Demokracija bi trebala značiti da narod upravlja državom preko svojih izabranih predstavnika. No što se događa kada predstavnici počnu vjerovati da država pripada njima, a ne građanima koji su im privremeno povjerili vlast? Prosvjedi, društveni sukobi i nasilje u Francuskoj i drugim europskim zemljama upozoravaju na ozbiljnu pukotinu između institucija i društva. Nasilje nema opravdanja, a njegovi uzroci nisu jednoznačni. Nažalost, samo osuda nasilja ili represija nisu odgovor na pitanje zašto toliko ljudi više ne vjeruje da ih politika čuje.
Problem zapadnih demokracija nije samo u pogrešnim odlukama. Najveći je problem kada se političke elite toliko udalje od svakodnevice građana da više ne razumiju što znači živjeti od plaće, plaćati najam, podizati djecu ili pokrenuti posao. Politička vlast nije vlasništvo političara. Ona je privremeni mandat koji građani daju svojim predstavnicima i koji im mogu oduzeti. Parlament ili Sabor predstavlja narod; ne zamjenjuje ga. Javni dužnosnik nije gospodar društva, nego njegov službenik. Kada se ta jednostavna hijerarhija obrne, kriza postaje demokratska, a ne samo socijalna.
Političke elite često govore jezikom BDP-a, investicijskih rejtinga i produktivnosti. Ti su pokazatelji važni, ali prosjeci mogu prikriti stvarno iskustvo ljudi. Gospodarstvo može rasti dok srednja klasa gubi osjećaj sigurnosti, a mladi sve teže planiraju samostalan život. Država koja vlastiti uspjeh mjeri samo agregatnim pokazateljima riskira zaboraviti kome taj uspjeh treba služiti. Posebno je važan odnos između dohotka od rada i bogatstva koje proizlazi iz vlasništva. Oni koji već imaju nekretnine, financijsku imovinu i kapital mogu jednostavno sudjelovati u rastu vrijednosti imovine; oni koji tek pokušavaju steći prvi stan ili sigurnu štednju često moraju trčati sve brže da bi ostali na istome mjestu.
Prema pokazateljima Europske središnje banke, najbogatijih 10% kućanstava europodručja krajem 2025. držalo je 57,2% neto bogatstva, a u Hrvatskoj 63,6%. To su pokazatelji visoke koncentracije, iako još ne i dokaz da nejednakost raste svake godine u svakoj državi. No društvo u kojem se bogatstvo lakše nasljeđuje nego stječe radom riskira izgubiti vjeru u jednake životne prilike.
Ovdje nije riječ samo o siromaštvu. Nesigurnost zahvaća zaposlene roditelje, mlade stručnjake, studente i velike dijelove srednje klase koji na prvi pogled žive pristojno, ali ne uspijevaju stvarati sigurnost za sebe i djecu. Problem je i vrijednosni - kada se uspjeh mjeri gotovo isključivo akumulacijom bogatstva i moći, a odgovornost prema zajednici postaje sporedna, društvo gubi empatiju. Pohlepa nije obilježje svih bogatih, ali njezina normalizacija kao društvenog ideala potkopava solidarnost. Materijalno bogatije društvo tako može postati politički i moralno siromašnije.
Ne proizlazi svaki prosvjed iz siromaštva niti je nasilje nužna posljedica nejednakosti. Ipak, društvo u kojem velik dio građana prestane vjerovati da ima budućnost ulazi u krizu vlastitog legitimiteta. Što politički sustav nudi onima koji poštuju pravila, rade i obrazuju se, ali više ne vide put prema stabilnom životu?
Tu nastaje paradoks: gospodarstvo može rasti, zaposlenost biti visoka, a sve veći dio građana ne osjećati napredak. Socijalne potpore mogu ublažiti krizni udar, ali ne mogu trajno zamijeniti strukturne reforme. Građani ne traže samo pomoć za sljedeći mjesec; traže uvjete da vlastitim radom izgrade budućnost. To je razlika između upravljanja nezadovoljstvom i politike koja mu uklanja uzroke.
Upravo se ovdje vidi i razlika između politike koja proizvodi naslovnice i politike koja gradi otpornost. U javnim raspravama često se kao dokaz uspjeha navodi vrijednost ugovorenih investicija ili iznos povučenih europskih sredstava. Međutim, potrošen euro nije sam po sebi stvorena vrijednost. Javna investicija postaje razvojna tek ako dugoročno poboljšava javnu uslugu, povećava produktivnost ili smanjuje buduće troškove, uz prihvatljivo opterećenje proračuna. Bez toga se današnji politički uspjeh može pretvoriti u sutrašnju fiskalnu obvezu.
