Svjetska banka istražila ključne veze između zemalja EU i kako one potiču gospodarski rast

Marljivi stručnjaci Svjetske banke ispisali su čak 344 stranice izvještaja s hrpom tablica i grafikona ne bi li dokazali da je zemljama u Europi pametnije i profitabilnije surađivati nego se zatvarati i promovirati protekcionizam, što je u posljednje vrijeme počelo stizati na nacionalne dnevne redove. Izvještaj je nazvan “Ključne veze: Promicanje gospodarskog rasta i otpornosti u Europi i središnjoj Aziji (ECA)”, a smislili su i poseban pokazatelj, indeks višedimenzionalne povezanosti (MDC) te poručuju da je za gospodarski rast presudna delikatna mreža koju čine trgovina, izravna strana ulaganja, migracije, informacijska i telekomunikacijska tehnologija kao i promet jer kroz njih ide transfer znanja i tehnologija.

To vam se čini nekako samorazumljivim? I jest, ali u Svjetskoj banci su išli u detalje, analizirali kako su se dijelovi te mreže ponašali i nadograđivali proteklih dvadesetak godina u EU i susjedstvu. Smatraju da vladama, onima koji donose javne politike, to nije uvijek očito i sasvim jasno te stoga ne znaju ni maksimizirati gospodarske koristi od postojećih veza niti efikasno graditi nove, a onda zbog negativnih posljedica gube izbore i raste populizam.

“Birači u Europi i drugdje propituju jesu li koristi od snažnije povezanosti vrijedne troškova. Uz odluku Velike Britanije iz 2016. o izlasku iz EU (Brexit), nedavni izbori u nekoliko europskih zemalja odražavaju skepticizam u korist od produbljivanja suradnje, pri čemu birači sve više preferiraju stranke koje traže veću nacionalnu autonomiju umjesto snažnije regionalne integracije”, kaže se u uvodnom dijelu izvještaja. Istina, takvi se rezultati političkih izbora mogu pripisati i zabrinutosti zbog velikih migracijskih tokova i nedavnog priljeva izbjeglica, ali u Svjetskoj banci ipak smatraju da se uglavnom radi o tome da građani propituju regionalnu integraciju i globalizaciju općenito.

Zaključak je da skepticizam dosad nije donio bitne promjene, ali se europska integracija usporila od vremena globalne financijske krize 2007., pa svi ti izazovi i pitanja traže da se posebna pažnja posveti “međusobnoj interakciji različitih tipova veza te tome zašto povezanost u regiji i široj globalnoj mreži igra ključnu ulogu u poticanju rasta i životnog standarda”.

Ne može se, međutim, skrivati da povezivanje nosi i potencijalne rizike: oni dolaze kroz prelijevanje ekonomskih šokova iz zemlje u zemlju (što onda utječe i na promjenu stava javnosti o poželjnom stupnju otvorenosti gospodarstva) kao i kroz odluke o tipovima veza koje će zemlja jačati. Kako bi se, primjerice, širio ekonomski šok iz Njemačke, na koga bi najviše utjecao? U krugu onih potencijalno najpogođenijih je čak 17 zemalja, a među njima i Hrvatska jer svoju globalnu poslovnu umreženost uvelike ostvaruje upravo preko Njemačke. Njezina ekonomska stabilnost ključna je i za našu, što znači da nam je to ujedno i velika slabost; teško da bismo u slučaju potresa lako pronašli alternativu tim vezama pa bi trebalo razmisliti o ”diverzifikaciji portfelja”. To je slučaj i s Austrijom, Poljskom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom, Turskom, Grčkom i drugima, gospodarski oslonjenima na njemačko tržište.

Kao ključni kanali za veću povezanost u izvještaju se ističu transfer znanja, strano vlasništvo i menadžment u kompanijama, migracije, infrastruktura i opskrbni lanci. Iako Hrvatska ima razloga preispitivati kako stoji u svakom od tih kanala, uloga opskrbnih lanaca posebno bi nam trebala biti zanimljiva jer, za razliku od drugih srednjoeuropskih tranzicijskih zemalja koje su ranije ušle u EU, mi i dalje nismo snažno u njih uključeni. Kompanije poput AD Plastika, koji posluje u automobilskom sektoru i intenzivno sudjeluje u svom europskom opskrbnom lancu, više su iznimka nego pravilo. To potvrđuje i početkom godine objavljeno istraživanje Hrvatske narodne banke u kojem se konstatira da je po participaciji u globalnim lancima vrijednosti Hrvatska malo ispod svjetskog prosjeka i značajno ispod pet srednjoeuropskih zemalja te EU prosjeka.

Opskrbne je lance najlakše ilustrirati kroz automobilsku industriju koja je jedan od ključnih lanaca u Europi, a posebno je vidljiv otkako su proizvođači iz Njemačke i Francuske počeli premještati dio proizvodnje u istočnu Europu. Ta prekogranična fragmentacija proizvodnje, odnosno specijalizacija unutar različitih stupnjeva proizvodnog procesa, proteklih je desetljeća jako ubrzana. Teoretičari o tom globalnom fenomenu govore kao nastanku konkurentskih klastera koje su nazvali “Tvornica Europa”, “Tvornica Azija” i “Tvornica Sjeverna Amerika”, pri čemu je europsko nacionalno sjedište te “tvornice” Njemačka (iako ima još nekoliko snažnih zemalja proizvođača), u Aziji je to Kina, a u Sjevernoj Americi je SAD.

U podlozi funkcioniranja tih regionalnih opskrbnih lanaca jest, zapravo, razmjena dodane vrijednosti, usput se događa i transfer znanja, a bitno je primijetiti da je geografska blizina, unatoč općem padu troškova transporta i komunikacija, i dalje važna. Kako pak mjeriti stupanj uključenosti neke zemlje? Stručnjaci Svjetske banke mjere ga upravo kroz tokove dodane vrijednosti, a ne toliko kroz bruto izvoz jer on maskira vrijednost uvoz­nih komponenti. Ukratko, pokazuje se, veća uključenost neke zemlje u opskrbne lance povezana je s bržim rastom izvoza koji u sebi ima veću domaću dodanu vrijednost. To bi trebala biti važna poruka za Hrvatsku.

Primjerice, Poljska i Turska su u regiji ECA u razdoblju 2000.-2011. u postocima bilježile najveći rast izvoza kroz opskrbne lance kao i najveći rast dodane vrijednosti u izvozu. Češka, Bugarska i Slovačka imale su iznadprosječan rast u oba segmenta dok su Slovenija, Rusija i Mađarska u istom razdoblju smanjile udjel izvoza kroz opskrbne lance te su zabilježile skroman rast dodane vrijednosti u izvozu.

Važna je i vrsta uključenosti u opskrbne lance: primjerice temelji li se na sastavljanju uvezenih autodijelova iz Njemačke ili u tom lancu sudjeluje s većom dodanom vrijednosti zahvaljujući većem know-howu te istraživanju i razvoju, pa zemlja proizvodi dijelove koji se onda izvoze da bi bili ugrađivani u automobile u nekoj trećoj zemlji. Kad ih se uspoređuje s EU 15 te SAD-om i Kanadom, jasno je da tranzicijske članice EU u tome stoje lošije. One više uvoze stranu dodanu vrijednost koju potom ugrađuju u svoj izvoz nego što izvoze dodanu vrijednost koja se ugrađuje u izvozne proizvode trećih zemalja. Takav trend ne mora biti dugovječan, samo treba znati koje konce vući.

Preuzeto iz novog broja Globusa

Naslovnica Globusa