Nikad prije nisam čula za pojam 'skok u razvoju'. Zapravo, pričao mi je o tome jedan prijatelj opisujući kako njegov sinčić ponekad ima neobjašnjive napade plača, neko vrijeme bude nervozan i razdražljiv, nakon čega se dogodi da savlada neku novu vještinu ili nešto novo shvati. Tad to još nisam znala, no opisivao mi je skok u razvoju.
O skokovima u razvoju počela sam malo više čitati tek kad sam postala mama. Par tjedana nakon povratka iz bolnice, Filip, koji je inače bio dosta mirna i tiha beba, počeo je neutješno plakati i puno više jesti. Dojili smo doslovce po 20 sati dnevno tek uz kratke intervale za dremuckanje. Krenula sam istraživati što bi mogla značiti takva promjena ponašanja i otkrila pojam 'skok u razvoju'.
Ti skokovi se javljaju otprilike svaki treći, šesti i deveti tjedan, pa onda svaki treći, šesti i deveti mjesec bebina života i zapravo traju sve do puberteta no onda više nisu toliko zamjetni jer dijete više nije toliko ovisno o roditeljima pa skokovi mogu proći nezapaženo.
Kako je to kod nas izgledalo
Nakon skoka u razvoju s tri mjeseca Filip je počeo primjećivati stvari po stanu, dulje bi zadržavao pogled na licima i općenito pokazivati više interesa za svijet oko sebe. Poslije skoka sa šest mjeseci od male bebe počeo se pretvarati u malu osobu i pokazivati svoj karakter. Tad smo uveli i kašice te tako započeli novu važnu fazu u životu. No skok s devet mjeseci bio je nešto posve čudesno.
Filip je počeo razumijevati svijet oko sebe. Kao i puno puta do tada, držao bi u ruci neku igračku no ovaj put gledao bi je drugačije. Kao da počinje kužiti čemu ona zapravo služi.
Počeo je povlačiti razne ručice i privjeske na svojim igračkama, otvarati i zatvarati razna vratašca, listati knjigu naprijed i nazad, gurati stolić na kotačićima. To je izgledalo kao buđenje. Kao da je netko iznenada upalio svjetlo.
Jedno jutro se tako igrao na krevetu dok sam ja pokušavala ukrasti još koju minutu sna, i dohvatio jednu od slikovnica s police. Krenuo ju je listati prvo od naprijed prema nazad, a onda obratno koristeći pritom prvo jednu pa drugu ruku. Dobrih 20 minuta je tako strpljivo vježbao okretanje stranica prvo na jednu, pa na drugu stranu. Niju mu svaki put uspjelo i ponekad bi mu stranica pobjegla, no začudo, nije gubio strpljenje i svaki put bi krenuo ispočetka.
Strašna knjiga
Nakon skoka u razvoju s devet mjeseci dogodila se još jedna neobična stvar kad su slikovnice u pitanju. Oduvijek mu je najdraža pjesmica 'Kako živi Antuntun' i još kao vrlo mala beba znao bi se smiriti i prestati plakati kad bi mu to počeli recitirati. Naravno, kupili smo mu i knjigu koju smo uvijek prelistavali prije spavanja. No jedan dan listajući 'Antuntuna', Filip se počeo buniti i cendrati, gotovo plakati. Izgledao je uplašeno i odmicao se od knjige. Nečega se prepao. Kao da je tek sad prvi put malo bolje pogledao crteže, ustanovio što oni zaista predstavljaju i nakon toga odlučio da mu baš nisu po volji. Najburnije je reagirao kad bi došli do stranice na kojoj je naslikana jedna velika ružičasta svinja. Na toj stranici počeo bi sasvim ozbiljno plakati i odgurivati knjigu nogama. Spremili smo strašnu knjigu nekoliko dana na policu i nismo je dirali, a kad smo je sljedeći put uzeli u ruke bili smo vrlo pažljivi i nismo forsirali ako bi krenulo negodovanje.
