim i od kineskog lidera Xi Jinpinga?

Kina i WTO

1947. - Kina je bila među originalnim osnivačicama GATT-a, ali je taj status deaktiviran 1950. pošto je osnovana NR Kina

2001. - nakon dugogodišnjih pregovora NR Kina postala je članica WTO-a, a tada je bila šesta po veličini izvoznica roba u svijetu

2009. - postala je najveći svjetski robni izvoznik

2016. - BDP mjeren paritetom kupovne moći povećao se pet puta u odnosu na 2001. godinu, a Kina je od ekonomije veličine Francuske i Njemačke (zajedno) postala kao američka

Brojke

23 spora s Kinom pokrenule su Sjedinjene Države, Europska unija devet, ali i Kina je protiv njih pokrenula 20-ak sporova

539 milijardi dolara vrijednost je uvezene kineske robe u SAD u 2018. godini, a 120 milijardi dolara vrijednost je američke robe izvezene u Kinu

395 milijardi dolara vrijednost je uvezene kineske robe u EU u 2018. godini, a 210 milijardi dolara vrijednost je europske robe izvezene u Kinu

300 milijardi dolara dodatna je vrijednost kineskog uvoza na koji je američki predsjednik Donald Trump najavio dizanje carina, a Peking istovjetan odgovor

25% sada je visina carina na vrijednost kineskog uvoza od 250 milijardi dolara (moguće je da će biti podignuta na 30 posto), na što je Kina odgovorila dizanjem carina na vrijednost američkog uvoza od 110 milijardi dolara

Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 18:36