Skandalozan, neustavan, neprovediv, manjkav, neusklađen s EU, koban po glazbenu industriju... Ovo su samo neki od epiteta kojima posljednjih mjeseci u medijima dio struke, ali i pravni stručnjaci opisuju novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima koji je krajem tjedna na glasanju u Saboru.
A trebalo je sve proći bezbolno. Cilj dvije direktive donesene 2019. godine jest modernizirati pravila EU o autorskim pravima i omogućiti potrošačima i autorima da maksimalno iskoriste digitalni svijet.
Europska direktiva o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu trebala je unaprijediti napore na pravilnoj i dosljednoj primjeni zakona o autorskom pravu. Uspostavili bi se jednaki uvjeti koji osiguravaju da se streaming platforme pošteno natječu, da potrošači mogu uživati u glazbi kada i gdje god žele, a da su kreativci pošteno plaćeni za svoj sadržaj.
Koliko novaca zapravo donose digitalna prava?
Oslikat ćemo to na primjeru američke kantautorice Taylor Swift koju je prestižni Billboard ovog ljeta proglasio najbolje plaćenom glazbenicom u pandemijskoj 2020. kada nije bilo turneja, ali je zato porasla aktivnost na streaming platformama. Swift je lani ukupno zaradila 23.8 milijuna dolara. Od toga od fizičke prodaje zaradila je 10 milijuna, od izdavaštva 3,2 milijuna, a on streaminga čak 10,6 milijuna dolara.
Billboard ističe i kako su se autorski honorari od streaminga lani povećali za čak 82 posto u odnosu na 2019.
Nosači zvuka poput LP-a i CD-a polako padaju u zaborav, a platformizacija industrije u 21. stoljeću 'prenijela' je glazbene izvedbe na online streaming platforme, kojih danas postoji preko 230 u glazbenoj industriji, poput YouTubea, Deezera i Spotifya, na kojima su zastupljeni i hrvatski izvođači.
Kako funkcionira isplata zarade od streaming servisa?
Poslovna praksa između umjetnika izvođača i proizvođača fonograma, odnosno izdavača ili diskografa, kakva je razvijana u prethodnim razdobljima ispostavila se funkcionalnom i u novom dobu pa je prikladno je nastavljena i u digitalnom okruženju po osnovi prethodno sklopljenih ugovora.
To znači da se diskograf brine da su sve snimke umjetnika izvođača digitalizirane i da se mogu distribuirati na digitalne servise. Snimljene izvedbe tog izvođača streamaju se na digitalnim servisima te potom digitalni servisi diskografima šalju izvještaje o korištenim snimkama za određeni period. Po zaprimanju izvještaja, diskografi obrađuju sve zaprimljene izvještaje i podatke. Podaci o korištenim snimkama potom se šalju svakom pojedinom izvođaču te mu se temeljem sklopljenog ugovora isplaćuje pripadajuća naknada.
No, novi bi Zakon to sada drastično promijenio na štetu diskografa, ali i najuspješnijih izvođača.
Oko čega se zapravo digla bura?
Problem nam je iz prve ruke približio Dario Draštata, izvršni direktor diskografske kuće Dallas Records te predsjednik regionalne udruge nezavisnih diskografa – RUNDA.
- U prijedlog Zakona koji je usvojila Vlada Republike Hrvatske pojedine odredbe koje se tiču odnosa između izdavača i glazbenika propisuju retroaktivnost, što je protivno našem Ustavu i samoj Direktivi EU, na osnovu koje se i donosi novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima. Također, Direktiva kaže da Zakoni koji će se donositi u procesu implementacije ne smiju biti iskorišteni da bi se ponovo pregovaralo o individualnim ugovorima između izdavača i izvođača, što se ovime upravo čini. Tako se stvara ne samo pravna, nego i poslovna nesigurnost, a iako je sve, kako kaže predlagač zakona, učinjeno da bi se više zaštitila pozicija izvođača, ovime je zapravo ona pogoršana jer će se silom zakona preispitivati ugovori koji se već godinama izvršavaju, te će u dijelu koji neće zadovoljavati zakonske definiciji ta ista prava, odnosno prihode nastale na osnovu njih, u cjelini ili djelomično ostvarivati morati isključivo preko kolektivne organizacije, što je opet u suprotnosti s Direktivom i tako će ih morati dijeliti i s, primjerice, pratećim izvođačima koji su za svoj udio u pojedinim snimkama već isplaćeni. To znači da će se svim glavnim izvođačima posljedično značajno smanjiti prihod, od ionako premalih prihoda koji dolaze od digitalnih servisa. U razgovorima s našim izvođačima jasno je da su oni protiv takve odredbe i takvog zakona koja ograničava njihovu slobodnu volju u sklapanju ugovora s izdavačima, te izjednačava sve izvođače, neovisno o doprinosu pojedinoj snimci - objašnjava Draštata.
