U obitelji Lorisa Majcana, drugog Hrvata u povijesti koji je sudjelovao na utrci Isle of Man TT, motori su, kako kaže, "family business". Lorisov otac Zoran poznati je hrvatski motociklist i motonovinar, dok je Lorisov stric Darko obojici bio mehaničar. Dok se Zoran pri kraju Jugoslavije i početkom devedesetih u Hrvatskoj bavio motoutrkama, Darko mu je bio mehaničar, a danas Lorisu pomaže ne samo po pitanju mehanike nego i vrijednim savjetima.
Tijekom svoje profesionalne karijere Loris je ostvario brojne uspjehe, uključujući tri uzastopna naslova hrvatskog prvaka u kategoriji Supersport od 2021. do 2023. godine. Njegov talent rezultirao je brojnim pobjedama i postoljima, čime je stekao reputaciju jednog od najboljih vozača u regiji. Natječe se već 11 godina, dok se na profesionalnoj razini motociklizmom bavi posljednje četiri.
Loris je ove godine debitirao na prestižnom nadmetanju Isle of Man TT, motociklističkoj utrci koja se gotovo svake godine, počevši od 1907., održava na uskim cestama oko istoimenog otoka u britanskom otočju. Utrka se smatra jednom od najcjenjenijih, najopasnijih i najbržih na svijetu, budući da vozači postižu velike brzine vozeći se uskim javnim prometnicama. Od početka održavanja utrke stradalo je 280 ljudi, a najopasnija je bila 2005. godina, kada ih je poginulo 11. Ne samo pobjeda nego i sudjelovanje na ovoj utrci smatraju se vrhuncem karijere za mnoge vozače, budući da ona testira vještine, hrabrost i izdržljivost vozača na način jedinstven u svijetu motosporta. Loris je ove godine na utrci Isle of Man TT ostvario značajne rezultate, impresionirao svojim nastupom i osvojio dvije nagrade za najboljeg novaka - Best Newcomer TT 2024 i RST Star of Tomorrow.
Sve je počelo s jednim "motorčićem"
Lorisova strast prema motorima rodila se oko 2001. godine, kada mu je bilo tek šest godina. Tada je prvi puta sjeo na Polini 911, minijaturni motocikl iz minimoto ili pocketbike kategorije. Premda je riječ o "motorčiću" dužine 103, centimetra, visine 45 centimetara i težine 22 kilograma, Loris ga opisuje kao pravi trkaći stroj.
- Pamtim ga po tome što je bolje išao nego tatin tadašnji Piaggio Beverly 250. Ja sam bio klinac, jedva od 30 kila, a taj mali motor je išao 120 kilometara na sat. On nije bio igračka, nego pravi natjecateljski motor. To je zapravo bio moj prvi kontakt s motorima - priča nam Loris.
Kada je krenuo u osnovnu školu, interes za motorima mu je malo popustio, pa se prebacio na druge sportove, uglavnom borilačke prirode. No u srednjoj školi mu se vratila zanimacija za motore, koja do danas nije prestala. Kada je napunio 16 godina, restaurirali su tatin stari natjecateljski dvotaktni motor od 250 kubika, kojim se zapravo učio voziti po stazi. Nakon njega je krenuo na jače motore, u kategoriju od 1000 kubika sa 17 godina, a onda je prešao na kategoriju 600, koju opisuje kao malo jeftiniju. U toj kategoriji zadržao se punih osam godina, no Loris kaže da se sljedeće godine opet vraća u najjaču kategoriju, onu od 1000 kubika.
Motori te klase su najjači i najbrži natjecateljski motori. Lorisova Yamaha R1 tako broji 220 konjskih snaga, na samo 170 kilograma. Do stotke stiže za 2,8 sekundi, do 200 kilometara na sat za 6,5 sekundi, a do 300 kilometara na sat za samo devet. Sukladno tome, motor ima i snažne kočnice, pa Loris priča da se za prvi zavoj na Grobniku s brzine od 300 kilometara na sat može usporiti na oko 100 do 120 za samo 90 metara.
Sam sebi kaže: "Nisam normalan"
Loris najavljuje da će se sljedeće godine natjecati u prvenstvu Hrvatske, kao i u regionalnim utrkama Europe Alpe Adria Championship, no i da će se sa snažnijim motorom vratiti na Isle of Man TT, da bi se okušao protiv najjačih svjetskih motociklista.
