Bitka za globalno ekonomsko zdravlje: Može li kapitalizam u koronakrizi ostati isti?

Da će koronavirus duboko zagristi u globalnu ekonomiju koju će ove godine osloboditi rasta, to smo već naučili. Sada se treba priviknuti na ideju velike promjene. Što će dakle uslijediti nakon ove krize koja upravo započinje, a čiji korijeni nisu u svijetu biznisa, financija i globalnih makroekonomskih politika o kakvima se raspravlja na skupovima korporacija i svjetskih financijskih institucija.

Piketijevci Emmanuel Saez i Gabriel Zucman priželjkuju “novu pravednu ljevicu”, potaknutu velikom državnom intervencijom koja će svijet zaustaviti od poniranja. Njihova ideja je plemenita, država bi, predlažu, kratkoročno mogla svima kompenzirati gubitak koji neizbježno donosi današnji život u prisilnoj izolaciji. Teško, međutim, da će najbogatiji sloj društva prihvatiti njihovu zamisao da bude taj koji će kasnije u praksi, kroz poreze, pokriti lavlji dio te intervencije.

Novo je što sličan način razmišljanja ulazi i u donedavno tvrdo liberalne medije. “Ovaj put mali ljudi moraju dobiti spasonosnu injekciju”, piše Rana Foroohar u londonskom Financial Timesu, jasno inspirirana grandioznim nezasluženim, ali zbog preživljavanja svih ipak nužnim, iskupljenjem najvećih i najbogatijih banaka u velikoj krizi 2008. Ovaj put će biti drukčije, oštrije nego u prošloj krizi, podsjećat će više na pad tržišta 1929. i tadašnje veliko sažimanje ekonomije. Želimo li, međutim, da kapitalizam i liberalna demokracija prežive koronavirus, piše Foroohar, ne možemo si dopustiti ponavljanje pogrešnog principa “podruštvljavanja gubitaka, uz privatizaciju dobiti”, s kojim smo krenuli u spašavanje svjetske, a zapravo američke, njemačke, britanske i francuske ekonomije na kraju prošlog desetljeća.

Njezina ideja temelji se na spašavanju malih i srednjih biznisa, koji bi sada trebali dobiti primat pred ostalima. Istraživanje Goldman Sachsa na koje se poziva pokazuje da se njih više od 96 posto već žali da osjeća posljedice koronavirusa, polovica ih smatra da poslovno neće preživjeti više od tri mjeseca situacije kakva je današnja. Slično bi, da ih je netko pitao, odgovorili i hrvatski poduzetnici.

Njima, kaže Foroohar, novac treba dati, ne posuditi. Ti mali i srednji biznisi čine 83 posto američkih radnih mjesta, 81 posto talijanskih i više od polovine radnih mjesta u Njemačkoj. Za razliku od velikih kompanija, malima i srednjima tijekom posljednjih godina rasli su troškovi kapitalnih ulaganja, i to su biznisi koje danas trebamo spašavati.

S druge strane, Tyler Cowen, bloger, autor i profesor na elitnom američkom sveučilištu “George Mason” gdje vodi tržišnoj ekonomiji orijentiran think tank, već misli da je koronavirus “ubio progresivnu ljevicu”.

“Nije puno vremena prošlo otkad su Bernie Sanders i Elisabeth Warren plijenili najveću pozornost u američkoj predsjedničkoj kampanji, posebno među intelektualcima”, piše Cowen. Barem se tako činilo. Kao i Sanders, Warren, koja je unajmila dvojac Saez – Zucman da joj napišu nacrt porezne reforme, ostala je bez biračkog tijela unatoč navodnoj rastućoj popularnosti ljevice.

Je li koronavirus već tada odigrao ulogu? I Sanders i Warren krenuli su u predizbore s jasnim obećanjem široke dostupnosti zdravstva (što se danas kad je virus osvojio SAD pokazuje ključnim). Joe Biden, današnji favorit, obećao je tada da će se založiti za preživljavanje Obamina modela zdravstva. Danas je jasno da će morati obećati više, kani li nadglasati Trumpa u pravoj kampanji krajem godine. Nakon koronavirusa i štete koju će epidemija napraviti ekonomiji, američkoj i svjetskoj, ionako imovinski raslojena Amerika tražit će političara prijatelja. Nekog s kim će oni o kojima piše Foroohar moći zaraditi više.

Koronavirus je donio zabranu slobodnog kretanja i sve veće restrikcije poslovanja, i jedno i drugo donedavno nezamislivo u SAD-u, zapravo bilo gdje u demokraciji. Donio je i kraj otvorenih granica i tolerancije u ostatku svijeta. A to se nekima i sviđa. Odjednom se sam spomen otvorene granice čini nepodnošljivim, kao da su bogate svjetske nacije oduvijek tražile način da strance i njihove biznise drže s onu stranu granica. S koronavirusom, iako neuspješan, Trump se mnogima čini kao “čovjek koji je stigao ispred vremena”, i takav će, barem za njih, ostati. Čak i ako kriza poništi dobre brojke njegove ekonomije.

Ipak, zaključuje Cowen, ekonomija će s koronavirusom promijeniti model. Elite će ubuduće lakše pristajati na redistribuciju bogatstva, bit će i više državnih intervencija u neke dijelove zdravstva, ali sve će se na kraju zaustaviti na manjku bolničkih kreveta i respiratora, što je danas ključan problem svakog zaraženog Amerikanca, ali i Talijana, Britanca, svakoga tko se zatekne u srcu epidemije. Neće biti velikog “ljevičarskog” zaokreta prema svima dostupnom zdravstvu niti dramatično progresivne lijeve ekonomije i njezine porezne politike. Sve spomenuto, međutim, još se događa u okvirima klasične ekonomije i njezinih odnosa s klasičnom politikom. Što se događa kad se ti odnosi transponiraju u digitalnu sferu, u svijet koji je jednako tako spreman za potpunu slobodu na globalnom tržištu, koliko za potpunu kontrolu svakog oblika biznisa.

Možda najdramatičniji pomak koji je koronavirus dosad napravio u našem načinu življenja jest gotovo potpuni zaokret prema radu od kuće. Jedino tako ekonomija, oni njezini dijelovi koji su za to spremni, može funkcionirati i u razdobljima karantene. Problem je što ljudi kod kuće najčešće nemaju sofisticirane programe za zaštitu od računalnih virusa. Hakeri su to prepoznali i pandemiju iskoristili na najperfidniji način – napali su prvo bolnice, a onda i ljude koji danas rade kod kuće.

Sve dok novi val zaposlenih od kuće, koji nam je donio koronavirus, ne stekne dovoljno znanja da se odupre posebno za njih skrojenom virusu, hakeri će zarađivati. Online-sigurnost već dugo je prioritet svih koji su usvojili digitalni način poslovanja. Koronavirus je i tu donio novi oblik biznisa. Globalizacija je možda ugrožena, ali strah je globaliziraniji nego ikad.

Tekst je u potpunosti preuzet iz novog broja Globusa