Država od pretvorbe i privatizacije računala na 24 milijarde tadašnjih DEM, stvarni prihod nepoznat

Jedan od najvećih misterija pretvorbe i privatizacije je iznos koji je država zaradila prodavajući udjele u 1006 tvrtki čiju je pretvorbu Državni ured za reviziju provjeravao između 2000. i 2004..

U pretvorbu su, podsjetimo, spomenuta poduzeća i njihove tvrtke-kćeri unijeli ukupnu vrijednost kapitala u iznosu od 24,4 milijarde tadašnjih DEM, što je ujedno i iznos koji je trebao biti prihod države od privatizacije nekoć društvenih poduzeća. Država je ne samo uzimala vlasničke udjele u poduzećima onoliko koliko je smatrala da treba uzeti, pa ih onda prodavala na tržištu i ubirala prihod, nego je i uzimala i prihod od prodaje dionica poduzeća koje su, istina po povoljnijim uvjetima od tržišnih investitora, kupovali zaposlenici tvrtki koje su prolazile pretvorbu!? Ni to tadašnjim kreatorima zakona o privatizaciji iz HDZ-a nije bilo dosta već je, kako upozorava Dragutin Varga koji je pretvorbu dočekao kao radnik ITAS-a iz Ivanca s radnim stažom od 18 godina, udio koji su zaposlenici tvrtki u pretvorbi mogli kupiti bio ograničen.

- Radnici su mogli kupiti do 50 posto vlasništva u firmi, novac od dionica išao je državi a ne firmi u koju si uložio dugogodišnji rad, školovao se za to radno mjesto i uložio neki svoj dio života za to. Objašnjenje je bilo da se mora raskinuti s samoupravljanjem, da ćemo sada imati tržišni sistem i da je normalno da kupuješ dionice vlastite firme, a ne da postaješ suvlasnik temeljem, recimo, radnog staža – prisjeća se Varga.

Samoupravljanje kao izlika

Pošto je radio i u socijalizmu, naš sugovornik se, kako ističe, uvjerio da nije bilo samoupravljanja poduzećima u punom smislu te riječi kako je to u osvit pretvorbe tumačio pretežiti dio političke i znanstvene elite.

- Kakvo samoupravljanje ako nisi mogao smijeniti direktora koji radi loše? Onda si nakon pretvorbe dobio vlasnike i direktore koji su isto radili loše, doveli firmu u stečaj, ali ni njima nisi ništa mogao jer su imali većinski paket dionica. Kako su ga stekli? Kupili su dionice naše tvrtke od države, od državnih fondova koji nikome nisu odgovarali za to kome prodaju dionice firme o kojoj nisu imali pojma, što radi, kako radi, kakva ulaganja su joj potrebna..Znači to je sve skupa bila jedna katastrofa od politike koja je konkretno ITAS, ali i brojna druga poduzeća, dovela u stečaj 2005., i da mi radnici nismo preuzeli stvar u svoje ruke i istjerali tadašnje vlasnike iz firme od ITAS-a ne bi danas ništa bilo. Jer, primjerice, bivši vlasnici su dio zemljišta firme 2001. prodali Lidlu koji je izgradio supermarket, a prodali bi i sve drugo da ih nismo istjerali iz firme – kaže Varga.

Dragutin Varga u pogonima ITAS-Prvomajske koju su radnici 2006. spasili od propasti u stečaju nakon sprovedene pretvorbe i osposobili za novo poslovanje.

Zeljko Hajdinjak/Cropix

U svakom slučaju, koliko je od spomenutih 24,4 milijardi DEM država i naplatila, nepoznato je iz niza razloga, a prvenstveno zbog velikih promjena unutar državnih institucija, prvenstveno u Hrvatskom fondu za privatizaciju, koje su trebale ubirati prihod od privatizacije i o tome podnositi izvješća Saboru i Vladi. Kako se upravljalo spomenutim prihodima, kao ilustracija može poslužiti navod iz izvješća Vlade o upravljanju imovinom države iz ožujka 2013..

- U Hrvatskoj, očito, postoje institucionalni problemi upravljanja državnom financijskom imovinom. Podsjetimo, Nadzorni odbor HFP-a bio je dužan Saboru jedanput u godini podnijeti izvješće o radu. Nažalost, Nadzorni odbor HFP-a punih 13 godina nije Saboru podnosio izvješća o radu. Od 1998. Nadzorni odbor nije se redovito sastajao ni održavao sjednice. Od siječnja 2008. do srpnja 2010. Nadzorni odbor čak nije ni imenovan. Tek 9. srpnja 2010., 2,5 godine nakon konstituiranja šestog saziva Sabora, Sabor je donio Odluku o imenovanju novih članova – navodi se u spomenutome izvješću tadašnje Vlade Zorana Milanovića koja se suočila se odlukom prethodne vladajuće garniture o ukidanju HFP-a i prijenosu ovlasti fonda na Agenciju za upravljanje državnom imovinom (AUDIO).

Hrvatskom saboru, iznad kojeg je samo Bog kako se govorilo devedesetih godina prošlog stoljeća, Nadzorni odbor HFP-a 13 godina nije podnosio izvješća o prihodima od pretvorbe poduzeća.

