Vili Majetić je hrabi osmogodišnji dječak iz Osijeka s bolnom životnom pričom. Prijevremeno rođen, u 29-om tjednu trudnoće, Vili je razvio dugotrajne, višestruke poteškoće u razvoju. Cerebralna paraliza, autizam, oštećenje vida i epilepsija posljedice su preuranjenog poroda, no ovaj maleni dječak je u svojoj svakodnevnoj borbi pronašao nadahnuće koje mu vraća osmijeh na lice. Naime, Vili je dugogodišnji član Udruge „Mogu“ iz Osijeka i dio je projekta „Zatvoreno jahalište za terapijsko jahanje“, a njegovu životnu priču i put do terapijskog jahanja, ispričala nam je prava heroina, Vilijeva majka, Arijana Senčar.
- Kad je Vili bio manji išla sam na Gojak gdje me fizioterapeutkinja uputila da upišem Vilija na jahanje kako bi ojačao trup i zdjelicu. Vili, naime, zbog svojih razvojnih poteškoća ima jake grčeve u mišićima te zbog bolova i nerazvijenosti ne može hodati već samo puže. Tada sam odlučila nazvati voditeljicu Udruge Marianu Koprivnjak te smo se dogovorile da ga na proljeće , kada napuni 4 godine, upišem na jahanje – ispričala nam je Arijana .
Put do današnjeg stadija gdje uživa u jahanju nije bio lak. Osobito na početku kada su ga trebali priviknuti na nošenje kacige koju je izrazito odbijao. Roditelji, vodič konja pa i volonteri su se trudili naviknuti ga na kacigu i nakon pola godina su uspjeli. Jedan od ključnih saveznika u toj borbi bila je glazba, koju Vili obožava, pogotovo bend Krankšvester.
- Vili ne priča, nije verbalan, kroz cijeli svoj život imao je poteškoća s koncentracijom i doživljavanjem okoline. Kad je kod kuće, najveću pažnju posvećuje glazbenim igračkama, a od glazbe najviše voli slušati bend Krankšvester. Upravo smo ga glazbom uspjeli motivirati na nošenje kacige. Volonteri su mu cijelo vrijeme pjevali, a on i dan danas uživa jahati uz glazbu – prepričava nam Arijana.
Vili je danas polaznik drugog razreda obrazovne skupine u Centru za autizam u Osijeku. Terapija jahanjem mu je, kaže majka, pomogla bolje od bilo koje fizioterapije na koju su ga do sada vodili i vide se značajni pomaci. Osim što su mu se poboljšale ravnoteža, opustila su mu se ramena, ojačao je cijeli trup, a vide se i značajna poboljšanja u njegovoj komunikaciji, kao i u doživljavanju okoline. Ova terapija olakšava i život njegovoj obitelji koja se svim srcem brine za njega. Vili, naime, ima dvije sestre, Darijanu (16) i Anu (11), koje ga jako vole i uživaju provoditi vrijeme igrajući se s njime, a Darijana je čak neko vrijeme volontirala u Udruzi i vodila Vilija na jahanje. Jedan od ljepših trenutaka u zajedničkoj terapiji bio je trenutak kada je Arijana išla fotografirati malenog dječaka. Kako kaže, inače ne obraća pažnju, no ovoga puta ju je pogledao.
Svo povjerenje svijeta
- Mi majke s djecom s poteškoćama u razvoju izrazito smo involvirane u kompletan razvojni proces djeteta i to često ne ostavlja puno vremena za nas same. Upravo iz tog razloga, zahvalna sam na Udruzi koja se brine i o nama roditeljima. Imam svo povjerenje svijeta u te predivne ljude, zaposlenike i volontere, pa kada dovedem Vilija na jahanje, znam da ga predajem u sigurne ruke, a ja to vrijeme mogu iskoristiti za šetnju po prirodi i odmor koji ponekad uistinu nedostaje – ističe Arijana te dodaje kako jahalište nudi i sportsko rekreativni program za opću populaciju pa se njegove sestre kao i druga djeca mogu pridružiti i uživati u ovim čarobnim životinjama bilo kao jahači ili volonteri u jahalištu.
Od prvog dana jahanja Vili radi s gospođom Jasnom koja je vodič za konje. S njim, naime, mora raditi troje ljudi - vodič te dvoje volontera koji moraju biti uz njega iz sigurnosnih razloga. Za njega jahanje nije sport, već igra. Majka Arijana kaže da ga često vidi da legne na konja, grli ga, ljubi te ističe da se jako vezao za konja Sagu koja je s njim također od njegovih samih početaka.
