Zamislite da ste znanstvenica s doktoratom, godinama terenskoga iskustva i desetljećima istraživačkoga rada iza sebe, a na istraživačkom brodu vam nitko ne želi dati riječ. Prof. dr. sc. Zrinka Ljubešić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu zna kako to izgleda iznutra i kaže da je upravo to bio najveći izazov u njezinoj karijeri. Veći od svega ostaloga.
- Kad gledamo oceanologiju, najveći izazov su naši istraživački brodovi. To je muški svijet i muška hijerarhija. Ženin se glas na brodu uopće ne čuje. Lakše je čak i u divljoj prirodi, u čudnim zabitima na kojima smo radili - kaže Ljubešić, prisjećajući se konkretne ‘anegdote‘. Muški kolega bi govorio umjesto nje kako bi posada poslušala što se na brodu treba raditi.
Na inozemnim brodovima, dodaje, situacija je već prije dvadeset godina bila drukčija. Muškaraca i žena bilo je podjednako, a nitko nije dovodio u pitanje autoritet nadređene žene.
Njezina je priča jedan od polazišta podcasta nastalog povodom obilježavanja 20 godina Nacionalnog programa L‘Oréal – UNESCO „Za žene u znanosti“ koji već dva desetljeća sustavno podupire mlade znanstvenice u Hrvatskoj, pružajući im financijsku potporu, ali i vidljivost koja je često ključna za daljnji razvoj karijere. Kroz godine, program je postao sinonim za prepoznavanje izvrsnosti, poticanje jednakih prilika te osnaživanje žena da ustraju u znanstvenim područjima u kojima su još uvijek nedovoljno zastupljene.
Uz prof. dr. sc. Ljubešić, o vlastitim su iskustvima progovorile i prof. dr. sc. Danijela Horvatek Tomić iz područja veterinarske medicine, dr. sc. Ines Haberle koja se bavi ekološkim modeliranjem te dr. sc. Petra Radić, specijalistica kardiologije. Kroz osobne priče i profesionalne puteve, otvorile su važne teme o ravnopravnosti u znanstvenom i medicinskom okruženju, osvrćući se na izazove s kojima su se susretale, ali i na promjene koje danas oblikuju inkluzivnije radno okruženje.
Struka koja nosi svoju cijenu
Neka od njihovih iskustava vrlo je teško čuti, kao što je iskustvo prof. dr. sc. Horvatek Tomić.
- U veterini, nažalost, kolegice iz struke odlaze negdje iza pedesete godine života, što nije toliko slučaj kod muškaraca. Nažalost, veterina je jedna od struka gdje je broj samoubojstava najčešći, i to je jako veliki problem. U zadnje je vrijeme puno govora o psihičkom zdravlju kolega. Svi kažu da je teško raditi s ljudima, a kod nas se radi i s ljudima i sa životinjama – istaknula je prof. dr. sc. Horvatek Tomić.
S druge strane, dr. sc. Radić govori o onoj nevidljivoj dimenziji medicinskog poziva, o tome kako struka ne prestaje s radnim vremenom.
- Mi s medicine, gdje god da dođemo, uvijek završimo na priči o bolestima. Nekako smo ispovjedaonica za sve ljude. Ali meni je to simpatično. Jako volim slušati druge ljude – rekla je dr. sc. Radić.
Podrška zlata vrijedi
Upravo zato što karijera zna biti iscrpljujuća, sugovornice ističu da je podrška okoline, nebitno od koga dolazila, ono što ih „drži“ i potiče da ustraju.
- Moji nisu završili fakultet, nitko nije bio u biologiji. Ali uvijek su mi govorili: ‘Pročitali smo nešto u novinama u vezi nekog istraživanja.‘ Čisto da potaknu tu neku motivaciju jer vide koliko se trudim. Mali poticaj, iskren, od obitelji ili prijatelja, u tim trenucima jako dobro dođe. Zlata vrijedi – kaže dr. sc. Ines Haberle.
Prof. dr. sc. Horvatek Tomić pak naglašava važnost toga da uz sebe ima nekoliko različitih ljudi.