Stanovanje: ključni test europskog društvenog ugovora
Stanovanje je najočitiji test toga raskoraka. Nije riječ samo o tržištu nekretnina - stan je preduvjet samostalnosti, obitelji i osjećaja pripadnosti. Kada obrazovan i zaposlen čovjek ne može živjeti ondje gdje radi, društveni ugovor prestaje biti uvjerljiv. Pritom politička vlast ne može opravdavati neuspjeh samo tržišnim silama; njezina je zadaća osigurati uvjete za dostupnu ponudu, infrastrukturu i pravedna pravila.
Kratkoročne potpore najmu ili kupnji mogu pomoći, ali bez povećanja ponude pristupačnih stanova mogu završiti i u višim cijenama. Zato stanovanje zahtijeva povezanu politiku prostornog planiranja, javnog i neprofitnog najma, poreza, financiranja i gradnje, a ne niz nepovezanih subvencija.
Prema Eurostatu, između 2010. i drugog tromjesečja 2025. cijene stanova u EU porasle su 60,5%, a najamnine 28,8%; u Hrvatskoj su cijene stanova porasle oko 102%. U drugom tromjesečju 2026. cijene stanova u EU bile su 4,7% više nego godinu prije. Rast cijena sam po sebi ne dokazuje jednak pad dostupnosti u svim državama: važne su plaće, kamate i vlasnička struktura. No za mlade bez naslijeđene nekretnine razlika između vlasnika imovine i onih koji tek pokušavaju steći dom postaje pitanje međugeneracijske pravednosti.
Rasprava o nejednakosti nije izvan europskog političkog identiteta. Članak 3. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji među ciljeve Unije izrijekom ubraja visoko konkurentno socijalno tržišno gospodarstvo, društveni napredak, borbu protiv socijalne isključenosti, socijalnu pravdu, solidarnost među generacijama te ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju. Dakle, europski projekt nikada nije bio zamišljen samo kao zajedničko tržište bez društvene obveze.
Ovo nije zahtjev da Europska unija preuzme svaku nacionalnu socijalnu ovlast. Riječ je o tome da se europska gospodarska integracija ne smije odvojiti od svojih društvenih ciljeva. Članak 3. Ugovora o Europskoj uniji izrijekom govori o socijalnom tržišnom gospodarstvu, socijalnoj pravdi i koheziji. Članak 9. Ugovora o funkcioniranju EU zahtijeva da se pri definiranju i provedbi politika vodi računa o visokoj zaposlenosti, socijalnoj zaštiti i borbi protiv isključenosti, a članak 174. o ekonomskoj, socijalnoj i teritorijalnoj koheziji. Ti članci ne jamče svakome stan, ali obvezuju europsku politiku da gospodarski uspjeh ne promatra odvojeno od društvenih posljedica.
Zašto političke stranke reproduciraju iste elite?
Ako elite ne odgovaraju na te probleme, zašto ih građani ne zamijene? Zašto sustavi tako često nude ista imena i političke obitelji? Brazil je upečatljiv primjer - na predsjedničkim izborima 2026. sučelili su se Luiz Inácio Lula da Silva i Flávio Nantes Bolsonaro, sin bivšeg predsjednika Jaira Messiasa Bolsonara koji služi zatvorsku kaznu od 27 godina zbog pokušaja državnog udara. Neposredno nakon izbora mlađi Bolsonaro napustio je Brazil i otišao u Sjedinjene Države unatoč sudskom nalogu da preda putovnice, dok je protiv njega trajala istraga zbog sumnji na korupciju i pranje novca. Poznato prezime i pripadnost postojećim političkim strukturama ostaju snažni politički resursi, neovisno o ozbiljnim kontroverzama. Taj primjer ne dokazuje da birači nemaju slobodu izbora, ali postavlja pitanje koliko je politička ponuda doista otvorena novim ljudima.
