ZAGREB - Zdravko Tomac pokajnik i otpadnik. Nekadašnji komunistički čelnik, jedan od prvaka SDP-a, član ratne Vlade nacionalnog jedinstva, SDP-ov predsjednički protukandidat Franji Tuđmanu, ponovno je iznenadio hrvatsku javnost - svojom najnovijom knjigom “Obraćenje - od komunista do vjernika”.
U knjizi se Tomac obračunava sa samim sobom, svojom komunističkom i ateističkom prošlošću, prihvaća grijehe prošlosti. Knjiga je javna ispovijest. Na početku razgovora u ugodnim prostorima Foruma Hrvatske sloge na uglu Praške ulice Zdravko Tomac odgovara je li “Obraćenje” pokajnička knjiga, biblijski govoreći, povratak sina razmetnoga koji je pod stare dane progledao ili je on kao sv. Pavao.
- Ovo je na prvi pogled knjiga o mom životu. Koristio sam svoja iskustva, svoje dvojbe, lutanja da bih autentično svjedočio i progovorio o nekim velikim temama. To nije knjiga o meni, nego o vjeri i nevjeri, komunizmu i antikomunizmu, o velikim i vječnim pitanjima koja muče čovjeka od pamtivijeka. No, knjiga je pisana iz dubokog uvjerenja, da čovjek kad spozna samog sebe može spoznati druge ljude, društvo, pa i Boga. Knjiga je iskreno i duboko poniranje u moje dileme i život.
No, vi ste spoznali Boga i postali antikomunist 20 godina nakon rušenja Berlinskog zida.
- Iako sam neke od stvari koje iznosim u knjizi spoznao vrlo davno, odlučio sam da ću progovoriti tek kada odem u političku mirovinu, kako mi netko ne bi prigovorio da sve ovo radim zbog političkih poena. Meni to više ne treba. Uživam veliku popularnost među ljudima i to naprosto ne želim zlorabiti u političke svrhe. Političke funkcije me više ne zanimaju. Ovo je iskrena ispovijed koju sam želio podjeliti s javnošću. Prihvaćam da me mnogi neće shvatiti.
Služili ste komunizmu cijeli svoj život, do njegove propasti.
- Jesam služio sam mu. To pokušavam objasniti u knjizi. Vrlo sam kritičan prema sebi. Komunisti žele stvoriti raj na zemlji, a za taj zavjetni cilj sva su sredstva, pa i ona najgora i najbrutalnija, dopuštena. Komunizam je možda imao dobru ideju i imao je i svojih dobrih strana, ali to ne može opravdati zločinački model vladanja.
Kad ste spoznali da je komunizam zločin i jesu li za vas komunizam i fašizam isti?
- Ne, oni nisu isti, mada su oba režima zločinačka! Fašizam je rasizam, a komunizam je diktatura koja putem zla želi doći do dobra. Svaki sustav i ideologija koja se baziraju na diktaturi, na tome da se ljudima kreira i određuje način razmišljanja, koji ukida osobnost, tradiciju, vjeru, nacionalnost, koja se služi represijom i likvidacijama nepoćudnih, zločinački su.
Nakon sječe glava u Hrvatskom proljeću, Tomca spašava Edvard Kardelj tako što ga smješta u kabinet Jakova Blaževića. Kao Blaževićev savjetnik piše knjigu njegovih memoara “Tražio sam crvenu nit” za koju Tomac danas tvrdi da je bila nacionalna te da je nakon nje maknut od Blaževića.
S Račanom počinje intenzivno surađivati krajem osamdesetih na reformi Saveza komunista Hrvatske. Ostaju zajedno do 2005., kada Tomac napušta SDP. Danas Tomac zamjera novom predsjedniku SDP-a Zoranu Milanoviću da provodi nepotrebnu “deračanizaciju” stranke.
1972.
Savjetnik Jakova Blaževića
|
1989. Drugo
vi Ivica Račan i Zdravko Tomac
|
Kajete se zbog pripadnosti komunistima?
