Jedan od velikih problema današnjice je prisutnost podijeljenosti u društvu, zbog čega se čini kao da smo više usredotočeni na ono što nas razdvaja, umjesto na sve ono što nas povezuje. Povezanost počinje tamo gdje prepreke nestaju je središnja poruka Hrvatskog Telekoma koja se temelji na uvjerenju kako i u današnjem polariziranom društvu ima daleko više stvari koje nas povezuju neovisno o vjeri, nacionalnosti, dobi, društvenom statusu, osobnim preferencijama i interesima. I zato, s ciljem inspiracije donosimo seriju priča pojedinaca koji nisu dopustili da ih prepreke na koje su u životu naišli ograničavaju i razdvajaju, već su ih srušili i odlučili živjeti punim plućima i povezani.
Oksana Čuljat se prije 34 godine, kao mlada djevojka iz ukrajinske Nove Kahovke, ravničarskog grada blizu Dnjepra, okruženog pijeskom i beskrajnim stepama - zaljubila u Zagrepčana. Nije tada bilo jednostavno iz Ukrajine putovati u Hrvatsku pa su odlučili da je lakše preseliti se u Zagreb. Te 1990. godine mislili su da će biti jednostavnije živjeti u Hrvatskoj, nisu ni pomišljali na rat. Za Oksanu je život u Zagrebu prvih godina bio buran, jer je dobila i dvojicu sinova, a trebalo se prilagoditi i na stvarnost, uzbune i obiteljski život.
- Nije baš romantično opstati i prilagoditi se kad se nađeš u drugom mjestu ili državi. Bila je ovo za mene relativno zatvorena sredina. No, ja sam društveni tip i lako puštam korijenje. Došla sam s 24 godine i danas imam dvojicu odraslih sinova, brojna prijateljstva i mentalno sam vjerojatno više Hrvatica, nego Ukrajinka - priča 58-godišnja Oksana, inače plesna pedagoginja i ravnateljica Škole suvremenog plesa Ane Maletić.
Iza sebe ostavila supruga
Kako nekada nije znala da će Hrvatska postati njezin dom, mjesto gdje će odgajati svoju djecu, izgraditi karijeru i steći prijatelje, svakako nije mogla zamisliti da će jednog dana ova zemlja postati utočište i njezinoj osam godina mlađoj sestri Liliani i njezinoj obitelji. Ona je Ukrajinu ostavila iza sebe zbog rata i došla u Zagreb sa svojim ocem, dok njezin muž nije uspio otići.
Njihov je grad pao u prvim satima invazije 22. lipnja 2022. godine. Rat je došao naglo, kao oštri rez u svijet koji su poznavali. Odjednom su se čule eksplozije u zoru, nastali redovi za lijekove, i uvukao strah među stanovnike.
Liliana se ne može prisjetiti tih trenutaka, bez suza.
- Četiri mjeseca živjela sam u okupaciji. Svaki dan bio je neizvjestan hoćemo li preživjeti, hoćemo li imati kruha, hoće li moj otac dobiti lijekove koji su mu životno potrebni – prisjeća se.
Oksana je u isto vrijeme u Zagrebu napeto pratila vijesti iz Ukrajine. Grad njezina djetinjstva, isti onaj grad gdje se s malom Ljiljom igrala i radila domaću zadaću, bio je pod okupacijom. Nije bilo jednostavno nagovoriti sestru da napusti sve i ode, osobito bez supruga.
Sve je lakše zajedno
Lilianin bijeg iz okupiranog grada bio je mukotrpan. Trebalo je pronaći prijevoz, proći kroz granice razgraničenja pod ruskom kontrolom i izdržati dane čekanja, a kad su ona i otac konačno stigli na ukrajinski slobodni teritorij, uslijedio je još jedan izazov - kako doći do Hrvatske. Oksana nije dvojila ni trenutka. Našla je hotel u sklopu ukrajinske crkve, a onda je automobilom otišla po njih.
