Oni ustaju u zoru ili idu na posao kasno navečer, dok mi ostali ulazimo u krevet. Njihova zanimanja su fascinantna, drugačija i o njima ne znamo dovoljno. Baš zato su Jutarnji i Franck odlučili s njima provesti ranojutarnju ili kasnovečernju smjenu, a vama iz prve ruke donosimo sve o njihovim poslovima, bioritmu, izazovima, najvećim uspjesima, ali i tajnom savezniku koji im daje energiju u svakom trenutku – Franck Crema mljevenoj kavi.
Padala je kiša i grmljavina je povremeno tutnjila iznad Svetog Duha. Na velikom parkingu ispred Specijalne bolnice Podobnik stajalo je samo nekoliko auta. Posjetitelja nije bilo, a ulice su bile puste. U svakoj od triju zgrada gorjelo je po nekoliko svjetala, a u trećoj najviše. Ušli smo unutra i odmah primijetili da ovo nije ono što zamišljate kada pomislite na bolnicu. Zidovi su topli, hodnici pregledni i kratki, svjetlo prigušeno i blago. Nema onih cjevastih ili LED svjetala koje blješte plavo-bijelo. Petra Celenko, primalja koja nam je te večeri otvorila vrata, pružila mi je ruku i rekla: „uđite brzo da ne kisnete, dobro došli kod nas“. Negdje iznad nas, u nizu apartmana čiji su prozori jedva osvjetljavali mokri parking, bila su tri novorođenčeta i njihove majke. Svaki od njih po par dana stari, neki spremni za odlazak kući, a neki još u oporavku.
Primalja Karolina Knežević govori tiho, kako se govori noću u bolnici. S njom smo sjeli u jedan sobičak na kraju hodnika, pored apartmana za majke i djecu. Uz vrata tog sobička nalazi se pano s fotografijama djece koja su rođena u bolnici, kao i rukom pisane poruke zahvale.
Priča nam o svom pozivu koji je odabrala još kao jedanaestogodišnjakinja, u petom razredu osnovne škole. Dok su njezine kolegice iz djetinjstva sanjale o sasvim drugačijim karijerama, ona je obitelji odlučno rekla da želi porađati žene. Danas, nakon dvadeset i jedne godine staža, ta je sigurnost ostala netaknuta. Karolina ističe kako bi, da se može vratiti na početak, sigurno opet izabrala isti put i radila ga do kraja života.
Uz Karolinu, noćnu smjenu te večeri drže Petra, koja nas je dočekala i Dunja Boltek, koja u ovaj posao unosi gotovo tri desetljeća iskustva. Petra dolazi s bogatom praksom iz državnih bolnica. Upravo Petra ističe ključnu razliku u pristupu, jer u privatnoj klinici svaka rodilja dobije svoju primalju. Manji kolektiv i bolja organizacija rezultiraju mirnijim noćima, no to nikako ne znači prazan hod.
Mirnije noći ne znače prazan hod
Noćna smjena im počinje u sedam navečer. Kada svaka od njih dođe na posao, oko 18.30 sati, prvo što rade jest da se presvuku u radnu odjeću. Odlaze u sestrinsku sobu i tamo počinju primopredaju smjene koja traje otprilike pola sata. Dnevna smjena prenosi sve informacije o svakoj ženi, svakom djetetu, svakoj terapiji, svakom detalju koji bi noću mogao biti važan. Ništa se ne preskače.
– Moramo preuzeti odgovornost za svaku od njih po noći – kaže nam Petra dok smo s njom sjedili u istoj sobi na drugom katu.
Petra taj dan nije radila ništa suvišno, štedjela je energiju za večernju smjenu. Na taj način se uvijek priprema za noćnu. Dan pokušava maksimalno pojednostavniti, bez previše zaduženja, a odmara pola sata neposredno prije dolaska na posao. Naučila je to s godinama. Za navikavanje na smjenski rad trebale su joj tri do četiri godine.
– Jednostavno sam prihvatila da tako moram raditi – kaže kratko Petra.
Dunja nam pak kaže da je njoj najvažniji ritual na putu prema poslu zastati kod svetog Antuna, crkve koja se nalazi par sto metara niže od Specijalne bolnice Podobnik, prekrižiti se i pomoliti da svi budu živi i zdravi.
Nakon primopredaje slijede liječnička vizita, podjela terapija, njega pacijentica. Operirane žene dobivaju analgetike i antibiotike, primalje ih podižu na noge i šetaju hodnicima. Djeca su uz majke ili u dječjoj sobi, ovisno o potrebi. Uz sve to teče administracija. Vode se temperaturne liste i razne evidencije, pa se priprema za jutarnje pretrage i zahvate koji počinju čim svane. Ritam je odmjeren, ali stalno su u pokretu.