- Jahanje bih preporučila apsolutno svakom, osobito majkama s djecom koja pate od cerebralne paralize. Njima bih svakako preporučila da probaju ovu vrstu terapije jer ona ima višestruke koristi ne samo za djecu, već i cijelu obitelj. No, kronični problem u Hrvatskoj je nedostatak stručnog osoblja i edukatora koji mogu raditi s djecom s poteškoćama pa bih apelirala na sve koji vole rad s djecom da odaberu svoje zvanje u nekoj od ovih struka. Ujedno, bilo bi stvarno prekrasno kada bi jahanje postalo službena rehabilitacijska tehnika u Hrvatskoj čime bi mogli ostvariti pravo da dio liječenja ide preko HZZO-a, kao što je praksa u drugim razvijenijim državama u svijetu - istaknula je Arijana.
Problem je što svaki prekid, bio on kratkotrajan ili dugotrajan, vraća Vilija u početno stanje koje je za njega jednako mukotrpno kao i prvog dana terapije. To je posebno problematično zimi jer Vili ima velikih problema s cirkulacijom pa ne može jahati po hladnom vremenu. No, iduće godine bi se to trebalo promijeniti.
Naime, Udruga „Mogu“ nositelj je projekta „Zatvoreno jahalište za terapijsko jahanje“ kojem su putem natječaja Zaklade „Novo Sutra“ dodijeljena sredstva u iznosu od 298.000,00 kuna za izgradnju krovišta čime su omogućeni bolji uvjeti za održavanje terapija tijekom zime. Više o Udruzi i samom projektu, ispričala nam je voditeljica programa u Udruzi „Mogu“, Mariana Koprivnjak.
- Udruga „Mogu“ osnovana je 1997. godine u svrhu poboljšanja kvalitete življenja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Krenulo se s terapijom, a kasnije su se razvijali i neki drugi programi za djecu i mlade, pedagoško preventivni, sportsko rekreativni i za djecu s invaliditetom, ali i za opću populaciju. Terapije pomoću konja i aktivnosti provode instruktori, osobe koje su prošle edukaciju što je iznimno važno kako bi bile upoznate s indikacijama i kontraindikacijama u terapiji. Uska suradnja postoji između medicinske struke i našeg programa i niti jednog korisnika ne primimo, a da nam struka to nije dozvolila- istaknula je Koprivnjak i nadovezala se s pojašnjenjem koliko je jahanje uistinu kvalitetno, ali i važno osobito za djecu s poteškoćama u razvoju.
- Naš Vili u početku nije mogao ispraviti trup niti držati glavicu uspravno, ali danas on to može. Veliku zaslugu zaslužuju i konji, čija leđa su nezamjenjiva jer proizvode od 90 do 110 trodimenzionalnih pokreta u minuti i ne postoji sprava koja može zamijeniti te pokrete. Sigurno nisu pomaci samo od terapije niti mi možemo učiniti da dijagnoza nestane, ali ono što mi možemo jest pružiti i Viliju i svim ostalim osobama bolju kvalitetu života - naglasila je Mariana.
Udruga „Mogu“ prvenstveno se bavi rehabilitacijskim jahanjem za koje, usprkos dugogodišnjem trudu i naporima nisu uspjeli ostvariti sve potrebne uvjete za nesmetani rad što se sada napokon počelo mijenjati zahvaljujući pomoći Zaklade „Novo Sutra“.
- Naša Udruge financira se isključivo putem natječaja, tako smo se i prijavili na projekt Zaklade „Novo sutra“ jer smo vidjeli da zaista žele pomoći onima koji imaju potrebe poboljšati usluge u svojoj zajednici i napraviti nešto više i nešto bolje. Ne mogu opisati koliko sam sretna, 14 godina stoji nedovršena konstrukcija koju nismo uspjeli sami zatvoriti. Mnogi projekti ne podupiru adaptaciju i izgradnju objekata, ali s ovih 298.000,00 kuna od Zaklade „Novo Sutra“ možemo napraviti konkretan projekt i uspjet ćemo imati krov nad glavom. Ne mogu dočekati proljeće i početak radova kada ćemo se konačno moći sakriti pod nadstrešnicu - oduševljeno će Mariana .
Zaklada „Novo Sutra“ hrvatska je neprofitna organizacija s ciljem stvaranja uspješnijeg, obrazovanijeg i humanijeg društva. Sjedište Zaklade je u Vukovaru, a njezin osnivač je Pavao Vujnovac, vlasnik regionalne energetske kompanije ENNA i Prvog plinarskog društva. Više o dosadašnjim projektima te natječajima i stipendijama možete pronaći na službenim stranicama Zaklade.
Sadržaj je nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Zaklade Novo Sutra, u skladu s najvišim profesionalnim standardima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....