Čak ni nove stranke ne jamče promjenu političke kulture. Emmanuel Macron došao je 2017. s pokretom En Marche i obećanjem prekida s tradicionalnim francuskim elitama, ali su njegovu vlast pratile kritike zbog koncentracije odlučivanja i udaljavanja od dijela društva. U Mađarskoj je Péter Magyar, koji je prije pripadao političkom krugu povezanom s Fideszom, postao nositelj promjene vlasti; tek će rezultati pokazati hoće li promijeniti i obrasce upravljanja. Promjena lica nije isto što i promjena institucija, a još manje jamstvo dostupnijeg stanovanja ili pravednije raspodjele prilika.
Sjedinjene Države nude slična pitanja o zatvorenosti političke ponude i ulozi medijske vidljivosti, novca i stranačkih struktura. Nije problem u dobi političara ili njihovoj dugoj karijeri, nego u tome koliko su stranke sposobne prepoznati kompetenciju izvan uskog kruga profesionalne politike.
Stranke stvaraju hijerarhije, mreže lojalnosti i mehanizme napredovanja. Stranačka disciplina, medijska prepoznatljivost i prikupljanje sredstava mogu postati važniji od sposobnosti upravljanja javnim sustavima. Političar koji izgubi sposobnost razumijevanja života ljudi koje predstavlja možda još može pobjeđivati na izborima, ali sve teže može biti njihov stvarni predstavnik. Demokratski problem nastaje kada stranke od instrumenta predstavljanja građana postanu instrument reprodukcije vlastite moći.
Problem demokracije postaje ozbiljniji kada građani prestanu vjerovati da mogu utjecati na to tko ih vodi. OECD-ovo istraživanje iz 2023. u trideset zemalja pokazalo je da 44% ispitanika ima malo ili nimalo povjerenja u nacionalnu vladu, nasuprot 39% s visokim ili umjereno visokim povjerenjem. To nije dokaz da demokracija nestaje, nego upozorenje da formalno pravo glasa nije dovoljno ako građani ne osjećaju stvarni utjecaj između izbora.
Europski suverenitet počinje mogućnošću samostalnog života
Istraživanja o demokratskim inovacijama pokazuju da neki procesi mogu dopuniti predstavničke institucije, osobito kod složenih dugoročnih pitanja. Građanske skupštine u Irskoj, Belgiji i drugim europskim državama pokazuju kako se strukturirana rasprava, pristup stručnim podacima i sudjelovanje različitih građana mogu povezati s političkim odlučivanjem. No takvi procesi vrijede samo ako je jasno tko donosi konačnu odluku i kako se na preporuke odgovara. Cilj nije zamijeniti demokratski mandat ekspertizom ili slučajnim odabirom, nego vratiti građanima osjećaj da njihovo iskustvo može oblikovati javnu politiku.
Stanovanje zato mora postati jedna od ključnih europskih politika: pristupačna gradnja, neprofitni najam, energetska obnova i infrastruktura moraju dobiti dugoročan okvir. Europska konkurentnost gubi društveni smisao ako mladi ne mogu živjeti ondje gdje rade. To je i pitanje europskog identiteta, jer socijalna kohezija nije usputna korist zajedničkog tržišta, nego dio njegove političke svrhe.
Demokracija se istodobno mora otvoriti novim ljudima i idejama. Transparentniji kandidacijski postupci, nadzor političkog novca, snažnija lokalna demokracija i građanske skupštine mogu povećati sudjelovanje između izbora. Oni ne smiju zamijeniti odgovornost izabranih predstavnika, nego je učiniti vidljivijom. Građani nisu samo biračko tijelo koje svake četiri godine daje dopuštenje za upravljanje, oni su izvor političke vlasti.
Europa ne treba manje demokracije, nego demokraciju koja bolje služi građanima. Njezine institucije moraju ponovno povezati rad i dostojanstven život, rast i široko dostupne koristi, politički mandat i odgovornost. U suprotnom srednja klasa, na kojoj počivaju društvena pokretljivost i povjerenje, gubi razlog vjerovati da sustav djeluje i u njezinu interesu.
Budućnost europskog projekta neće se odlučivati samo u vijećnicama i na financijskim tržištima. Odlučivat će se i u pitanju koje si postavlja mlada osoba: mogu li od vlastitog rada izgraditi dom, obitelj i budućnost? Ako Europa na to ne odgovori, teško će očuvati povjerenje koje je njezina najveća politička snaga. Demokracija neće biti obnovljena samo novim političkim licima, strankama ili izborima. Bit će obnovljena kada politička vlast ponovno postane ono što mora biti - služba građanima, a ne izvor povlastica političkih elita.
Sadržaj nastao u suradnji s REGEA-om
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....