Tko će na kraju platiti izgradnju LNG-a? Ako ne bude isplativ ceh bi mogao čekati građane

Veliku buru u domaćoj javnosti izazvao je prijedlog Zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin, kolokvijalno nazvan “lex LNG”, koji je prošli tjedan stigao na stolove zastupnika Hrvatskog sabora.

Pred Saborom je tako organiziran prosvjedni performans ekoloških udruga i drugih protivnika tog projekta, u Saboru je žestoku konferenciju za medije održala načelnica općine Omišalj, gdje bi terminal trebao biti smješten, a oporbeni SDP zakonodavnu je proceduru zakočio podnošenjem stotina amandmana uglavnom usmjerenih na ispravljanje gramatičko-pravopisnih kvaliteta zakonskog prijedloga. Općenito govoreći, prigovori oporbe i predstavnika nevladina sektora - s iznimkom Mosta - sveli su se tvrdnje da lex LNG neustavno derogira ovlasti lokalne samouprave, da je projekt opasan, ekološki štetan i da je riječ o geostrateškom interesu SAD-a zbog kojeg će Hrvatska kupovati “skupi američki plin”.

Sigurnost opskrbe

Kako to obično biva, šuma takvih banalnih argumenata onemogućila je odvijanje meritorne rasprave pa i fokusiranje javnosti na rizične aspekte koje ovaj zakon - kao i većina pravnih akata uopće - sadrži. A u slučaju lex LNG, vjerojatno najdiskutabilniji njegov dio u članku je 12. pod naslovom “Preventivne mjere za sigurnost opskrbe”. Tim se člankom predviđa mogućnost prikupljanja “naknade za sigurnost opskrbe”. Naknadu bi odredila Hrvatska energetska regulatorna agencija na godišnjoj razini prema prijedlogu operatora transportnog sustava - državne tvrtke Plinacro - a na temelju “manjeg zakupa kapaciteta LNG terminala u odnosu na planirani zakup kapaciteta”. Jednostavnije rečeno, tim člankom otvara se mogućnost da se novac potreban da bi projekt bio ekonomski izvediv - ako ne bude dovoljno komercijalnog interesa za korištenje terminala - prikupi posebnom naknadom koju bi plaćali svi potrošači prirodnog plina u Republici Hrvatskoj. A takva mogućnost baca jedno posve novo svjetlo na projekt.

Naime, od samog začetka projekt gradnje LNG terminala na otoku Krku predstavljao se kao strateški energetski projekt koji diže razinu energetske sigurnosti ovog dijela Europe, ali i komercijalno održiv projekt uklopljen u okvire slobodnog, liberaliziranog tržišta plina. Prva kvaliteta razlog je i zbog kojeg je projektu odobreno stotinjak milijuna eura bespovratnog financiranja iz Europske unije, no s druge strane, prema javnosti se više puta slala poruka da će konačna realizacija projekta na kraju ovisiti o komercijalnoj isplativosti, odnosno dovoljnoj količini dugoročnih obvezujućih ponuda za zakup terminalnih kapaciteta putem tzv. open season natječaja. Sad se da naslutiti da bi terminal ipak mogao biti realiziran u svojevrsnoj “hibridnoj” financijskoj konstrukciji - kombinaciji prihoda od tržišta i administrativnog nameta.

Osim što ta činjenica u određenoj mjeri mijenja narav projekta, ona otvara mogućnost poskupljenja prirodnog plina za hrvatske potrošače - što je cilj izravno suprotan deklarativnim ciljevima razvoja LNG terminala.

Cijena plina

Vjerojatno svjesni negativnih reakcija javnosti na takvu mogućnost, a nastavno i na višekratna obećanja resornog ministra Tomislava Ćorića da plin za potrošače u Hrvatskoj neće poskupjeti, u obrazloženju spornog članka Ministarstva zaštite okoliša i energetike navedeno je da “naknada neće utjecati na cijenu plina u Republici Hrvatskoj prema krajnjim kupcima, nego će se ona određivati na godišnjoj razini u okviru postojećih tarifa za transport, odnosno troška usluge transporta plina”. Ta rečenica može se tumačiti jedino na način da će ukupna cijena plina ostati ista, a da će postojeća tarifa za transport - jedna od stavki ukupne cijene plina - biti umanjena za iznos novouspostavljene naknade. Ukratko, dio sadašnje tarife za transport plina bit će preusmjeren LNG terminalu, pa iako se naizgled može činiti da rješenje čini vuka sitim, a čuva ovce na broju, gubitnika će ipak biti. To je državna plinska kompanija Plinacro koja bi tako ostala bez dijela prihoda. A takav scenarij, pak, opet za sobom vuče brojne probleme i potencijalno neugodne posljedice.

