Trump najavio naftnu renesansu u Venezueli, ali čini se da od toga - ništa: ‘Pa što ako imaju najveće rezerve na svijetu? Tamo je rasulo!‘

Američki predsjednik Donald Trump možda je ozbiljno pogrešno procijenio situaciju oko venezuelanske nafte. Kako znamo, Trump je izrazio entuzijazam zbog mogućnosti da američke naftne kompanije dođu u priliku iskoristiti goleme venezuelanske naftne resurse. Međutim, izvori iz industrije kažu za CNN da je malo vjerojatno da će američki naftni rukovoditelji naglo pohrliti u Venezuelu. Za to je nekoliko razloga: situacija na terenu i dalje je izrazito neizvjesna, venezuelanska naftna industrija nalazi se u rasulu, a Caracas ima dugu povijest zapljene imovine američkih naftnih kompanija.

Možda je najveći problem to što su cijene nafte danas preniske da bi opravdale goleme investicije. Bit će potrebni deseci milijardi dolara da bi se oživjela posrnula venezuelanska naftna industrija.

„U ovom trenutku interes za ulazak u Venezuelu vrlo je slab. Nemamo nikakvu predodžbu kako će ondje izgledati vlast“, rekao je u ponedjeljak za CNN dobro upućeni izvor iz naftne industrije. „Predsjednikove ambicije ne podudaraju se s interesima industrije. A Bijela kuća toga bi bila svjesna samo da je prije subotnje operacije razgovarala s industrijom.“

Poruka Bijele kuće

Trumpova administracija poslala je nešto drugačiju poruku.

„Sve naše naftne kompanije spremne su i voljne uložiti znatna sredstva u Venezuelu kako bi obnovile njezinu naftnu infrastrukturu, koju je uništio nelegitimni Madurov režim“, izjavila je u priopćenju za CNN glasnogovornica Bijele kuće Taylor Rogers. „Američke naftne kompanije odradit će izvanredan posao u korist venezuelanskog naroda i dostojno će predstavljati Sjedinjene Američke Države“, dodala je.

Visoki dužnosnik Bijele kuće rekao je za CNN da će ministar energetike Chris Wright i državni tajnik Marco Rubio voditi pregovore s naftnom industrijom u Trumpovo ime. Dužnosnik je dodao i da je komunikacija s naftnim kompanijama već započela. Wright će se ovoga tjedna sastati s čelnicima naftnih kompanija kako bi razgovarali o tome hoće li američke tvrtke ponovno pokrenuti bušenje nafte u Venezueli, izjavio je glasnogovornik Ministarstva energetike.

Dva izvora ranije su rekla za CNN da, iako su Trumpovi dužnosnici kontaktirali američke naftne kompanije kako bi ispitali njihov interes za povratak u Venezuelu, energetske tvrtke nisu se htjele obvezati na nova ulaganja.

‘Politička retorika ispred stvarnosti’

Venezuela ima veće zalihe nafte od bilo koje druge države na svijetu – više nego Irak, Rusija i Sjedinjene Države zajedno.

No pri donošenju odluka o ulaganju u udaljene projekte bušenja nafte, kompanijama je ključna dugoročna sigurnost. Potrebna im je jasna predodžba o tome kakvo će biti poslovno i političko okruženje, ne samo za nekoliko godina nego i desetljeća unaprijed. U današnjim okolnostima teško je znati kako će izgledati vlast i institucije u Venezueli za nekoliko tjedana, a kamoli dugoročno.

Tko je izdao Madura?

„Sama činjenica da postoje naftne rezerve – pa čak i ako su najveće na svijetu – ne znači nužno da će se ondje i proizvoditi nafta“, rekao je za CNN drugi izvor iz industrije. Prema njegovim riječima, Trumpova administracija stavila je „retoriku ispred stvarnosti“, naglašavajući da je politička stabilnost „od presudne važnosti“ kada kompanije razmatraju ulaganja u inozemstvu.

Jeftina nafta ne potiče ulaganja

Godine nedostatnih ulaganja, gospodarska kriza i međunarodna izolacija ostavile su venezuelansku naftnu infrastrukturu u zapuštenom i lošem stanju.

„Venezuela je bankrotirala. Nema novca. Državna naftna kompanija je u rasulu. Jedva uspijeva prehraniti vlastito stanovništvo“, rekla je Luisa Palacios, bivša predsjednica uprave tvrtke CITGO, američke naftne kompanije u vlasništvu venezuelanske državne naftne tvrtke PDVSA, s rafinerijama i mrežom benzinskih postaja u Sjedinjenim Državama.