Mali noćni rituali drže ih budnima
Prije vizite, prije podjele terapija, prije svega ostalog, postoji jedan trenutak koji sve tri primalje navode neovisno jedna o drugoj, a da ih se pritom ništa ne pita.
- Jedan od mojih najdražih trenutaka je kada uđem u svoju kuhinju i kolegica ti je već skuhala kavu – priča Karolina.
U bolničkoj kuhinji, na tacni malo manjoj od samog stola, stoje tri šalice za kavu. Petra kaže da ih je nekoliko koje piju tursku kavu i da se taj ritual ponavlja bez iznimke. Jednom na početku smjene i jednom negdje oko četiri-pet ujutro, kao tihi signal da kraj nije daleko.
- Kava je ritual bez kojeg ne možemo – rekle su nam sve tri sugovornice, svaka na svoj način.
- Mi ovdje nismo samo ljudi koji dođu i odrade. Ti si uvijek prisutan umom, duhom i tijelom – kaže dalje Karolina, pa nastavlja da i u tih nekoliko minuta uz šalicu, uz tu prisutnost, na trenutak pronađe prostor za sebe.
Krizno doba noći dolazi za sve tri u gotovo isto vrijeme
Postoji jedan dio noći koji sve tri primalje opisuju neovisno jedna o drugoj, svaka sa svojom varijantom istog iskustva. Dunja ga naziva „gluhi dio noći od tri do pet”. Petra kaže da je između ponoći i tri najsmirenije, ali da se pred jutro dinamika opet vraća. Karolina je najkonkretnija: „Meni je uvijek krizno doba oko četiri, četiri i dvadeset.”
- Kada je tiho i mirno, onda je teško jer treba ostati budan. Nekada je noć aktivnija, pa te drži adrenalin, ali i on te u nekom trenu prođe - objašnjava Dunja.
Tada, kaže Dunja, obično skuhaju kavu, razgovaraju, nabace nekoliko šala. Taj mali razgovor ponekad ima sasvim praktičnu svrhu. Cilj je prevariti tijelo da nije umorno koliko jest.
Karolina ima vlastito rješenje za te najtvrđe sate. Jednom je, negdje između četiri i pet ujutro, kada je smjena bila duga i ekipa potrošena, stala i rekla kolegicama: „Samo malo, sad ćemo pustiti jednu pjesmu.” Pustila je lambadu. Pojačala je. Svi su se nasmijali, svi su se na trenutak probudili.
Svi o svima moraju znati sve
U noćnoj smjeni u Specijalnoj bolnici Podobnik svaka od triju primalja ima svoju primarnu ulogu, ali sve tri su o svima i o svemu jednako informirane. Isto tako, sve tri mogu u bilo kojem trenutku biti tu za trudnicu ili frišku majku kojoj treba pomoć ili savjet.
- U principu, svi sve radimo. I educiramo se za sve. Nema sad da kažeš: ja se ne mogu ići javiti na zvono pacijentici jer nisam iskusna za dojenje. To kod nas ne postoji - iskreno će Karolina.
Karolina za taj sustav ima izraz koji se vraća nekoliko puta u razgovoru.
- Mi smo vojska za život. U glavi smo uvijek uz majke i djecu. Mi razmišljamo ne šest, nego deset koraka naprijed – kaže Karolina, pa ističe kako, za razliku od nekih medicinskih grana, porodništvo nema stanke. - Porodništvo je grana medicine koja diše 24 sata. Nema pauze, nema stajanja. Mogu doći tri žene odjednom. Može nešto krenuti po krivu u tri ujutro jednako kao u tri popodne.
Petra o tome govori konkretno.
- U svako doba noći, bilo to jedanaest, jedan ili pet ujutro, moraš biti bistar. Ima situacija koje su izrazito hitne i moraš na vrijeme i smireno reagirati. Nema vremena za umor. Možda si možeš priuštiti kratku pauzu da prodišeš, da ti krene adrenalin – kaže nam Petra.
Dunja, koja je kroz svoje iskustvo prošla kroz nebrojene hitne situacije, dodaje: „U tom trenutku ništa ne osjećaš. Tek poslije, kad se sve riješi. Tada te preplave sve emocije i shvatiš što se sve dogodilo.”
Posao koji drži ovakav ritam postavlja uvjete kojih se moraju držati i izvan bolnice. Blagdani, vikendi i dočeci Nove godine mogu biti radni. Primalje rade smjenski i to se ne mijenja.
- Obitelji se na to nikad ne naviknu. Kada dođu događaji, rođendani ili praznici, nekad ih moraš propustiti. Nekad, ako se i uspiješ zamijeniti s kolegicom, preumoran si da bi uopće bio prisutan – kaže Dunja.
