Umjesto da pokrećemo projekte koji su neučinkoviti i skupi, ne bismo li sredstva mogli utrošiti pametnije?

Plan oporavka

Neobično je ovih dana čitati napise u medijima u kojima se spominje da će se iz Nacionalnog plana za oporavak i otpornost graditi tzv. Centri za starije osobe po astronomskoj cijeni od čak 2.000 eura po kvadratu. Iako se bavim socijalnom skrbi duže od 10 godina, nikada do sada nisam naišao na taj termin, a ne poznaje ga ni Zakon o socijalnoj skrbi, stoga je nejasno zašto se Vlada RH odlučila na korak izgradnje nečega što je već dostupno i što nude svi domaći pružatelji usluga na području Republike Hrvatske - od smještaja, osiguranja prehrane i zdravstvene skrbi do niz usluga van same institucije.

U samom procesu planiranja nismo bili konzultirani niti nas je resorno Ministarstvo obavijestilo o namjeri pokretanja takvog projekta u okviru NPOO-a, a logično je za zapitati se jesu li uzeli u obzir sve postojeće kapacitete kod privatnih pružatelja usluga socijalne skrbi, kod kojih je smješteno više od 5000 korisnika u kojima je zaposleno oko 2000 radnika. Radi se o značajnoj snazi privatnih ustanova koje mogu kvalitetno pridonijeti dobrobiti cjelokupnog sustava. Također, do nas nije došla informacija o tome da je Vlada procijenila postoji li interes privatnih ulagača, a propuštena je i značajna prilika za povezivanjem različitih pružatelja usluga socijalne skrbi što bi uvelike pojeftinilo i ubrzalo sam proces kako za državu, tako i za krajnje korisnike.

Kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 ima nemjerljive posljedice na gospodarstvo i uzrokovala je značajan rast nezaposlenosti što posljedično dovodi do smanjenja životnog standarda građana i sve većeg postotka građana u sustavu socijalne skrbi. Stoga smo stava kako se najbolja racionalizacija sustava socijalne skrbi može postići koristeći svu raspoloživu infrastrukturu bez obzira na tip vlasništva ustanove i nadamo se da Vlada Republike Hrvatska neće propustiti ovu priliku u okviru Nacionalnog plana za oporavak i otpornost. U proces izrade projektnih prijedloga mogućnost uključivanja trebale bi imati sve zainteresirane privatne ustanove socijalne skrbi, udruge, zadruge koje su kroz cijelu krizu značajan i vjerodostojan partner hrvatskom zdravstvenom sustavu. Sinergijom privatnog i javnog sektora podiže se kvaliteta i dostupnost usluge, čime se smanjuju nepotrebna ulaganja države u nešto što već privatni sektor ima te se financijski rasterećuje sustav i oslobađaju sredstva za druge projekte, a postojeće kapacitete u domovima koji su ionako prenapregnuti, ne smije se dodatno smanjivati.

Sadašnji pružatelji socijalnih usluga već sada ulažu znatna sredstva u edukaciju i zapošljavanje kvalitetnih djelatnika, kao i u nadogradnju kvalitete usluga i smještaja. Postavlja se pitanje zbog čega bi u tome svemu javni sektor konkurirao privatnome, kada znamo da za tim nema potrebe i da zasigurno neće biti dovoljno brzi i efikasni u tim nastojanjima, već će prouzročiti dodatne troškove bez željenih rezultata i ostvarenja krajnjih ciljeva. Ugovaranje usluga s privatnim sektorom, kako u organizacijskom tako i financijskom segmentu, rasterećuje javni sektor jer u tom slučaju Ministarstvo plaća samo uslugu, a izgradnju, opremanje, infrastrukturu, plaće zaposlenicima i režijske troškove plaća vlasnik. Vaučerima, koje HUP stalno zagovara, korisnicima se omogućuje jednaka dostupnost javnog i privatnog kroz slobodan odabir.

Ne bismo li sredstva iz Nacionalnog plana za oporavak mogli utrošiti pametnije, na način da podignemo standard kvalitete života svih građana, umjesto da pokrećemo projekte koji su neučinkoviti, skupi i koji će dodatno opteretiti ionako podkapacitiran javni sektor te povećati troškove svim poreznim obveznicima?