Sve ovo potvrđuje i nalaz ustavne stručnjakinje dr. sc. Sandre Marković koja je napravila detaljnu analizu konačnog prijedloga Zakona. Njezina analiza na čak 30 stranica pokazala je da neke odredbe nisu suglasne s Ustavom niti s pravnom stečevinom Europske unije.
Zašto je prijedlog novog Zakona neustavan i neusklađen s EU?
Sporno je što se predviđa retroaktivna revizija ugovora zaključenih između izvođača i diskografa prije stupanja na snagu novog Zakona, a koja je Ustavom dozvoljena samo u iznimnim slučajevima, kada za to postoje posebno opravdani razlozi.
"U konkretnom slučaju, ni Vlada ni zakonodavac retroaktivnu reviziju ugovora nisu opravdali posebno opravdanim razlozima", mišljenje je dr. sc. Marković.
Sporan je i nastavak te odredbe koji određuje da će se u protivnom smatrati da diskograf nije stekao prava iskorištavanja glazbenih snimaka na internetu u kojem slučaju će se ona ostvarivati kolektivno, tj. obavezno preko organizacije koja zastupa izvođače, a ne prema slobodnom izboru izvođača, što im je zajamčeno trenutno važećim Zakonom.
Dr. sc. Marković, kao dugogodišnji ustavni praktičar ističe i kako konačni prijedlog Zakona nije suglasan ni s pravnom stečevinom Europske unije.
"Model predložen konačnim prijedlogom Zakona čini se jedinstven u odnosu na druga komparativna zakonodavstva država članica te problematičan iz perspektive prava EU", ističe.
Njezino mišljenje dijeli i Lodovico Benvenuti, direktor Europskog ureda Svjetske diskografske organizacije (IFPI).
- Kao što je poznato, svaka država članica bira način na koji će implementirati europske direktive u svoje zakonodavstvo. Međutim, čini se da je Hrvatska u nekim aspektima otišla predaleko uvodeći obvezu retroaktivne revizije već sklopljenih ugovora, što sigurno nije u skladu s pravnom stečevinom EU. Retroaktivna primjena bila bi očita povreda ugovornih sloboda i legitimnih očekivanja ugovornih stranaka, kao i temeljno pravo zaštite privatnog vlasništva - rekao je.
Što na sve kaže struka koja je najpogođenija novim Zakonom?
Diskografi okupljeni u Hrvatskoj diskografskoj udruzi (HDU) od početka ističu kako "podržavaju reformu streaminga, ali ne i uvođenje 'pravične naknade' koja pogoduje samo izvođačkim kolektivnim organizacijama, a ne samim izvođačima". Kako bi upozorili na problem pisali su saborskim zastupnicima, premijeru Plenkoviću, resornoj ministrici Obuljen Koržinek, javno istupali i slali priopćenja medija...
No, unatoč svim naporima diskografa, Vlada je prije dva mjeseca ipak podržala zadnji nacrt Zakona kojim, suprotno svim praksama i pravnim pravilima, država sada intervenira u privatnopravne odnose između glazbenih izdavača i izvođača, čime je, kažu, doveden u pitanje opstanak hrvatske glazbene industrije. Za preko 180 tisuća snimaka hrvatske diskografije, u slučaju donošenja Zakona u ovakvom obliku u Hrvatskom saboru, preispitivat će se svi ugovori s izvođačima koji se već godinama izvršavaju te revidirati postojeća prava, što predstavlja europski presedan te hrvatsku diskografiju stavlja u neodrživ položaj.
K tome, odlazak iz Hrvatske u slučaju usvajanja ovakvog oblika Zakona, najavili su Spotify, Deezer i drugi popularni glazbeni servisi. Draštata nam je objasnio i zašto.
- Hrvatska ovime postaje za njih pravno i poslovno nesigurno tržište. Glazbeni servisi funkcioniraju po principu licenci koje dobivaju od nositelja prava, prije svega autora, te izdavača na koje individualnim ugovorima i slobodnom voljom svoj dio prava na pojedinoj snimci prenose izvođači. Ovo je svjetski standard i ako će se dodatno morati licencirati prava od izvođača putem njihove kolektivne organizacije veliki servisi će najvjerojatnije odlučiti da je najbolje da se s takvog teritorija povuku, a realno, tek od prošle godine smo u situaciji da poput ostatka svijeta možemo koristiti sve vodeće svjetske glazbene digitalne servise. Također, moguće je i da pojedini izdavači, ne samo hrvatski, povuku svoje kataloge za naš teritorij, čime bi opet i izvođači i svi korisnici glazbenih servisa, bili oštećeni - objasnio je.