Naime, Plinacro je tvrtka koja se bavi upravljanjem plinskim distributivnim sustavom Republike Hrvatske, a kako je to regulirana djelatnost i prihode ostvaruje na temelju tarifa koje potvrđuje Hrvatska energetska regulatorna agencija, ti tzv. dopušteni prihodi temelje se na kompleksnom proračunu koji uključuje operativne troškove i troškove nužnih investicija - kako bivših, tako i budućih. Smisao takvog sustava jest da se omogući održivo, učinkovito poslovanje i razvoj plinskog sustava uz minimalni trošak za korisnike. Zato, bilo kakvo smanjenje prihoda Plinacra (prelijevanjem dijela njegove tarife LNG terminalu) mora se na određeni način odraziti i na poslovanje te tvrtke.

Smanjenje tarife

Prema podacima dostupnim u godišnjem izvješću Plinacra za 2017. godinu, planirani iznos poslovnih prihoda (prihodi ostvareni na temelju tarife) iznosio je oko 480 milijuna kuna. Smanjenje Plinacrove tarife za oko 20 posto toj bi tvrtki odnijelo (a LNG terminalu donijelo) devedesetak milijuna kuna godišnje. Taj bi novac vjerojatno, čak i uz nisku utilizaciju, zatvorio financijsku konstrukciju projekta u Omišlju, no evidentno je da bi to bio ozbiljan udarac za Plinacrovu bilancu.

O tome jasno svjedoče i druge stavke iz računovodstvenih izvještaja kompanije. Primjerice, iznos od devedeset milijuna kuna prihoda bez kojih bi - prema ovom scenariju - ostao Plinacro, nadmašuje kompanijine ukupne troškove zaposlenih (61 milijun kuna), troškove održavanja transportnog sustava (48 milijuna kuna), pa čak i ukupni iznos realiziranih investicija u 2017. godini (84 milijuna kuna). Dapače, riječ je o više od trideset posto ukupnih troškova poslovanja Plinacra koji su u 2017. iznosili 257 milijuna kuna. Može li ijedna tvrtka poslovno preživjeti dvadesetpostotno smanjenje svojih prihoda, bez odgovarajućeg reza rashoda? U slučaju Plinacra jedini mogući prostor za takav brzi rez nove su investicije, pogotovo zato što na godišnjoj razini plaća i oko 25 milijuna eura otplatnih rata kredita Europske investicijske banke čija su sredstva potrošena za projekt plinofikacije Like i Dalmacije. Sasvim konkretno, u slučaju pada poslovnih prihoda na razinu od 400-tinjak milijuna kuna, uz postojeću razinu rashoda i otplatu kredita, Plinacro ne bi imao sredstava za bilo kakva nova ulaganja.

S druge strane, takva intervencija komplicirana je i u regulativnom smislu, s obzirom da je sadašnja Plinacrova tarifa i razina dopuštenih prihoda određena za razdoblje od 2017. do 2021. godine, kao i metodologija na kojoj se temelji. Uvođenje novih stavaka u transportnu tarifu, odnosno smanjenje postojećih Plinacrovih, zahtijeva promjenu metodologije - što je kompleksan proces koji može trajati mjesecima. Pri tome postoji i percepcijski problem. Ako se uvodi novi element u tarifu, a ona u totalu ostaje ista, poruka za javnost može biti dvojaka. Ili se ranije plaćalo nešto što nije bilo potrebno, ili će u budućnosti netko ostati bez novca koji mu je potreban. Drugo - ekscentričnije - rješenje jest da se unutar postojeće metodologije smanje neki od parametara - kao što su primjerice otkazivanje Plinacrovih planiranih investicija ili smanjenje vrijednosti imovine, što bi onda smanjilo izdatke za amortizaciju. Problem s takvim rješenjem jest da je teško naći razumno poslovno opravdanje za otpisivanje vrijednosti vlastite imovine, a i takav otpis bi Plinacro bacio u golem računovodstveni gubitak, što utječe i na njegov kreditni rejting.

Strateška važnost

Trebamo li, stoga, ipak biti zabrinuti kako će razvoj LNG terminala neizravno ipak negativno utjecati na cijenu plina koju plaćaju potrošači? Tarifne stavke za transport plina u Republici Hrvatskoj jedne su od najviših u Europi, a takve visoke cijene uvelike su rezultat realizacije projekta gradnje magistralnog plinovoda kroz Liku i Dalmaciju, čiji je trošak opteretio transportnu tarifu, a dosad nije u značajnijoj mjeri rezultirao povećanjem volumena transporta plina. S obzirom na to iskustvo, nužno je da se projektu LNG terminala pristupi maksimalno oprezno.

Njegova strateška važnost i sigurnost koju dugoročno donosi kvalificiraju ga za model realizacije izvan isključivo tržišno/komercijalnih okvira, no pritom bi možda bilo dobro da se razmotre i alternativne metode državne pomoći, kao što su izravni kapitalni transferi ili smanjenje PDV-a na prirodni plin.