Znate li tko su Nadia Murad i Denis Mukwege?

Znate tko je Nadia Murad ili dr. Denis Mukwege? Vjerojatno vam je promakla vijest da ova aktivistkinja iz Iraka zajedno s liječnikom iz Konga dijeli ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir. Kad su početkom listopada iz Osla objavljeni dobitnici, vijest je plasirana skromno, pogotovo u našim medijima. Moguće da je razlog tome zasićenje skandalima sa švedskim odborom za Nobela za književnost, iako švedski i norveški odbor ni nagrade nemaju veze. Ali vjerojatnije je razlog tome činjenica da ove godine nagradu nije dobio niti jedan političar. Spekuliralo se da bi pobjednici mogli biti sjevernokorejski predsjednik Kim Jong-un i južnokorejski Moon Jae-in, što bi nagradi garantiralo publicitet. Politika je “seksi” tema dok rezultati politike - baš i nisu.

Naime, ovogodišnji, široj javnosti nepoznati pobjednici bave se upravo liječenjem posljedica politike kao što su masovna silovanja u ratu, stradanje manjina, seksualno ropstvo i trafficking. Radi se o dvije izuzetno hrabre osobe pa je ovo koliko nagrada za mirotvorno djelovanje, toliko i za osobnu hrabrost. Dr. Denis Mukwege, ginekolog, kirurg i aktivist za ljudska prav, u DR Kongu, u gradu Bukavuu vodi bolnicu za silovane osobe, kroz koju je od 1999. prošlo na tisuće žena, ali i muškaraca, žrtava brutalnog nasilja u ratnim sukobima. Ovaj je čovjek - koji dnevno operira i deset pacijentica - vjerojatno jedan od najvećih stručnjaka za posljedice silovanja, što ga je skoro koštalo života kad je 2012. preživio pokušaj atentata.

Nadia Murad je mlada Iračanka, pripadnica jazidske manjine. Kada su u ljeto 2014. vojnici ISIS-a upali u njeno selo Kojo, pobili su oko 5000 njenih sunarodnjaka, među kojima njezinu majku i šest od devetero braće, što je dovoljno velika tragedija da bilo kome obilježi život. Oko 6000 žena i djece odveli su u zarobljeništvo. Nadia je zajedno s drugim djevojkama završila na tržnici seksualnog roblja gdje su zaslužni borci birali robinje, a manje zaslužni ih kupovali, pipajući ih i zagledavajući kao da kupuju stoku. Kad je nakon par mjeseci robovanja sucu u Mosulu uspjela pobjeći i stići do Njemačke, o svome je iskustvu dok je bila seksualna robinja ISIS-a napisala knjigu “Posljednja djevojka”.

Objasnila je da je ispričala svoju priču jer je to najbolje oružje kojim raspolaže. “Napad na Sinjar (u sjevernom Iraku) i odvođenje djevojaka u seksualno roblje nije bila spontana odluka požudnih vojnika na bojištu. Islamska država je sve isplanirala, kako će ući u naše domove, što čini ženu manje ili više vrijednom, koji borac zaslužuje sabaya (seksualnu robinju) kao poticaj, a tko za nju mora platiti. Čak su o sabaya pisali u svom luksuznom propagandnom magazinu Dabiq, kao pokušaj da privuku nove regrute. Ali ISIS u tome nije originalan, silovanje se kroz cijelu povijest koristi kao ratno oružje. Nikada nisam ni pomislila da ću imati nešto zajedničko sa ženama iz Ruande. Prije svega ovoga nisam ni znala da ta zemlja postoji. A sada sam s njima povezana na najgori mogući način, kao žrtva ratnog zločina.”

Činjenica da je knjiga postala bestseller pomogla je da skrene pažnju na problem silovanja kao oružja u ratu i na pokolj Jazida, pa se uskoro našla za govornicom UN-ova foruma za manjine. Rekla im je da želi pogledati u oči muškarcima koji su je silovali i dovesti ih pred lice pravde. No, iznad svega želi biti posljednja djevojka kojoj se to dogodilo. Nadia u svom aktivizmu nije ostala usamljena, poznate osobe iz javnog života kao Amal Clooney i Tina Brown poduprle su je da osnuje organizaciju za pomoć žrtvama, prije svega ženama i djeci.

U govoru pred UN-ovim odborom Nadia nije spomenula - a trebala je - desetke tisuća žena silovanih u ratu u Bosni gdje je, kako su pokazala suđenja u Haagu, silovanje bilo dio strategije etničkog čišćenja. Jer upravo je činjenica da su one progovorile najviše doprinijela da silovanje u ratu bude proglašeno zločinom protiv humanosti. Prva presuda te vrste donesena je u slučaju “Foča” na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju 22. veljače 2002. Tada je sutkinja Florence Mumba izrekla kazne od 28 do 12 godina trojici muškaraca koji jedva da su shvatili za što su uopće kažnjeni. Prema njihovoj obrani, oni su se samo zabavljali i još su djevojkama koje su držali kao robinje - spasili živote! Odbor za sigurnost UN-a donio je 2008. rezoluciju 1820, prema kojoj silovanje i druge vrste seksualnog nasilja mogu biti ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili sastavni dio genocida.

Nadajmo se da će zbog ove nagrade silovanje kao oružje u ratu dobiti na vidljivosti i početi se tretirati kao ozbiljan problem. Ta tema zaslužuje da se o njoj više piše, pogotovo kod nas gdje civilne žrtve silovanja u ratu još uvijek teško ostvaruju svoja prava. Nadia Murad našla je snage da prebrodi gubitak obitelji i osobnu traumu, ali i hrabrosti da javno svjedoči. A koliko je to teško, znaju žrtve bilo gdje na svijetu.