Monika iz Vinkovaca o najtežem životnom izazovu: ‘Imala sam 25 godina i nisam znala kako ću se nositi s time‘

Zašto ti nisi moja mama? Ti me nikada ne bi ostavila.

Ove riječi uputio je jedan dječak iz dječjeg doma svojoj odgajateljici dok je odlazio biološkoj obitelji. Iako je svjestan da ona nije njegova majka, on ju tako vidi, baš kao što i druga djeca u svojim odgajateljima pronalaze roditelje, braću, tete ili prijatelje. I upravo sve to, ponekad, i jesu radnici u dječjim domovima za nezbrinutu djecu. Oni ih ujutro bude, kupaju, hrane, igraju se s njima, slušaju njihove probleme, spremaju na spavanje. Za njih posao često ne staje nakon završetka smjene, iako znaju provesti i po 24 sata u komadu s korisnicima čije životne priče samo s par rečenica mogu stegnuti i najtvrđe srce.

Ovi ljudi svakodnevno pomažu da jedno traumatizirano dijete odraste u stabilnu i samosvjesnu mladu osobu te im kroz vlastiti rad i trud žele pokazati da, nakon svega što su proživjeli, život može biti lijep. Kako bi dobili uvid u njihov život zamolili smo tri odgajatelja iz tri dječja doma da nam napišu dnevnik o svom poslu. Tako da, ovo je priča o njima - o njihovim počecima, običnim danima, izazovima, suzama i nadama. Priča o neopjevanim herojima koji svakodnevno čine svijet boljim mjestom za djecu kojoj to najviše i treba.

Ivona Hodak (52), Dječji dom Vrbina Sisak: ‘Izgrađeni odnos povjerenja na relaciji dijete-odgajatelj spasio je jedan pokušaj djetetovog suicida‘

Ivona Hodak

Ivana Nobilo/Cropix

Prije dolaska u Dječji dom Vrbina Sisak dugi sam niz godina radila u centrima za socijalnu skrb, točnije na odjelu maloljetničke delinkvencije. Tamo sam doživjela pregršt pozitivnih iskustava u radu, osjećajući uspjeh kada bi se dogodile pozitivne promjene ponašanja djece ili mladih. Mislim da mi je to bio najjači motiv koji me vodio radu u dječjem domu, smatrajući taj svijet svojim poznatim terenom gdje ću uspjeti podijeliti ljubav, radost i nadomjestiti im sve ono čime u životu oskudijevaju, ponajprije osjećaj sigurnosti i pripadanja.

Poseban je profesionalan te ljudski izazov raditi s djecom koja su prošla stvarno teška i traumatična iskustva. Naravno da svaki put osobno proživljavam njihove priče te životne drame i to vas duboko dotakne. No, nema veće i humanije nagrade nego kada vidite metamorfozu traumatiziranog djeteta u stabilnu i samosvjesnu mladu osobu. Dok ovo pričam pred očima mi je trenutno jedna posebna djevojka čiju očiglednu promjenu osjećam kao svoju. I ne možete vjerovati da je dijete, čije su medicinske prognoze bile neperspektivne, odraslo u mladu osobu koja ne pije psiho-farmatike, samosvjesna je, autentična i svoja!

Postoji još puno situacija koje neću nikada zaboraviti, no izdvojila bih ih nekoliko, sve s istim zaključkom – da djeca najviše trebaju, a tu se nimalo ne razlikuju od odraslih, odnos izgrađen na međusobnom povjerenju. On im daje sigurnost i osjećaj važnosti, osjećaj da su nekom važni i to ne žele prokockati. A kada se oni osjećaju uvaženo vratit će vam istom mjerom i istom ljubavi. U tome je najveća čar mog posla.

Izgrađeni odnos povjerenja na relaciji dijete-odgajatelj spasio je jedan pokušaj djetetovog suicida. Izdvojila bih, pomalo slično iskustvo gdje mi je jedan mladić u tinejdžerskoj dobi stajao ispred vrata prostorije čuvajući me od, po njegovoj procjeni, moguće i latentne opasne situacije. Situacija nije bila takva kakva se njemu činila, no bila sam fascinirana njegovom spremnosti da poput odrasle osobe zaštiti slabije ili ranjivije od sebe. U sjećanju će mi ostati i situacija kada sam doživjela prolazni zdravstveni problem. Uplašivši se za mene svi su ušutjeli (svih 20-tak djece) i organizirali se da ne osjećam zabrinutost i brigu za njih „brzinom munje“, takvom jednom snalažljivosti kakvom nemaju mnogi odrasli ljudi. Iako sam u tom trenutku bila sama u smjeni, nisam se osjećala sama. Oni su preuzeli ulogu odraslih i pokazali da koliko su oni meni važni, sam važna i ja njima.

Iako ovaj posao kao i svaki drugi ima tendenciju prerasti u rutinski - životne sudbine, smijeh, pjesma, radost, a osobito u ovo blagdansko vrijeme kada nas se svi ljudi sjete - osjećaj plemenitosti našeg posla dobiva na važnosti i to je ono što daje nadu. Nadu u ljudskost. Nadu da će ova djeca krenuti u život znajući da su važni i dostojni ljubavi.