- Meni jako pomaže što imam dva kruga prijatelja, od kojih su jedni vezani za struku i druga grupa ljudi koji nemaju nikakve veze sa strukom. S njima dijelim neke druge probleme – objašnjava prof. dr. sc. Horvatek Tomić.
Granice su nužne
Jedna od najsnažnijih poruka cijelog razgovora tiče se nečega što se u akademskim krugovima rijetko ističe kao vrlina, a to su granice. Prof. dr. sc. Ljubešić upozorila je da je upravo odsutnost granica jedna od najvećih zamki znanstvene karijere. I to ne zbog lijenosti ili nedostatka ambicije, nego upravo zbog njezinog viška.
- Znanost je nekada ‘preslatka‘ i zna biti puno lakše se baviti znanošću nego privatnim životom, pogotovo kad čovjeku dobro krene, kad je mlad, pa vas zovu druge države, pa labosi, pa ta otkrića. To jako zna povesti čovjeka i u tu zamku mnogi upadnu – kaže prof. dr. sc. Ljubešić.
Smatra da je upravo sposobnost balansiranja, bez obzira na to radi li se o obitelji, prijateljima ili bilo kojoj drugoj obliku osobnog prostora, ono što čini razliku između dugoročno održive karijere i one koja izgori prerano.
Promjene, dodaje, ipak dolaze, i u odnosu prema ženama u znanosti i u generalnoj kulturi unutar struke.
- Žene su se tijekom godina itekako dokazale. Nekoć se u nekim katedrama otvoreno govorilo ‘treba nam muško, on će to bolje‘, dok je danas normalno da žene vode zahtjevne terene, voze kombije i kamione te obavljaju teške fizičke poslove bez da se itko pita ‘može li žena to‘ – smatra prof. dr. sc. Ljubešić.
Na pitanje imaju li današnje studentice i mlade znanstvenice lakši put nego generacije prije njih, odgovori su nijansirani. Prof. dr. sc. Horvatek Tomić, koja je studirala u ratno i poratno vrijeme devedesetih, ističe da su tadašnje okolnosti bile teške za sve, bez obzira na spol, i da sama u studiranju nije osjećala znatnu rodnu razliku. Danas mladi, kaže, imaju više informacija, lakši pristup svjetskoj znanstvenoj literaturi i mogućnost povezivanja kroz internet, pa su im neke stvari objektivno olakšane.
Treba malo usporiti
Na kraju, sve četiri sugovornice dobile su vrlo delikatno pitanje: jesu li ponosne na sebe i ono što su postigle? Odgovori su bili različiti, ali su ipak svi govorili istu stvar – da treba malo usporiti, ali ne i stati.
Dr. sc. Haberle opisala je osjećaj koji dolazi nakon dugih godina privremenih ugovora i neizvjesnosti.
- Nakon post doktorata u Americi, napokon mogu reći da sam odahnula. Jednom kad dobijete stalnu poziciju, na neki način ostanete na mjestu i zapitate se: ok, je li to sad to? Nije, naravno. Ali trebalo je stati i pitati se, da bi se krenulo dalje – kaže dr. sc. Haberle.
Prof. dr. sc. Horvatek Tomić, koja će se nakon završetka mandata u Agenciji radosno vratiti na fakultet, rekla je da treba malo usporiti, no odmah se i „popravila“, jer usporavanje do kraja nije u njezinoj prirodi.
Prof. dr. sc. Ljubešić odgovorila je s mirnoćom nekoga tko je prešao dug put i vidi kuda je vodio. Veseli se timu koji je izgradila, mladim istraživačima koji dobro rade i koji više ne trebaju da ih ona neprestano gura naprijed.
- Nadam se, sad me sve strah reći na glas da se ne bi ne dogodilo, da je došlo vrijeme da berem plodove cijelog rada – istaknula je prof. dr. sc. Ljubešić.
S druge strane, dr. sc. Petra Radić ističe da se osjeća kao da je tek na početku svoje karijere.
- U kardiologiji sve ide polako, ali se krećemo. Jer, ono što je danas u laboratoriju, sutra već može promijeniti liječenje naših pacijenata, i to je najljepši dio rada u ovom velikom timu – zaključuje dr. sc. Petra Radić.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i L‘Oréala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....