Nadalje, prema procjenama savjetodavne kuće Rystad Energy, objavljenima u ponedjeljak, samo zadržavanje sadašnje razine proizvodnje od 1,1 milijun barela dnevno, što je otprilike koliko trenutačno proizvodi američka savezna država Sjeverna Dakota, zahtijevalo bi oko 53 milijarde dolara ulaganja u idućih 15 godina.

Prema Rystadovoj analizi, da bi se Venezuela vratila na razinu proizvodnje od tri milijuna barela dnevno, kakvu je imala krajem 1990-ih, ukupna kapitalna ulaganja u naftni i plinski sektor morala bi do 2040. godine dosegnuti čak 183 milijarde dolara. Taj iznimno visok iznos ne odražava samo zastarjelu infrastrukturu nego i činjenicu da se većina venezuelanske nafte smatra „teškom“ – vrstom sirove nafte koju je teže i skuplje rafinirati i preraditi od lakše nafte koja se proizvodi u Permskom bazenu u zapadnom Teksasu

Amerikanci će plaćati ogromnu cijenu brutalnog MAGA PR-a.

Sirova nafta trenutačno je relativno jeftina. Cijene su prošle godine pale za 20 posto, što je njihov najveći godišnji pad od 2020. Niske cijene nafte povoljne su za potrošače jer spuštaju cijene goriva na najniže razine u posljednje četiri godine. No istodobno takvo okruženje obeshrabruje čelnike naftnih kompanija i njihove dioničare da se upuštaju u skupe i rizične projekte.

„Ideja da bi se venezuelanska naftna industrija mogla ponovno pokrenuti preko noći jednostavno je nerealna“, rekao je Doug Leggate, direktor za integrirane naftne kompanije, rafinerije te istraživanje i proizvodnju u Wolfe Researchu.

Naravno, moguće je da Trumpova administracija ponudi određena jamstva kako bi potaknula američka ulaganja u Venezuelu. No zasad je prerano reći hoće li biti takvih poticaja.

Chevron ima najbolju poziciju

U svakom slučaju, analitičari i rukovoditelji iz industrije ističu da tek nekolicina američkih naftnih kompanija raspolaže kapitalom i tehničkim znanjem potrebnim za razvoj proizvodnje u Venezueli. Na vrhu tog popisa nalazi se Chevron, budući da je ta kompanija sa sjedištem u Houstonu jedina velika zapadna naftna tvrtka koja je tijekom desetljeća političkih i gospodarskih previranja zadržala značajnu prisutnost u Venezueli.

„Chevron je daleko najbolje pozicioniran od svih američkih naftnih kompanija“, rekao je Francisco Monaldi, stručnjak za energetsku politiku Latinske Amerike na Sveučilištu Rice.

Prema podacima Rystada, Chevron trenutačno proizvodi oko 150.000 barela dnevno u Venezueli, djelujući na temelju dozvole u okviru režima sankcija koju je Trumpova administracija nedavno produljila.

ExxonMobil i ConocoPhillips, druge dvije velike američke naftne kompanije, također raspolažu znanjem i financijskom snagom potrebnima za obnovu venezuelanske naftne industrije. No obje kompanije imaju loša iskustva iz te zemlje.

Naime, bivši venezuelanski predsjednik Hugo Chávez nacionalizirao je naftnu imovinu Exxona i Conoca oko 2006. godine. Dok je Chevron odlučio ostati i surađivati s Caracasom, Exxon i Conoco napustili su Venezuelu, a njihova je imovina zaplijenjena. Conoco i dalje pokušava naplatiti procijenjenih 12 milijardi dolara odštete zbog nacionalizacije svoje imovine u Venezueli, dok ExxonMobil, prema podacima Reutersa, potražuje gotovo 2 milijarde dolara.

„Venezuela je zemlja protiv koje je pokrenuto najviše postupaka zbog izvlaštenja imovine. To znači da je početna razina rizika ulaganja ondje iznimno visoka“, rekla je Palacios, koja je danas direktorica istraživanja i izvršna direktorica za financiranje energetske tranzicije pri Centru za globalnu energetsku politiku Sveučilišta Columbia.

Exxon je u međuvremenu usmjerio fokus na razvoj velikih naftnih nalazišta u susjednoj Gvajani, zemlji koja je u samo nekoliko godina od gotovo nepostojeće proizvodnje nafte prerasla u proizvođača koji danas nadmašuje Venezuelu.

„Venezuela nije jedina opcija za SAD kada je nafta u pitanju. Nije čak ni jedina opcija u Latinskoj Americi“, zaključila je Palacios.