Monika Dekanić, Dječji dom Sv. Ana Vinkovci: ‘Sa svojih 25 godina postala sam drugi roditelj djeci. Želim stvoriti topao dom za njih‘

Monika Dekanić

Nenad Opačak/Cropix

Posao odgajateljice u Dječjem domu Sv. Ana Vinkovci mi je prvi posao u životu. Imam 27 godina i ovdje radim godinu i pola, a nije mi bilo na kraj pameti da bi se ovime mogla baviti. Studirala sam pedagogiju, hrvatski jezik i književnost, nisam niti znala kako izgleda posao odgajatelja u dječjim domovima. Kada sam dobila ponudu za posao, osjećaji su bili dvojaki – bila sam jako sretna i zahvalna jer sam dobila posao gdje ću moći pomoći djeci kojoj je to stvarno potrebno, ali odmah sam osjetila odgovornost jer se radi o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Svako od te djece sa sobom nosi tešku životnu priču, a ja sam imala samo 25 godina i nisam bila sigurna kako ću se nositi s time.

U domu smo podijeljeni tako da svako dijete ima svoju skupinu i svog matičnog odgajatelja. Ja se trenutačno brinem za grupu od četvero dječaka u dobi od 12 do 16 godina, a raspored mi ovisi o njihovoj školskoj smjeni.

Ja sam drugi roditelj toj djeci. Igramo se, gledamo televiziju, učimo, pišemo zadaće, uz njih sam kad su bolesni, slušam ih i razgovaram s njima o njihovim problemima. U principu živim s njima i nastojim im uljepšati život. Veliki dio našeg posla odnosi se na poticanje samostalnosti kod djece kako bi kasnije mogli živjeti i brinuti se sami o sebi. Naime, domska djeca imaju specifične potrebe, češće pokazuju probleme u ponašanju, povučeni su te imaju slabije razvijene socijalne kompetencije. Njima fali ljubavi, pažnje, osjećaja da su voljeni i željeni. Trudim se zadovoljiti te potrebe te pružiti djetetu potrebnu emocionalnu sigurnost i stabilnost te stvoriti atmosferu kakva vlada u toplom obiteljskom domu.

Posao odgajatelja u dječjem domu je poziv koji zahtjeva puno strpljenja, empatije i razumijevanja. Iako mi je studij pružio stručna znanja i kompetencije za rad s djecom, potrebna su daljnja stručna usavršavanja i edukacije upravo zbog emocionalne podrške koja je za ovaj posao jako potrebna. Ipak, ništa vam ne može napuniti baterije kao osjećaj ponosa kada uspijete izvesti dijete na pravi put, kada čujete za uspjehe koje je ostvarilo u životu ili kada dobije šansu za neku ljepšu budućnost odlazeći u svoju primarnu, udomiteljsku ili posvojiteljsku obitelj.

Terezija Purić, Dječji dom Zagreb: ‘Dječji dom je, ujedno, i dom svih nas koji tu radimo. A dom se ne napušta, osobito ako ti je u njemu toplo‘

Terezija Purić

Tomislav Krišto/Cropix

U Dječjem domu Zagreb provela sam cijeli svoj radni vijek. Kada bih to vrijeme usporedila s vremenom odrastanja, bila bih dva puta punoljetna i još imala jednu godinu viška.

U tom razdoblju bilo je i nekih profesionalno izazovnih ponuda vezanih uz promjenu radnog mjesta, no svaki pokušaj odlaska propao bi na samom početku. Dječji dom je, ujedno, i dom svih nas koji tu radimo. A dom se ne napušta, osobito ako ti je u njemu toplo.

Kada se sjetim prvog dana na poslu, ne znam bih li se rasplakala ili nasmijala od sreće. Došavši u skupinu dječaka i mladića, izabrala sam sjesti pokraj najmlađeg. On me gledao velikim baršunastim očima i šeretskim osmijehom. Tada to nisam znala, ali on je izabrao mene kako bi mi ispričao svoju priču. Pitao me, znam li zašto je on u domu, a odmah iza toga, ne čekajući moj odgovor, ispričao mi je svoju tešku, životnu tragediju. Toliko tešku i tragičnu da je sigurno ne želite čuti. Nisam ni ja željela, ali uzmaka nije bilo. Koliko god dođemo educirani s fakulteta, životi naše djece nerijetko su puno, puno teži od zakona, tehnika i metoda koje smo naučili studirajući. U tom trenutku, ili pobjegneš glavom bez obzira, ili jednostavno ostaneš, iako im nisi majka, ni otac, ni prijatelj, ni brat, a, zapravo, često si im sve. Pet, šest, deset u jedan, to je odgajatelj.

Od tog prvog dana, jedno se nije promijenilo, a to je repetitivni proces ulaganja samog sebe u te mlade ljude koje treba ohrabriti, podržati, usmjeriti, osnažiti, naučiti samostalno živjeti te, ono što smatram posebno važnim, pokazati im da, nakon svega što su proživjeli, život može biti lijep. To ih može naučiti samo radostan čovjek - i to je odgajatelj.

Ako kažem da je lagano, prevarila bih samu sebe. Nije lagano proživjeti s njima sve njihove tuge koje donesu sa sobom, ali zato je radost uspjeha puno veća, i za dijete i za nas, kada stignemo do cilja. Svaki uspjeh, svaka njihova matura, za nas je novi doktorat.