Neke sekunde, minute i dani su nam utisnuti u memoriji kao kakav žig koji nas identificira ostatak našeg ovozemaljskog putovanja. To dobro zna naša sugovornica Klara Zečević-Božić (25) iz Dugog Sela koja nikad neće zaboraviti doček 2017. godine. Bio je to naizgled sasvim običan dan koji je započela svojom omiljenom rutinom - obavila je trening, pospremila sobu i pomagala svojoj mami Marijani (50) oko pripreme kolača. Potom je stala birati haljinu za Novogodišnju noć. Te godine provela ju je s prijateljima u kafiću koji se nalazi nadomak njene obiteljske kuće. Plesala je, zabavljala se, nazdravljala s prijateljima jednom čašom šampanjca te litrama i litrama vode, nimalo ne sluteći kakav scenarij će ju dočekati pri povratku kući. U kuću se vratila u pet ujutro, skinula šminku, oprala zube i utonula u san. No, REM fazu nije dočekala jer je sva ona silna voda napokon stigla na naplatu.
U polusnu je odšetala do kupaonice i tu je započela njena agonija.
Onesvijestila se i snažno udarila glavom u perilicu rublja. Nakon deset minuta, barem se njoj činilo da je toliko prošlo, probudila ju je hladnoća kupaonskih pločica.
Dobro što je meni? Što mi se događa? – pitala se posve zdrava tinejdžerica.
Zazivala je svoju mamu na način na koji novorođenče zaziva roditelja dok je gladno. Malo je reći da je vapila za pomoći.
- Sjećam se da je mama brzo dotrčala. Pomogla mi je da ustanem, operem se i potom mi je previla rane. Pri padu sam presjekla gornju usnu, bila sam slomljena nosa i bez prednjih zuba – prisjeća se Klara.
Premda su njeni roditelji inzistirali na tome, odlazak na hitnu, tvrdi Klara, nije dolazio u obzir. Bila je preiscrpljena, istraumatizirana i samo je željela leći u svoj krevet i utonuti u san.
Tako je i bilo. Tog dana spavala je dvadeset i tri sata u komadu.
Novi problemi
No, tek kad se Klara probudila, agonija je dosegnula svoj vrhunac.
- Od natečenosti cijelog lica nisam mogla jesti i piti. I ruke su mi se jako tresle taj dan. A kad je mama pozvala na ručak, nisam mogla ustati iz kreveta. Nisam mogla podići ruke i noge – pojašnjava Klara. Marijana i tata Denis (53) upalili su automobil i brže-bolje je odvezli na hitnu.
Smjestili su je na odjelu kardiologije gdje je odlazila na mnoge pretrage te čekala da se oslobodi mjesto na neurologiji.
- Smoothie od mesa, mrkve i krumpira bio mi je najbolji prijatelj tih dana – kroz osmijeh se prisjeća Klara.
No, u tim trenutcima osmijeh joj je bio stranputica. Emocija koju je zaboravila ponijeti sa sobom u novu godinu.
Napokon su je smjestili na odjel neurologije i ondje je, prepričava, ležala s još dvoje pacijenata kojima je dijagnosticirana epilepsija. Kronična bolest o kojoj je Klara znala minimalno, samo iz onoga što je pročitala i čula u medijima. Nije poznavala nikoga s ovom dijagnozom, niti je ikada bila u kontaktu s oboljelima od epilepsije.
- Medicinske sestre su me upozorile da ne palim svjetlo navečer jer je to mojim cimerima iz bolničke sobe „okidač“ za epileptični napadaj – kaže Klara koja tad još uvijek nije čula svoju dijagnozu.
Postavljanje dijagnoze
No, već iduće jutro doktor joj je kazao dvije riječi zbog kojih je trenutak stao, molekule zraka se nisu pomicale, a čestice prašine nisu plesale po površini liječničkog stola.
- Imate epilepsiju – izustio je doktor.
Kazali su joj, još i k tome, da boluje od generalizirane epilepsije s motoričkim pokretom jer je imala miješane simptome. Njeno tijelo, objasnili su joj, ponajviše reagira na titraje svjetla, odnosno fotosenzibilno je na treptava svjetla i brze grafike. Jedini simptom koji nije imala je pjena na ustima pri padu u nesvijest.
Kad su joj naveli sve simptome ove bolesti, shvatila je da ih se većina pojavila puno prije nego što joj je dijagnosticirana epilepsija. Prvi je imala već u listopadu 2016. godine.
Na odjelu neurologije ostala je četiri dana kako bi joj doktori definirali terapiju. Nasreću, kaže Klara, njoj su terapiju pogodili iz prve i trebala ju je uzimati svakih 12 sati, ujutro i navečer. U tih nekoliko dana doznala je i zašto je nakon pada spavala 23 sata. Naime, zbog udarca je dobila mali potres mozga i zbog njega je, rekli su joj doktori, mogla zauvijek ostati spavati.
Životni preokret
Uslijedili su, kako Klara sama priznaje, mjeseci depresije i prihvaćanja. Potonje joj je najteže palo jer prihvatiti da boluješ od kronične bolesti, ističe, nije nimalo lak zadatak.