Zašto novi Zakon predstavlja početak kraja hrvatske glazbene industrije?
Usvajanjem novog Zakona učinila bi se nepopravljiva šteta hrvatskoj glazbi i glazbenoj industriji kao važnom dijelu kulture, ali i cjelokupnom gospodarstvu. Hrvatski glazbeni izdavači godišnje u razvoj izvođača i nove produkcijske snimke ulože više od 30 milijuna kuna, prema podacima HDU-a.
- Glazbeni izdavači su poduzetnici, koji kontinuirano ulažu vlastita sredstva u karijere glazbenika, nove snimke, videospotove, marketing, promociju, distribuciju, sve druge potrebne aspekte posla koji je vrlo riskantan po svojoj prirodi i poznato je da u prosjeku tek 1 od 10 glazbenika ili pojedinih izdanja vrati ono što je uloženo. To je zatvoreni krug, sve što se zaradi, ulaže se dalje. U našoj glazbenoj industriji nema mega kompanija koje ostvaruju milijunske ekstra profite. Značajan gubitak ionako i dalje premalih prihoda od digitalnih servisa smanjit će investicije u nova izdanja ili ih u potpunosti onemogućiti, prije svega u nove izvođače. Bez konstantnog pomlađivanja glazbene scene, nema budućnosti za glazbenu industriju. Hrvatska glazbena scena bit će u lošijem položaju od ostalih, prije svega u našem susjedstvu, regiji, što je prirodno okruženje za najveći broj naših izvođača, ugrozit će se poslovi i egzistencija tisuća zaposlenih u glazbenim izdavaštvu i povezanim djelatnostima - objašnjava zabrinuto Draštata.
Je li novi Zakon uistinu neprovediv u praksi?
Pokušavajući predvidjeti kako bi izgledalo djelovanje po novom Zakonu, diskografi su uočili nekoliko problema koji se pojavljuju u praksi.
- Zakonodavac ovim prijedlogom uopće nije definirao tko će provjeravati ugovore, kako riješiti odnose za snimke koje su nastale prije puno desetljeća gdje na žalost možda više nema niti jednog glazbenika koji je sudjelovao na snimci, pitanje je ima li nasljednika i zna li se tko su i slično. Ako znamo da bi se to odnosilo na preko 180.000 snimka hrvatske diskografije, radi se o poslu koji bi mogao trajati godinama, ne samo tri koliko je zakonodavac predvidio za usklađivanje, što je u svakom slučaju prekratak rok, a sve skupa je štetno i nepotrebno - dodaje diskograf Draštata.
Što ako se ovakav zakon ipak prihvati u Saboru?
Diskografima je jasno da nije razrađeno niti promišljeno kako će uvođenje novog poslovnog modela imati izrazito negativne posljedice za cijelu glazbenu industriju. Suprotno mišljenjima i prozivkama iz nekih drugih srodnih udruga, iz HDU-a poručuju kako im je stalo nam je do izvođača, bitna su im njihova prava i žele im dati do znanja kako ovaj prijedlog Zakona ide jednako protiv svih u industriji.
- Prije svega nadamo se da će zakonodavac ipak razmotriti izmjene zakona amandmanima, kako se u ovom štetnom obliku ipak ne bi usvojio. No, ako se to dogodi, postoji niz mogućnosti koje ćemo razmotriti kako bi i dalje mogli ostati u ovom poslu. Od premještanja poslovanja na neki drugi EU teritorij, primjerice. Bilo bi jako loše i štetno da hrvatski izdavači zbog ovoga budu prisiljeni napustiti vlastitu zemlju - upozorava Dario Draštata.
Ako, pak, ipak dođe do prihvaćanja zakona koji nije usklađen s Ustavom i pravnom stečevinom EU, ustavna stručnjakinja dr. sc. Marković ne isključuje ni mogućnost da bi se Hrvatska mogla naći pred Sudom EU na poziv Europske komisije radi usklađivanja zakonodavstva s Direktivom EU.
Sada je, pak, odluka na saborskim zastupnicima da glasuju imajući na umu najbolje rješenje za našu glazbenu industriju koja je važnom dio našeg kulturnog bogatstva, ali i cjelokupnog gospodarstva.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskom diskografskom udrugom.