Prošla su već tri mjeseca, vrijeme je da se dovedem u red

U zadnjem stadiju trudnoće bila sam konstantno umorna i svjesno sam ljenčarila znajući da me, nakon što stigne beba, čekaju noći i noći nespavanja. Fino zalegnem na kauč uz knjigu ili TV, pored mene keksi i mlijeko i uživancija.

Prvih tjedana nakon poroda nikakvo vježbanje, niti vraćanje u formu nije dolazilo u obzir. Bilo je toliko razno-raznih bolova da mi nije padalo na pamet još na sve to trčati ili raditi čučnjeve i trbušnjake. Dapače, prvih dana činilo mi se da nikad više neću biti ona stara jer je problem predstavljalo i najobičnije ustajanje iz kreveta i hodanje do kupaonice. No kako je vrijeme odmicalo, a bolovi posustajali, počela mi se vraćati nada da bi stvari opet jednom mogle biti kao prije.

Prošlo je i to

Vrijeme tzv. babinja traje oko 6 tjedana. Naime, toliko je tijelu potrebno da se oporavi od poroda i ne preporučuje se baviti se nekom napornom tjelesnom aktivnošću prije toga. No taman kad je tih 6 tjedana prošlo, počeli su moji problemi s dojenjem i mastitisom pa je vježbanje ponovno odgođeno. Ali kad je maleni napunio tri mjeseca, bolovi su prestali, dojenje se ustabililo, beba je malo poodrasla i više me ništa nije sprječavalo da se pokušam dovesti u red.

Iako sam i sama par puta vrlo ozbiljno krenula na nekakav fitnes, nikad nisam došla do te faze da mi je vježbanje užitak. Mislim, nije baš da sam potpuno neaktivna, ali tjelesne aktivnosti koje volim zapravo su nešto drugo i imaju drugu svrhu. Npr. obožavam vožnju biciklom, ali to volim zbog bicikla samog i koristim ga kao prijevozno sredstvo, a nekakva kondicija ili mišići dođu usput i nisu sami sebi svrha. Volim i rolanje jer je zabavno, ali ni na to ne gledam kao na nekakvo vježbanje. Trčati baš ne mogu, ali hodati zato mogu satima i danima bez ikakvih problema. Recimo, čitav dan mogu provesti u turističkom obilasku kakvog zanimljivog grada lutajući njegovim ulicama.

To nije dovoljno

Nakon poroda sam shvatila da sve te usputne aktivnosti koje su dosad bile posve dovoljne da me drže u solidnoj kondiciji, sad više neće biti dovoljne. Treba se malo ozbiljnije pomučiti da opet budem ona stara. A kako ću kad mi se ne da? Ne da mi se! I kad ću to vježbanje uopće obavljati kad sam čitav dan zauzeta brigom oko malog? Ili ga dojim, ili ga nosam uokolo, ili ga presvlačim, ili kupam, ili se igramo... A kad on napokon i zaspi, jedino što sam u stanju je zaleći pokraj njega.

I teško je uopće planirati nekakvu redovitu fizičku aktivnost kad nikad nisam sigurna koliko ću vremena imati, hoću li se uspjeti naspavati i kako ću se osjećati drugi dan. Ako se naspavam, i još ujutro stignem na miru popiti kavu, i mali negdje popodne malo čvršće zaspi, mogla bih smoći snage i malo provježbati. No već sutradan sve bi moglo biti drugačije: mogla bih biti umorna i neispavana i tad nikakvo vježbanje ne dolazi u obzir. Ah, što ću i kako ću?

Nema mi druge...

Kad sam naposljetku ustanovila da je vrag odnio šalu i da ne može više ovako, svoj povratak u formu započela sam onako kako započinju valjda sve aktivnosti na ovom svijetu: pitat ću Google što mi je činiti. 'Vježbanje nakon poroda', 'Kako skinuti kile nakon poroda', 'Forma nakon poroda', 'Kako skinuti trbuh nakon poroda' i slični upiti, rezultirali su odgovorima koje sam zapravo znala i ranije i koji se svi svoda na: Morate redovito vježbati!

Ništa. Moram se nekako pokrenuti, nema druge. Sastavila sam listu vježbi tako da više-manje obuhvatim sve kritične točke i taj popis zalijepila na vrata ormara u hodniku. Taj hodnik pretvorit ću u moje malo privatno vježbalište. Prvi sljedeći put kad je Filip zaspao, a ja se osjećala dovoljno čilo, obukla sam tajice i majicu za vježbanje, stavila prostirku na pod i bacila se na čučnjeve, trbušnjake, pretklone, otklone, naklone, zaklone i ostalo.

Novo saznanje totalno me izbacilo iz štosa pa sam na nekoliko dana prestala s bilo kakvom aktivnošću i kontemplirala o tome što mi je činiti. Ležeći na kauču i tamaneći čokoladu, naravno.

Je l' to mene netko prebio?

Onda sam jedne večeri, bilo je već poprilično kasno, odlučila provjeriti koliko ja uopće mogu otrčati. Mali je spavao, a ja sam povela psa i nadobudno potrčala niz cestu. No sve je trajalo nekih 300 metara i to je bilo to. Onda sam još malo hodala, pa još jedno 300 metara i tako sam uspjela pretrčati možda kilometar i pol, ne više. Strašno zadihana i umorna vratila sam se kući i jedva otišla pod tuš, no zaspati nisam mogla jer me taj kasnovečernji napor baš lijepo razbudio. Tako sam gledajući televiziju dočekala i prvo Filipovo noćno hranjenje, a sutradan ujutro osjećala sam se kao da me netko prebio.

Opet par dana nisam napravila ništa po pitanju vježbanja, osim što sam se intenzivno brinula hoću li ja to uopće moći. Nakon par dana, protrčala sam opet malo kvartom, a idućeg dana opet. Odlučila sam biti uporna, pa će se s vremenom možda ipak dogoditi da otrčim i neku pristojniju udaljenost. Također, počela sam trčati malo ranije tako da mi to ne pokvari san, no ipak dovoljno kasno da već bude mrak da me susjedi ne vide kako se patim otrčati sto metara.