- Tek nakon fakulteta postao sam član Partije, a nakon sloma Rankovića ušao sam u politiku. Tada sam pomislo da se stvari mogu promijeniti. U jednom razdoblju svog života vjerovao sam u samoupravljanje, u mogućnost demokratskog socijalizma, kako se govorilo u “socijalizam s ljudskim likom”. Želio sam komunizam koji nije zločinačka ideja i zločinačka praksa.
Bili ste teoretičar samoupravnog socijalizma.
- Tako je. Naime, slučajno sam upoznao Edvarda Kardelja i on me oduševio. Bio sam zaljubljen u njega. Zbog Kardelja sam prihvatio samoupravljanje. U tome sam vidio mogućnost demokratizacije društva. Želio sam pomoći svom narodu. Smatrao sam da je samoupravljanje velika šansa. I zato sam se angažirao. Stoga sam 1971. radio, prvo na ustavnim amandmanima, a zatim od 1972. do 1974. godine i na izradi ustava koji je položio temelje hrvatske samostalnosti. Vjerovao sam da kroz konfederalnu Jugoslaviju Hrvati mogu riješiti svoje nacionalno pitanje. Od ulaska u Partiju do trenutka izbacivanja sredinom 70-ih godina posvetio sam se dvama ciljevima - samoupravljanju i nacionalnom pitanju, odnosno borbi za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda i državu. Smatrao sam da iznutra mogu djelovati na transformaciji SK u socijaldemokratsku stranku, da se možemo riješiti tvrdih komunista. Druga stvar koja me ponijela bilo je poznanstvo sa švedskim premijerom Olafom Palmeom, nakon čega uviđam da se može biti ljevičar a da se ne bude komunist, da ne trebaju jednopartijski sustav i represija. Vjerovao sam da činim dobro.
To znači da sada uviđate da ste bili u krivu?
- Ne, nikako. Dobro sam napravio. Drugo, vjerovao sam da se kroz unutranju borbu u SK može riješiti hrvatsko nacionalno pitanje. Bio sam komunist, ali uvijek hrvatski, a nikada jugoslavenski. Borio sam se, dakle, za ta dva cilja, da bih 1971. godine stradao.
Jeste li baš nastradali? Pa nastavljate raditi na ustavu 1974. godine?
- Dopustite da nastavim. S jedne strane ste u pravu. Vjerojatno bih nakon pada Proljeća bio osuđen i obilježen kao hrvatski nacionalist da mi tada nisu pomogla dva čovjeka - Edvard Kardelj i Jakov Blažević, odnosno Čedo Grbić koji je nagovorio Blaževića da me zaštiti. Kardelj je osobno od Milke Planinc i Milutina Baltića tražio da me se ne dira. I tako sam sklonjen u zavjetrinu - u kabinet Jakova Blaževića.
Dobro, ali sklonjeni ste kod Blaževića koji je, možda pretjerujem, ali ipak odiozna figura hrvatskog komunizma. Bili ste mu šef kabineta u trenutku kada počinju hapšenja, procesi, zatvori...
- Želim još jednom demantirati podatak koji se stalno provlači - nisam bio šef kabineta, nego savjetnik. S druge strane, Blažević nije pomogao samo meni, nego i mom prijatelju Lediću, skupini vinkovačkih proljećara i još nekima koji su tada bili na ledu. Upoznao sam ga dobro i mogu reći da je on ipak drugačija osoba od one kako ga percipira veći dio ovdašnje javnosti. No, svjestan sam kako vama zvuči moje utočište kod Blaževića. Nisam želio dati ostavku ni istupiti iz Partije, što sam i dogovorio s Mikom Tripalom.
No, došli ste u kabinet Jakova Blaževića u olovna vremena.