Taj strah od strašne ružičaste svinje trajao je još neko vrijeme a onda je nestao pa je Filip ponovno mogao uživati u omiljenoj pjesmici. Što je to zapravo bilo, čega se i zašto uplašio, nećemo nikad doznati.
Sigurnije stoji na nogama
Skok u razvoju s devet mjeseci donio je još jednu veliku promjenu: Filip je počeo puno više i puno sigurnije stajati na nogama. I prije bi povremeno znao stajati po par sekundi na prstima dok bi ga mi držali, no sada je to prvi put izveo sam. Dogodilo se to dok se na tepihu igrao s nekom kartonskom kutijom. Prvo ju je neko vrijeme otvarao i zatvarao, a onda se na nju naslonio laktovima i počeo podizati s poda.
Ispočetka je to stajanje bilo jako lelujavo i nesigurno, no nakon par pokušaja stao je punim stopalom i osovio se na noge. Počeo se sve češće i sve više tako podizati držeći se za rub kauča, stolicu ili moje noge. Osim toga savladao je i puzanje.
I dok bi prije poput male gusjenice trbuhom samo gmizao po podu odgurujući se nogama i rukama, sad je počeo puzati baš onako kako treba, na koljenima i rukama ispruženim u laktovima. Ta nova vještina donijela mu je i priličnu brzinu pa bi začas pobjegao preko cijele sobe na hodnik ili u kuhinju.
Dobrodošao, tata
S devet mjeseci počeo je mijenjati i odnos prema ostalim ukućanima. Sve više i sve češće traži tatu, penje se po njemu, vuče ga za nos i bradu i sve se duže s njim igra ne provjeravajući panično svaki čas gdje sam ja. No prema ljudima koje ne poznaje dovoljno još uvijek je jako nepovjerljiv i plače čim ga netko pokuša uzeti u naručje.
Također, sve mu je zanimljivija i draža i naša labradorica Hila. Kad god ju primijeti, dopuza do nje i dira prstićem po šapi, pokušava ručicom dotaknuti po glavi ili pokušava ustati oslanjajući joj se na leđa. Njih dvoje još uvijek razvijaju svoj odnos, ali mi se čini da je na pomolu jedno veliko prijateljstvo. Hila uglavnom stoički podnosi tog malog daveža, ponekad mu čak da i pusu, a kad joj bude dosta, sakrije se ispod kuhinjskog stola.
Deveti mjesec bebina života je ujedno i mjesec kad treba ozbiljno promisliti o tome kako prilagoditi stan malom znatiželjnom puzavcu. To se odnosi na osiguravanje rubova svog namještaja, vrata koja mogu pričepiti male prstiće, žica i kabela koje bi mali mogao natezati pa si tako na glavu povući monitor ili zvučnik, utičnica, staklenih predmeta... Uglavnom, treba ukloniti sve potencijalne opasnosti, stan preurediti u dječje igralište i zaboraviti da je to prostor u kojem žive i neki odrasli ljudi.
I konačno...
Na koncu, deveti mjesec bebina života je i vrijeme kad dijete počinje razumijevati što mu se govori i kad počinje prava komunikacija. Filip odnedavno tako zna da se zove Filip. Kad ga pozovemo, okrene se. Dobro, ne baš uvijek. Još uvijek bolje reagira na fućkanje, coktanje, režanje i slične zvukove, ali sve češće se okrene i kad čuje svoje ime. Osim toga, čini se da počinje razumijevati i značenje riječi 'ne'. Jednom se tako opasno približio utičnici na zidu i krenuo je ispitivati prstićima, no na naše glasno 'ne' zastao je i u čudu nas počeo promatrati. Skopčao je da je to 'ne' nešto jako značajno kad tako vičemo. Vidjet ćemo hoće li i sljedeći put tako reagirati jer roditeljsko 'ne' s vremenom obično izgubi na težini.