- Isle of Man TT je najopasnija, najbrža i najekstremnija utrka na svijetu. Ljudi me pitaju zašto sudjelujem, a ja im odgovaram da sam se htio pokazati na svjetskoj razini. Za MotoGP su potrebni milijuni i milijuni eura, a budući da nisam iz bogate obitelji niti je Hrvatska tržište interesantno sponzorima, to se vjerojatno za mene neće nikada dogoditi. Za MotoGP bih trebao biti Španjolac ili Talijan, tako da sam jednostavno tu opciju davno prekrižio. Našao sam alternativu da dođem na svjetski nivo, kroz segment "road racinga". U tome sam bio jako dobar. U Hrvatskoj imamo dva takva eventa, u Križevcima i u Slavonskom Brodu. Kada sam prije 15 godina gledao film o Isle of Man TT, rekao sam sam sebi da ću, ako ga budem imao priliku voziti, sigurno otići. Ponosan sam na to što sam uspio odraditi, nešto što je ne samo u svijetu motosporta nego i u svijetu automotosporta jače od ičega. Kao "single event" jači je od Formule 1 i od WRC-a. Nema ekstremnije stvari u automotosportu, a ja sam jako ponosan na to što sam uspio odraditi kao drugi Hrvat u povijesti, odnosno prvi u ovom stoljeću - priča Loris.
S ljudima koji mu govore da je "lud" jer sudjeluje na toliko opasnoj utrci Loris se uglavnom slaže.
- Tijekom jednog slobodnog dana išao sam gledati utrku druge klase. Kada su oni prošli pored mene, rekao sam: "Ovi nisu normalni." Sljedećeg dana sam imao trening i uz stazu je bio jedan Hrvat iz Istre, koji mi je poslao snimku s jednog zavoja. Pogledao sam je i rekao sam sebi da nisam normalan. Lakše je voziti utrku nego je gledati. Brzine su ogromne, stoga nema mjesta za pogrešku - priča dalje Loris.
Nema vozačku dozvolu za motor
Brzine se, kaže Loris, nikada ne boji. Nikad ga nije plašila niti mu je predstavljala neku značajnu stvar. Kada ga ljudi pitaju kako se nosi s tim vratolomnim brzinama na utrkama, Loris im odgovara da je to za njega prirodna stvar te da brzinu zapravo i ne osjeti.
- Imam totalni fokus na to što radim. Dok sam ja na asfaltu, nije mi bitno gledati vozim li 100, 200 ili 300 kilometara na sat. Privlače me adrenalin, uzbuđenje i kompetitivnost, sam sport i natjecanje. Motorom se nikada ne vozim po cesti. Nemam niti vozačku kategorije A. Cijeli život vozim samo po stazi i na utrkama. Nikad me nije privlačio promet i divljanje po cestama jer svi znamo kako to završi, prije ili kasnije. Ja sam isključivo fokusiran na jurnjavu pod kontroliranim uvjetima, dok je sve u mojim rukama - kaže Loris.
Brzinu opisuje kao sasvim normalnu pojavu u svom životu. Kada je u prometu, vozi najnormalnije, kao svi mi drugi. Brzine ispod 150 kilometara na sat su mu dosadne, a kada bi motorom izašao na cestu, sigurno ne bi mogao voziti ispod 200 kilometara na sat. Stoga je odlučio da nikada neće otići polagati kategoriju A, barem dok se natječe. Jednog dana kada se umirovi, razmislit će možda o polaganju i kupnji nekog cestovnog motora, vjerojatno onog za putovanja.
Osjećaj s motora ne može dobiti nigdje drugdje
Osjećaj koji dobiva na motoru Loris ne može, kaže, dobiti nigdje drugdje, ni na vlaku smrti ni u avionu.
- Kada jurim, moram biti u kontroli. Zato ne volim da me netko drugi vozi. U avionu mi je čudno, a na vlaku smrti dvostruko čudnije jer se još i bojim visine. To mi je jedina fobija. Kada bi netko meni dao da vozim, možda bi mi bilo lakše. Ne volim kada idem brzo da sam pod tuđom kontrolom. To što ja osjećam dok sam na motoru je nešto neopisivo, pogotovo na Isle of Man TT. Utrka je toliko adrenalinski nabijena, poput neke droge. Teško mi je opisati što zapravo osjećam. Kao da se cijeli svijet uspori oko mene. Staza ima 219 zavoja, a ja prosječno vozim 200 kilometara na sat tamo. Kada vozim, razmišljam pet ili šest zavoja unaprijed. Vjerojatno je riječ o nekom instinktu za preživljavanje. Sve se oko mene uspori i imam vremena razmišljati o svim tim zavojima. Jedino oko toga i stignem razmišljati. Sve oko tebe se toliko brzo događa da si ne smiješ dopustiti da ti padne fokus - objašnjava Loris.