- Život mi se okrenuo za 180 stupnjeva. Rečeno mi je da moram odustati od sporta, ne smijem spavati u mraku, ni gledati televiziju u večernjim satima. Izlasci u klubove i koncerte su mi dozvoljeni samo ako pritom nosim naočale s fotoosjetljivom lećom – navodi Klara koja je odmah nakon dijagnoze stala istraživati o hrvatskim udrugama što okupljaju osobe oboljele od epilepsije.
Obratila se Hrvatskoj udruzi za epilepsiju, kao i međunarodnoj udruzi Epilepsy.org. Čitala je na stranicama udruga o iskustvima drugih ljudi, proučavala znanstvene članke, spremala kontakte stručnjaka kojima se može obratiti za više informacije te pratila aktivnosti gdje može upoznati članove spomenute udruge.
- Nisam znala niti jednu osobu s epilepsijom i baš zato sam se obratila Hrvatskoj udruzi za epilepsiju. Željela sam postati dio zajednice, uključiti se u aktivnosti te, povrh svega, doznati više o svojoj bolesti – pojašnjava Klara koja smatra da je u tom trenutku uključivanje u udrugu bila najbolja stvar za nju.
Upravo su udruge te koje u teškim životnim trenutcima oboljelima najviše pomažu. Služe im kao rame za plakanje, podrška su im kakvu ne mogu dobiti niti od najbližeg člana obitelji, što nam je i Klara sama priznala.
S ciljem da iskaže zahvalnost inicijativama koje pružaju nesebičnu podršku u trenutcima kad je oboljelima to najpotrebnije Pliva je treću godinu zaredom organizirala natječaj „Zajedno prema zdravlju”. Cilj natječaja je nagraditi inicijative koje pozitivno utječu na iskustvo pacijenta i njihovih obitelji te svojom kreativnošću i originalnošću omogućuju stvaranje humanijeg okruženja.
„Zajedno prema zdravlju“ dodijelit će novčana sredstva projektima i inicijativama razvijenim u bolnicama, zdravstvenim centrima, ustanovama, udrugama pacijenata, zakladama, fundacijama, ili drugim pravnim osobama za koje iz posebnih propisa proizlazi da su neprofitnog karaktera, s područja Republike Hrvatske.
Među prijavljenima izabrat će se četiri pobjednička projekta kojima će biti dodijeljena novčana sredstva u obliku donacije. Ukupni iznos novčanih sredstava je 28.000,00 eura i ravnomjerno će se razdijeliti među pobjedničkim projektima. Svi zainteresirani svoje projekte mogu prijaviti do 2. lipnja 2023. godine. Prijave se podnose isključivo putem obrasca dostupnog na službenoj web stranici.
Povratak dobrim navikama
Članstvo u udruzi Klaru je osnažilo da se vrati svojoj najvećoj ljubavi – sportu. Odbojku je napustila, ali je zato zavoljela trčanje pa danas, sedam godina od oboljenja, puna samopouzdanja sudjeluje na utrkama diljem Hrvatske.
No, samopouzdanje se nije rodilo preko noći. Godinama ga je brusila, lakirala i polirala kao nebrušeni kamen koji treba postati sjajni dijamant.
- Pomoglo je što sam odlazila psihologu. Također, bolest nisam krila od drugih. Pri povratku u školu podijelila sam svoje iskustvo sa školskim kolegama koji su puni razumijevanja pitali kako da mi pomognu ako se ponovi epizoda napadaja. Prijatelji su također pokazali ogromnu empatiju, svako jutro u osam sati bi me pitali „Klara li jesi popila svoju terapiji?“. Danas, na radnom mjestu, svi znaju za moju epilepsiju. Nema smisla skrivati nešto što je dio mog identiteta – priznaje i nastavlja kako joj je uzimanje terapije danas kao pranje zuba, a epilepsija njen životni suputnik.
Nakon tri mjeseca od oboljenja svoju bolest je koristila i u svrhe humora. „Dolazi Klara, znači bit će pjena party“, bila joj je glavna fora tih dana.
Danas ova nadasve hrabra djevojka obilježava Međunarodni dan epilepsije tako što odjene ljubičastu majicu i kupuje cvijeće u istoj toj boji. Svoje iskustvo podijelila je na društvenim mrežema te za Instagram profil udruge „Global Epilepsy Exchange“. Sudjeluje, još i k tome, u projektu „50 milijuna koraka za epilepsiju“ s ciljem podizanja svijesti o bolesti.
- Najteže je pomiriti se da bolujete od epilepsije, ali to je jedini korak u oslobađanju od straha i stigme. Otvoren i iskren razgovor, dijeljenje iskustava i pružanje savjeta, priključivanje udrugama, sve su to aktivnosti koje nas podižu i potiču da zaključimo kako nismo sami. Prilika su i da spoznamo kako ima i gorih priča od naših i da postanemo zahvalni na onome što imamo. Svjetlo u mojoj priči bila je djevojčica iz odjela za neurologiju kojoj je epilepsija dijagnosticirana u drugoj godini života. No, unatoč tome, njen zarazni dječji osmijeh širio je takvu pozitivu, takvu sreću zbog koje i u najgorem trenutku povjeruješ u bolje sutra. Nadam se da ću i ja jednom postati svjetlo u nečijoj priči – zaključuje Klara.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Plive.