Damjan Tadic/Cropix

Raskidanje ugovora

Između 2000. i 2004. kada državni revizori ulaze u poduzeća proistekla iz pretvorbe, dionice tih tvrtki kupljene od države se još uvijek prodaju ili otplaćuju, pa je razumljivo da ukupni prihod državnih fondova u koje je pritjecao novac od prodaje dionica nije bio poznat. Poznati su, međutim, bili neki dijelovi ‘mozaika‘. Tako je Hrvatski fond za privatizaciju 2003. objavio izvješće u kojem je naveo da se od 1991. do 2003. odvijala prodaja udjela u tvrtkama koje su prošle pretvorbu temeljem 682 100 ugovora o prodaji s ukupnom vrijednošću tih ugovora od 11,5 milijardi tadašnjih DEM. No, od potonjeg iznosa HFP je naplatio 3,8 milijardi DEM, a četiri milijarde DEM vraćene su Fondu zbog neplaćanja od strane kupaca. Ostatak do spomenutih 11,5 milijardi eura Fond je knjižio kao plaćanje dionica ‘starom deviznom štednjom‘ što znači da prihoda po toj osnovi nije bilo već su se ‘prebijali‘ dugovi države za javni dug s vlasnicima ‘starih deviznih štednih uloga‘ koji su kupovali dionice u pretvorbi.

Nakon što je HFP 2003., tada pod vodstvom Krešimira Starčevića, objavio spomenuto izvješće, više nije bilo institucionalnih pokušaja da se pribave podaci o prihodima države od privatizacije tvrtki koje su prošle pretvorbu, već su se svi prihodi državnog proračuna od privatizacije vodili jedinstveno. Nakon 2003., primjerice, uslijediti će privatizacija banaka i strateški važnih kompanija poput Hrvatskog Telekoma, tako da prihodi državnog proračuna od privatizacije ne održavaju financijski uspjeh ili pobačaj države u pretvorbi.

Dvostruka kupnja

Promašeni model prodaje dionica 1991. i kasnije, u kojem su zaposlenici tvrtki u pretvorbi kupnjom kapitala umjesto u vlastite tvrtke praktički ulagali u državni proračuna koji je tim novcem raspolagao kako je htjela vladajuća parlamentarna većina, pokazao je svoju nakaradnost u slučajevima da su ta poduzeća došla u poslovne probleme. Kada je, primjerice, ITAS 2005. završio u stečaju Dragutin Varga je s ostalim radnicima tvrtke u stečaju ponovo pokrenuo proizvodnju i osnovao novu tvrtku ITAS-Prvomajska. Kako bi se moglo nastaviti poslovanje, radnici su ponovo morali upisati dionice i ponovo se odricati dijela plaće da bi ih platili, kako bi ovaj put, ističe Varga, bili sigurni da im netko neće oduzeti tvrtku i posao.

- Dionice ITAS-a koje sam platio u pretvorbi su propale u stečaju, znači tu sam dao novce, kao i svi ostali radnici, za badava. U stečaju su se radnici firme odrekli i 90 posto potraživanja kako bi firma mogla izaći iz stečaja, kako ne bi išla u likvidaciju. Sad vi pogledajte što smo sve morali napraviti da bi preživjeli, izašli iz pretvorbe i privatizacije s svojim radnim mjestima, iz nečega što je netko drugi smislio, ne znam s kojim ciljevima, ali svi vidimo do čega je to dovelo generalno u našem gospodarstvu. Sama je ta Revizija utvrdila kako je u 90 posto slučajeva u pretvorbi poduzeća bilo nepravilnosti. Zar to sve ne govori? – komentira Varga. Na pitanje je li točna često spominjana teza da naše metaloprerađivačka i prerađivačka industrija u cjelini nisu mogle izaći iz pretvorbe s održivim poslovanjem zbog raspada jugoslavenskog tržišta, nedostatka ulaganja u nove tehnologije u socijalizmu i prevelikog broja radnika, Varga kaže da primjer ITAS-a dokazuje kako sve to nije točno.

- Mi smo alatničarska tvrtka za čijim proizvodima postoji potražnja, rastu nam narudžbe i prihodi. Radimo s njemačkom industrijom koja ima visoke standarde i zahtjeve. Bili bi još i bolji da nije bilo te promašene pretvorbe o kojoj sam govorio i stečaja. Općenito, imamo puno alatničarskih tvrtki u Hrvatskoj koje dobro rade. Problem je što smo mi devedesetih olako odustali od nekih industrija pa i brendova. Prvomajska je brend koji je dan danas na cijeni, a osamdesetih godina prošlog stoljeća je bila šesti najveći proizvođač alata na svijetu. Mi smo dokazali da je sve to održivo ako zajednički dišu radnici, menadžeri i vlasnici – zaključuje Varga.

Smatra se da je pothvat radnika ITAS-Prvomajske koji su zajedničkom akcijom u stečaju spriječili potpunu propast tvrtke i osnivanjem novog trgovačkog društva nastavili poslovanje jedan od rijetkih, ako ne i jedini takav slučaj u tvrtkama koje su prošle pretvorbu i privatizaciju. Pretežiti scenarij stečajnih postupaka bila je likvidacija tvrtke i prodaja njezine imovine kako bi se namirili vjerovnici.

Ovaj tekst objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.