Istovremeno stranac i jedna od najbližih osoba na svijetu
Neke stvari, koliko god da su radile kao primalje, ne prestaju ih iznenađivati. Jedan primjer su muževi koji dožive nesvjesticu na porodu.
- Imaš više posla oko njega nego oko žene - kaže Dunja sa smiješkom.
Primalje ih odmah usmjeravaju da gledaju prema glavi supruge, razgovaraju s njom, a da ne prate što se događa niže od struka. Oni ne moraju biti spremni poput liječnika, ali moraju biti spremni izdržati i podržati suprugu. Nerijetko je upravo otac taj koji, nakon što se dijete rodi, izjavi da je strašno umoran.
– Kao da su oni rodili, ha? – smije se Petra.
Za Karolinu, srž posla ostaje nepromijenjena bez obzira na sve.
- Svaki porod vam je nova sreća. Vi doživljavate ogromnu količinu emocija sreće svaki put. Nikad vam to ne može biti rutina. Nikad – kaže Karolina.
Postoji jedan detalj koji je konstanta kod svakog poroda. Kada se dijete rodi, Karolina je ta koja ga prva dotakne.
- Ti si prvi kontakt s vanjskim svijetom. Ti ga prvi primiš – priča Karolina, jednako svježe kao i prvog dana.
Karolina govori i o onome što se dogodi unutar poroda, o tom specifičnom zbližavanju koje nastane između stranaca u najintenzivnijim trenucima.
- S ljudima koji dođu kod nas sve dijeliš. Dođu roditi svoje dijete, ti si kao jedan stranac koji radi s njima, a zapravo te veže toliko jaka stvar da se otvaraš. I oni se otvaraju prema vama. Zagrliš se sa ženom, jer je ona sretna. A i mi smo iskreno sretni, sve je uspjelo kako treba – iskreno govori Karolina.
Posao koji zahtjeva veliku dozu empatije
Posao ne ostaje iza vrata bolnice, makar bi prema nepisanom pravilu tako trebalo biti. Karolina opisuje kako zna nazvati bolnicu sat-dva po odlasku da provjeri kako je žena koju je ostavila u osjetljivoj situaciji.
- Kažemo si da ne nosimo posao doma. Ali to se mi tako tješimo. Mi živimo ovaj posao – objašnjava Karolina.
Da bi uopće mogla doći na sljedeću smjenu s punim kapacitetom, Karolina je s godinama izgradila svoje rituale „punjenja“. Vozi bicikl, ide u saunu, sluša glazbu, šeta Lunu. Luna je mješanka koja je, kako kaže, nadmudrila sve one pse s pedigreom. Ponekad društveni život ne može biti prioritet.
– Trebaš imati svoj trenutak samoće – priznaje Karolina.
Čak i na moru, na godišnjem odmoru, Karolina se budi ujutro, kuha kavu i pomisli na posao.
- Jedva čekam da dođem i da me dočeka kava koju mi je skuhala moja kolegica iz noćne smjene, jer ona baš zna kako je pijem – govori Karolina, misleći na bolničku kuhinju, tacnu i kolegice s kojima je podijelila bezbroj takvih jutara između smjena. No, Karolina tu rečenicu ne govori kao pritužbu, već govori kako je iskreno veseli popiti kavu s kolegicama.
Petra govori o tome smireno:
- Volim raditi s ljudima. Mislim da je to najteži posao, ali i najljepši – kaže Petra, pa ističe kako svaku ženu treba gledati kao da je netko tvoj.
- Treba biti empatičan. Kad gledamo tako, to se zaista vidi – kaže Petra, pa dodaje da bi, kada bi morala opet birati svoju karijeru, opet sve isto izabrala.
Putem kući pozdravlja ostale iz noćne smjene
Njihova smjena obično završava oko sedam ujutro, kada naprave primopredaju s dnevnom ekipom.
- Ujutro, kad idem s posla kući, već vidim i druge nalik nama koji se povlačimo iz noćne smjene. Počinjem po kvartu pozdravljati i pekare i smetlare. Oni su aktivni kada i mi, a ovakve situacije mi zapravo čine život – priča Karolina.
Taj paralelni Zagreb koji živi dok ostali spavaju ima svoju specifičnu logiku i, ponekad, svoju ljepotu. Primalje, pekari, vozači noćnih linija – svi su dio iste nevidljive smjene koja drži grad u pokretu dok on za to ne zna. Solidarnost je neizrečena, ali Karolina je uvjerena da ona postoji.
Karolina na moru, kad vidi trudnicu, ne može je ne primijetiti. Ne ulazi u savjete, ne komentira naglas, ali je promatra i kaže kako se nada da će sve biti u redu.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Francka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....