Djetetu ne treba stalno govoriti 'ne', već mu ponuditi nešto zanimljivije... Evo kako to izgleda u praksi

Sjećam se kako smo bili oduševljeni kad je Filip po prvi put uspio primiti rukom neku igračku ili je prebaciti iz jedne ruke u drugu. Poticali smo ga da je pokuša i baciti:

- Ajde, Filipe! Baci lopticu! Baci je! Vidi ovako! Baci!

Stvari su se promijenile

No to je bilo tad. Sad je priča skroz drugačija i moramo ga sprečavati da sve što mu dopadne šaka, ne zavitla u televizor, prozor ili psa. Naročito ga vesele stvari koje proizvode veliku buku kad padnu, pa onda trepće očima prije nego sruši neki predmet, već se unaprijed spremajući na veliki prasak.

Na nogama je već prilično siguran. Začas se digne na noge pridržavajući se za namještaj ili zid, a sve dulje i dulje može stajati bez ikakvog oslonca. Držeći se prvo za kauč, pa za stolicu, pa za stol, uspije na nogama prevaliti čitavu duljinu sobe i tu novu vještinu rado vježba. No i dalje je puno brži dok puže tako da u nepodopštine kreće na sve četiri. Na primjer, kad vidi da su otvorena vrata od hodnika i kupaonice i da mu je slobodan prolaz, šmugne takvom brzinom da ga jedva i pogledom pratimo.

Osim toga, strašna fora su mu postale ladice u kuhinji. Pogotovo jedna uska visoka u kojoj držimo začine. Prvo smo mislili: Pa dobro, neka ju otvori i malo pogleda što ima. No to je trajalo samo kratko prije nego je počeo stvari vaditi van. Tad smo rekli: Pa dobro, neka malo uzme u ruke pokoju flašicu. No kad je sve te staklenke počeo bacati na pod i rasipati papar i mljevenu papriku, vidjeli smo da je vrag odnio šalu. Sve smo teglice preselili na gornju policu, a u njegovoj ladici ostavili tek neke bezopasne zamotuljke i kutijice. Ali sad kad je ladica ispražnjena, nije više fora, pa se sad rukama objesi na nju i ljulja lijevo-desno i sigurno bi je iščupao iz ležišta da ga mi u tome ne spriječimo.

S druge strane, dvije samo njegove kutije pune igračaka skoro i ne gleda. Više se ja igram s njima nego on. Sjednem tako na tepih, uzmem kutiju s igračkama i pokušavam ga dozvati i zainteresirati za neku igru:

- Ma gle što tu imamo? Pa to je naša slagalica! Joj, pa to je strašno zanimljivo! Gle, ovo tu možemo otvoriti, a ovo tu skinuti...

Pokušavam tako sve što mi padne na pamet da mu odvratim pozornost od kuhinje, kupaone i psećih posudica - jer, piše u svim knjigama, ne treba djetetu stalno govoriti 'ne', već mu ponuditi nešto drugo i zanimljivo - no to obično završi tako da ja sjedim na podu i igram se s njegovim igračkama, a on nastavlja po svom.

Velika novost

Zapravo, sve mu je zanimljivije od njegovih igračaka i sa svime bi se više igrao nego sa stvarima koje služe upravo toj svrsi. Obožava se igrati s cipelama (svojim i našim), vaditi stvari iz ladica i ormara, natezati nekakve žice i kablove, a definitivno najdraži su mu kompjuteri i tipkovnice. Kad primijeti da je netko od nas upalio stolni kompjuter ili laptop, začas se nacrta pokraj i traži da ga dignemo na krilo.

Tad počne čačkati i lupati po tipkovnici, a kad ga pokušamo u tome spriječiti, ljuti se i negoduje. Neki dan smo pronašli neku staru tipkovnicu koju više ne koristimo i dali mu je da se igra, no on na neku foru kuži da ta nije u funkciji, da ne radi i da zapravo nema smisla lupati po njoj. On bi htio baš ove naše kompjutere. Pa nije dijete ludo!

Još dok je bio jako mali napravila sam mu mobil od papirnatih ždralova i objesila ga iznad njegovog krevetića. Tad mu nije pridavao puno pozornosti, jer nije puno ni spavao u svom krevetiću. No odnedavno mu je jako zanimljiv, ali ne na način koji sam ja željela. Naime, sad se penje uz stranice krevetića i pokušava uzverati na policu kako bi dohvatio papirnate ptice. Morali smo skinuti čitavu tu konstrukciju jer je takav alpinizam postao preopasan.

Još jedna velika novost u životu našeg 11-mjesečnog dječaka je obogaćeni vozni park. Naime, osim kolica, tu je sad i zeleni tricikl na kojem ga zasad samo guramo, ali na kojem će se moći i sam voziti jednom kad savlada tehniku okretanja pedala. Zasad samo u njemu sjedi i pasivno se drži za volan jer ne kuži da je to nekakvo prijevozno sredstvo kojim bi i sam mogao upravljati.

Više nije beba

Neka 11-mjesečna djeca već pomalo sama jedu. Skupljaju komadiće hrane po tanjuru i trpaju ih u usta. No ne i Filip. Iako voli više-manje sve kašice i probao je gotovo sve namirnice koje i mi koristimo u našim jelima, i dalje ništa ne želi sam uzeti rukom i staviti u usta. Svu hranu koju stavimo pred njega temeljito razmulja po rukama, ali ništa od toga ne završi u ustima.

To što ništa ne stavlja u usta je u neku ruku dobro jer se ne moramo toliko bojati da će pojesti neki sitan predmet, ali zanimljivo je kako ne želi sam probati baš ništa od hrane. Svu tu hranu koja na kraju završi na podu uvijek pojede naša labradorica Hila, a i Filip se za vrijeme obroka počeo zabavljati time da uzima komadiće hrane i namjerno ih baca Hili.

Prepoznaje već jako puno riječi, iako još ni jednu nije izgovorio. Bar ne namjerno. No to što puno razumije, nama olakšava život. Više ne moramo pogađati što mu je - je li gladan, žedan, pune pelene – nego ga jednostavno pitamo:

- Hoće Filip papati kašicu? Kašicu am-am? - pa ako je gladan, široko se nasmije, a ako nije okrene glavu na drugu stranu.

Kad je Filip napunio 11 mjeseci, dogodilo se još nešto jako važno. Po prvi put je zaspao bez dojenja i to je velik korak u njegovom malom životu. Naravno, to uspavljivanje je bilo sve samo ne opušteno i ugodno, ali nakon plača i protestiranja ipak je nekako zaspao.