Što napraviti za jesti s ostacima iz frižidera? Recimo da su to ajvar, piletina kojoj prekosutra istječe rok, gotovo uvenula blitva i možda neki ostatak vrhnja. Trojica sedamnaestogodišnjaka iz Tehničke škole Ruđer Bošković – Borna Belobrajdić, Jakov Štefanić i Lovro Čepel – razvili su mobilnu aplikaciju Fridgemate upravo za takve situacije.
Naime, Fridgemate su osmislili kako bi korisnicima pomogli pratiti namirnice u hladnjaku i spriječiti bacanje hrane putem obavijesti o roku trajanja, nutritivnim vrijednostima i prijedlozima recepata. Digitalna inovacija, vođena ekološkom odgovornošću, osigurala im je plasman na Student Digi Awards, nagradu Jutarnjeg lista namijenjenu mladima koji tehnologijom oblikuju budućnost Hrvatske.
- Tehnologija nam pomaže da pametno riješimo probleme i to nas iznova fascinira. Odlučili smo i mi dati svoj doprinos. Uvijek bacamo puno hrane, a ovako se može uštedjeti i novac. - govori nam Belobrajdić u telefonskom razgovoru. Dodaje da Fridgemate koristi i sam. Prema izvješću unutar aplikacije, dosad je od bacanja "spasio" 66 posto skeniranih namirnica.
Kako točno funkcionira aplikacija? Nakon skeniranja barkoda, Fridgemate putem API-ja Open Food Factsa dohvaća nutritivne vrijednosti namirnica na 100 grama proizvoda. Rok trajanja zasad se unosi ručno, a aplikacija potom šalje obavijesti kada se približava istek roka. Treća, možda i najkorisnija opcija jest integrirani AI koji na temelju odabranih namirnica predlaže recept i procjenjuje vrijeme pripreme. Za namirnice iz uvoda recept izgleda ovako:
"Piletina u ajvaru i blitva na tavi. Nareži piletinu na komade. Ispeci je na tavi. Dodaj ajvar i malo vrhnja kako bi dobio umak. Blitvu kratko prodinstaj s češnjakom, ako ga imaš."
Dakle, ako poslušamo savjet Fridgematea, za 20 minuta gotovo otpisani sastojci mogu postati sasvim pristojan ručak – i to nutritivno bogat: oko 600 kalorija, 50 grama proteina, 30 grama masti uz ulje za pečenje te nešto vlakana i ugljikohidrata. No mladi programeri ne planiraju stati na tome.
- Planiramo uvesti kalendar radi boljeg vizualnog prikaza, slanje obavijesti na e-mail i prikaz statusa namirnica na početnom zaslonu. Razmatramo i integraciju naručivanja hrane iz trgovina izravno kroz aplikaciju, izradu popisa za kupnju te opciju spremanja recepata koji su već korišteni - nabraja mladi programer.
Belobrajdić je u projektu bio zadužen za razvoj i backend aplikacije, Štefanić za dizajn i frontend, dok je Čepel radio na istraživanju i AI funkcionalnostima. Ideju su preuzeli od kolege maturanta, a aplikaciju su razvili početkom svibnja. Sljedeći korak je plasiranje proizvoda na tržište, odnosno objava na App Storeu i Google Playu. Od toga ih zasad dijeli stotinjak eura za Appleov godišnji developerski certifikat, pa aplikacija još nije javno dostupna.
- Nemamo tih sto eura - smije se sedamnaestogodišnjak. - Nakon što nabavimo certifikat, planiramo uvesti godišnju pretplatu. No prije toga moramo napraviti statistiku i odrediti cijenu, ponajviše zbog troškova umjetne inteligencije koja generira recepte.
Belobrajdić, Štefanić i Čepel na projektu su radili puna četiri mjeseca, uglavnom nakon nastave, vikendima i praznicima, usklađujući razvoj aplikacije sa školskim obvezama. Komunicirali su preko Teamsa, razmjenjivali ideje i zajedno tražili rješenja. Inače, ovo nije prvi projekt na kojem surađuju. Na EU Code Week Hackathonu 2025., održanom prošlog prosinca, s još troje kolega razvijali su projekt "My Story – Cinematic Planner & Helper".
- Svi smo prijatelji i svi imamo znatiželju prema novim tehnologijama i računalima - kaže Belobrajdić te naglašava kako njihova ljubav prema programiranju nije "od jučer". Programiranje uče i u slobodno vrijeme, gledaju edukativne sadržaje na YouTubeu, pohađaju online tečajeve na Courseri te istražuju i dijele projekte na GitHubu.
- Nažalost, mnoge od tih stvari u školi ni ne učimo. Neke stvari jednostavno moraš sam pronaći. Nekad nam profesori daju projektne zadatke, ali većinu toga radimo u slobodno vrijeme - ističe mladi programer.
Sva trojica smatraju da bi u školskom kurikulumu trebalo biti više strukovnih predmeta. Tjedno imaju tri sata hrvatskog jezika, a samo dva sata programiranja, pa bi, kažu, voljeli da je barem obrnuto. Ipak, smatraju da se situacija posljednjih godina poboljšava.
- Moj ujak je također išao u Ruđer i njegova generacija nije imala toliko laboratorijskih vježbi, snažna računala ni toliko strukovnih predmeta kao mi danas. Više mi se sviđa i modularna nastava koja je uvedena ove školske godine - kaže Belobrajdić.
Što se tiče budućnosti, sva trojica prijatelja imaju slične planove: položiti maturu, upisati Fakultet elektrotehnike i računarstva ili Tehničko veleučilište u Zagrebu te jednog dana raditi u kvalitetnoj tehnološkoj kompaniji.
- Uvijek se može osmisliti nešto novo što ljudima olakšava život. Dobra tehnološka rješenja svi mogu koristiti i baš zato želimo raditi u ovoj industriji, zaključuje.