Danas Lilja i njen otac, jer su njih dvije polusestre, živi s Oksanom u Zagrebu. Ljilja je ušla u svakodnevicu hrvatske metropole, iako joj misli često lutaju prema ravnicama Nove Kahovke. Sa suprugom se čuje svakodnevno, a njezina kći Darija također je u Hrvatskoj. Kako je godinama radila u turizmu, kada je počeo sukob, ovdje je ostala. Živi na Pagu pa se mama i kći redovito viđaju.
- Hrvati su jako ljubazni. Sve što sam trebala napraviti oko svog oca - organizacija zdravstvene njege, pronalaska doktora i osiguranja, sve su mi jako olakšali. Ali naravno, želja za povratkom je prisutna. Ipak je u Ukrajini moj dom. Dar je to imam sestru i što smo smo tu jedna za drugu, najbitnije je da smo zajedno - priča Ljilja na ukrajinskom s knedlom u grlu, dok Oksana prevodi i počinje joj drhtati glas.
- Evo sad ću se i ja rasplakati. Nikad nisam ni sanjala da ćemo živjeti skupa, jer sam otišla studirati u Kijev kad je Ljilja bila još u osnovnoj školi - dodaje Oksana.
Ljilji je što je u njihovoj ulici svi pozdravljaju - bilo da je znaju ili ne.
- Hrvati su nevjerojatno ljubazni i spontani. Ljudi u dućanu pričaju sa mnom, a susjedi me pitaju kako sam i trude se uključiti me, to mi puno znači - kaže Ljlija.
Maskota susjedstva
Dok se bliži Božić, sestre kažu da će provesti blagdane zajedno, kako drugačije! Oksana oduvijek priprema obiteljska okupljanja na Badnjak.
- Jako mi se sviđaju vaša sarma i štrudle svih vrsti, kao i samoborske kremšnite - kaže Ljilja, dok Oksana dodaje kako svim Ukrajincima izvan domovine kao apsolutni broj jedan fali - usoljena haringa.
- To je jako popularno u Ukrajini, a Hrvati to ne rade. Mi smo to kulturološki naslijedili i kod nas ima jako puno ponude usoljenih i dimljenih riba. Ali fali nam i špek! Ali ne ovaj vaš prošaran crvenim, kod nas jede samo onaj bijeli. Eto, i ove blagdane smo skupa, a ja nikad nisam sanjala da ćemo nas dvije, odrasle žene, živjeti zajedno pod istim krovom - dodaje Oksana sa smijehom.
Sada su tu jedna za drugu na način koji nisu mogle ni zamisliti.
- Sliku našeg stana gdje smo odrasle nastojimo izbrisati iz misli, ja ne želim ni razmišljati što će sve biti, to je kao tabu tema. Liliani je, naravno, puno teže, ali nekako smo tu jedna za drugu. To je velika utjeha - ističe Oksana koju je sa sestrom rat spojio na način na koji nisu ni pomišljale da je moguć.
Ljilja se inače najviše uklopila u susjedstvo i među ljude s kojima se susreće svakodnevno. Pomažu joj i stalno je pitaju kako je, pozdravljaju je, a posebno je bliska s jednim susjedom.
- Kako su Ljilja i njen tata Viktor stalno šetali po ulici, jedan gospodin u susjedstvu im je ničim izazvan ponudio svoju pomoć pa ih povremeno vozi u trgovinu i nosi im stvari, te pomaže napuniti hladnjak. Mislim da se možda najviše od svih u našu ulicu i kvart ‘asimilirao‘ deda. On je svaki dan tri puta u šetnji i postao je svojevrsna maskota ovog dijela gdje živimo. Svi ga znaju, pozdravljaju, pitaju za zdravlje - zaključuje Oksana i sa smijehom dodaje kako je njemu možda i najbolje, jer svi brinu o njemu, ima njih dvije i svu potrebnu njegu.
Jedino mu fali njegov psić, kojeg je morao ostaviti prijateljima u Ukrajini.
Sponzorirani sadržaj nastao je u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog Telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....