- Da, ali ja padam s Hrvatskim proljećem, a Blažević mi pruža ruku, koju prihvaćam. To je moj grijeh. Nisam bio hrabar poput Marka Veselice i Dražena Budiše da riskiram zatvor, nego sam postupio oportunistički. Priznajem. To je taj moj, kako je govorio Stipe Šuvar, domobranski mentalitet, što donekle prihvaćam. Zamjerao mi je da previše idem u kompromise. I to je točno. No, isto tako sam racionalan i tražio sam optimalno rješenje. Pitao sam se što mi je korisnije. To je ključna tema knjige - koliki je moj grijeh. Koliko sam kriv za grijehe Kardelja, Blaževića i Račana. Svaki čovjek može reći da je iz osobne koristi, straha, oportunizma služio nekome ili nečemu što ga sada čini grešnikom. Za to sam se spreman javno pokajati i prihvatiti dio krivnje. I ti ljudi su imali svoje faze i promjene. Ja sam sa svima njima surađivao u najboljim njihovim fazama. Pitanje je jesam li ja zbog njihovih prijašnjih grijeha trebao prihvatiti suradnju? Znao sam da je Kardelj bio svjedobno tvrdi staljinist, Blažević nakon rata kao tužilac nemilosrdno sudjelovao u montiranim procesima, pa i onome kardinalu Stepincu, a Račan je nakon 1971. bio progonitelj, a ja proganjani.
Kako se udaljavao od Račana, zbližavao se s Milanom Bandićem, kojemu je Tomac zapravo bio mentor. Tomac sam tvrdi da je često “spašavao” Bandića pred Račanom. Od Bandića je Tomac dobio prostorije u centru Zagreba u kojima danas djeluje kroz udrugu Forum hrvatske sloge.
Nakon izlaska iz SDP-a, Tomac se posvetio pisanju knjiga u kojima se obračunava s anacionalnom i projugoslavenskom ljevicom. Predzadnja knjiga zvala se “Moj obračun s KGB-om” (komunizmom, globalizacijom, bezboštvom). Nove prijatelje pronalazi među ljudim poput Miroslava Tuđmana.
2000. Bijeg od Račana, spas u Bandiću
|
2007.
Kako se obračunao s ‘KGB-om’
|
Teško mi je uza sve uvažavanje prihvatiti da ste bili progonjeni u kabinetu Jakova Blaževića.
- Razumijem vas, ali meni je bilo zabranjeno javno istupanje, izbačen sam s fakulteta, kamo me kasnije, praktički na ilegalan način, vratio Dušan Bilandžić. Prihvatio sam ponudu Blaževića i Kardelja da me se spasi jer sam bio siguran da će doći bolja vremena kada ću opet moći djelovati. Cijeli sam život patio od hamletovskog sindroma - biti ili ne biti! Hamlet je bio u stalnim dvojbama i nesposoban za djelovanje. Takav sam i ja često bio. Znao sam što trebam napraviti, ali nisam uvijek djelovao. I eto, tek sada pred kraj života riješio sam se te hamletovske dileme.
Napisali ste i knjigu Jakova Blaževića ‘Tražio sam crvenu nit’.
- Da i volio bih da je svi koji mi je zamjeraju pročitaju! Tu nema ničega čega bih se stidio. Njega su napadali da mu je knjiga previše ‘hrvatska’, a to je moj utjecaj. Nakon te knjige maknut sam od Blaževića upravo zbog napada da je potpao pod utjecaj ‘nacionalista Tomca’.
Prolazili ste kroz ideološku metamorfozu.
- Jesam. Mada sam imao neke konstante. Zadržao sam svoja stajališta o nacionalnom pitanju. I dalje imam socijalnu osjetljivost i uvijek sam bio i bit ću na strani radnika, protiv krupnog kapitala. Ne moram ni jednu svoju knjigu spaliti. Bio sam uvijek socijaldemokrat.
Tko vas je sada, nakon ovakvog obraćenja, prigrlio - desnica?
- Nisam ovo radio da me bilo tko prigrlio. Ne vjerujem da se sviđam desnici. Nikada mi ni jedna strana potpuno nije vjerovala. I ljevičari i desničari su me sumnjičili da sam ono drugo! Prvi sam od ljevičara, još 2000., posjetio Bleiburg, mada sada to nitko ne spominje. I nisam otišao tamo poput Račana i Milanovića, kada tamo nikoga nije bilo, išao sam na komemoraciju. Bio sam izviždan. Nisam se osjećao ugodno. Nakon toga napali su me i crveni i crni. Bilo je to veliko i značajno iskustvo.