Sudjelovanje na utrci Isle of Man TT smatra svojim najvećim izazovom, ali i najvećim uspjehom, ne samo u karijeri nego i u životu. Za utrku se pripremao ne samo fizički nego je i "učio teoriju". Osam mjeseci je gledao "on-board" snimke, uglavnom jedan te isti video. Sve zavoje i neravnine učio je napamet. Radio je i s jednim od najboljih kondicijskih trenera u Hrvatskoj Mariom Jantolekom, koji je radio i s nekim olimpijcima.
- Kao i u svakom sportu, priprema je pola posla. Kada se nečemu posvetiš, onda jednostavno moraš imati rezultate. Uz malo sreće i puno koncentracije nisam napravio gotovo niti jednu pogrešku. Imali smo nekih kvarova na koje ja kao vozač nisam mogao utjecati, ali cijelu priču smo odradili jako dobro, a kući smo se svi vratili sretni, zadovoljni i sigurni - nastavlja Loris.
Isle of Man TT Loris je prihvatio kao svaku drugu utrku, kao da ide na Grobnik ili u Novi Marof.
- Ako sam sebe plašiš time da ideš na Isle of Man TT, pa pomisliš da moraš s 300 kilometara na sat ići nizbrdo i da je poginulo više od 200 ljudi, bolje bi ti bilo da se okreneš, odeš doma trajektom i odeš na ćevape. U glavi si moraš postaviti da si ti ondje, da ti je to želja, da je to to što jesi i da moraš krenuti tamo. Tada nema problema. To je neka mentalna priprema koju moraš odraditi sam sa sobom - tumači Loris.
Ne postoje simulacije
Otežavajući faktor je i taj što ne postoje simulacije, budući da je motocikl drugačiji od automobila.
- Kada sjedneš u auto, ti se zavežeš i voziš rukama i nogama. Ti jednostavno ideš zajedno s njim. Motor je totalna suprotnost. Ti sa svojim tijelom moraš natjerati motor da promijeni smjer. Motor na oko 200 kilometara na sat ima veliku inerciju i ne želi baš skrenuti u zavoj. Ti moraš cijelim svojim tijelom prebaciti težište udesno da bi on skrenuo. I tako po tisuću puta u jednoj utrci. Kako se ti postaviš tako se motor ponaša. To jednostavno nije moguće odraditi u simulaciji jer svaki čovjek drugačije postavlja svoje tijelo. Ne postoji ništa teže u svijetu automosporta. Utrka Pariz-Dakar je blizu, ali ondje je fokus više na izdržljivosti jer voziš dva ili tri tjedna kroz pustinju i visoke temperature. Na utrci Isle of Man TT je drugi ekstrem jer voziš 300 kilometara na sat. Odvozio sam 240 kilometara u komadu, dakle četiri kruga oko otoka, za jedan sat i 17 minuta, što je otprilike između 190 i 200 kilometara na sat. Dakle, to je kao od Zagreba do Zadra za sat i 17 minuta, ali po staroj cesti, budući da je to zapravo magistrala s dvije trake, rinzolima i stanicama za autobus. Asfalt je uglavnom jako dobar, ali na nekim mjestima je grbav, pa ti se motor dok ideš 200 na sat želi iščupati iz ruku. Ima i skokova gdje letiš s više od 200 kilometara na sat. Jedan od najopasnijih zavoja je Ballacrye, za koji govore da se tako zove jer će te natjerati na plakanje. Ideš s oko 270 kilometara na sat prema njemu, a zavoj je slijep i iza njega slijedi skok. Nema puštanja gasa. S 270 kilometara na sat letiš između 10 i 15 metara u daljinu, na oko pola metra visine. Još voziš i motor koji nije za motokros, što baš i nije zabavno. No to toliko brzo prođeš da na to i ne misliš. Ja to na motoru jednostavno ne kužim. Stepem se i idem dalje - priča Loris.
Ove godine Loris je bio na 34. mjestu, što je za prvu godinu vrhunski rezultat, a sljedeće godine mu je želja ući među dvadeset najboljih. Budući da Isle of Man TT nije staza, motociklisti na nju ne mogu doći cijele godine i trenirati. Ta javna cesta oko otoka se zatvara na oko dva tjedna godišnje, pa Loris kaže da treba dolaziti nekoliko godina da bi uopće mogao postati konkurentan.
- Ako budem i 25., bit ću zadovoljan. Dugoročni plan mi je dolaziti tamo. Želja mi je doći u pet ili deset najboljih, ali vidjet ćemo koliko će to biti moguće s obzirom na konkurenciju i moje vještine. Realni cilj je plasman među dvadeset najboljih, a vidjet ćemo što ćemo zapravo ostvariti - zaključuje Loris.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Telemacha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....