Mnogi ljudi su doživljavali transformacije, iz jedne su krajnosti odlazili u drugu, recimo talijanski pisac Malaparte je od uvjerenog republikanca postao pobornik Musollinijeva fašizma, a pred kraj života se oduševljavao Maom Ce-tungom.
- Arthur Koestler, uvjereni staljinist, napisao je najbolju knjigu o zločinačkoj suštini tog režima - ‘Pomračenje u podne’. On je rekao, a to me je potaknulo da napišem knjigu: ‘Samo bivši komunisti se mogu obračunati s komunizmom, jer oni znaju o čemu se tu radi’.
Ili kako je rekao Lenjin: ‘Glave nas mogu doći samo mangupi u vlastitim redovima’.
- Sad se vi šalite, ali činjenica je da je komunizam pobio desetke milijuna ljudi, a i danas mnogi komunisti tvrde da ni ta užasna brojka ne može zasjeniti veličinu komunističke ideje. Užasno mi je da i u Hrvatskoj postoje vrlo učeni ljudi, pa i na vlasti, koji tvrde da je komunizam kao ideja dobar, da jest činio zločine, ali da su te žrtve samo kolateralne. Opravdavaju komunističke zločine, to je strašno. I forsira se Tito kao pozitivna povijesna ličnost. Neoprostivo je da je Milanoviću Tito značajniji od Tuđmana.
Znači li ova knjiga da ste spoznali samog sebe?
- Da. Prizano sam svoje pogreške i lutanja, ali težio sam boljem svijetu. Išao sam često za pogrešnim zvijezdama vodiljama. Želio sam ovo napisati jer je to jednostavno izašlo samo iz mene. Htio sam i pokazati da nisu dobri Hrvati samo desničari, a ljevičari loši. Kao hrvatski ljevičar borio sam se za hrvatske nacionalne interese.
Ponovno se vraćate u politiku krajem 80-ih.
- Nakon pojave Miloševića vraćam se u politiku, i to na nagovor Milana Kučana i Cirila Ribičiča. Ja sam 1989. godine imao izbor - Tuđman me zvao za potpredsjednika HDZ-a, ali moja procjena bila je da se ništa ne može učiniti na demokratizaciji Hrvatske i suprotstavljanju Miloševiću bez transformacije SKH. Razgovarao sam četiri dana s Tuđmanom i zaključili smo da, ako na 11. kongresu SKH u CK ne uđu ‘hrvatski ljevičari’, onda se Milošević neće moći zaustaviti. Zato donosim odluku i pristajem da uz Račana, s kojim se do tada nisam slagao, reformiramo SK u Socijaldemokrate.
Znači, žrtvovali ste se ostankom u Partiji?
- Ne, nisam se žrtvovao. Bila je to moja obveza, da iznađem načina kako da pomognem demokratizaciji Hrvatske kada se ukazala šansa. Vidio sam da se događaju velike stvari i da se one ne mogu ostvariti bez sudjelovanja nacionalno i demokratski osviještene hrvatske ljevice. No, bilo mi je jasno da ću ostankom u SKH navući na sebe gromove - za HDZ sam bio ‘komunjara’, a za mnoge ljevičare ‘crveni ustaša’.
Pod stare dane ste se obratili i Bogu te postali vjernik.
- Nemojte biti takvi. Nisam ‘pod stare dane’ jer sam Boga spozanao već početkom 90-ih.
Dobro, ali ipak su to zrele godine.
- Dobro, jest zrela dob, ali ne prezrela. Proces je, naravno, bio dug. Već 90-ih sam se vratio vjeri. No, tada, početkom 90-ih, nisam želio to govoriti jer bi tada, kada su mnogi pohrlili u crkve, bilo deplasirano. Šutio sam o tome. Nisam želio biti ‘novokomponirani’ vjernik poput mnogih koji su to radili radi političkog profita.
Na to je utjecalo i vaše iskustvo kliničke smrti?
- Da, nakon prometne nesreće u 16. godini. I tada sam vidio patnju, raj, mistično svjetlo. No, dugo to nisam želio prihvatiti, ali to me je proganjalo i mučilo. Sve višesam na to mislio.
Za HDZ sa
m bio komunjara, a za SDP crveni ustaša
|
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....