Zbunjenost EU - je li Balkan nestabilno područje ili regija s perspektivom članstva?

O tri ključne stvari vezane za zapadni Balkan ovih se dana raspravlja i čekaju se odluke Europske unije. Jedna je nova metodologija proširenja koju je nedavno predstavila Europska komisija o kojoj su u utorak raspravljali i ministri na Vijeću općih poslova. Druga je odluka o otvaranju pregovora s Makedonijom i Albanijom koja bi mogla biti usvojena u ožujku, ali svakako prije summita u Zagrebu. Te dvije stvari gledaju se kao pozitivni pomak koji stvara dobru atmosferu uoči summita u Zagrebu 6. i 7. svibnja posvećenom upravo proširenju Europske unije prema regiji.

Međutim, u isto vrijeme visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell počeo je postupak izbora slovačkog ministra vanjskih poslova Miroslava Lajčaka za posebnog predstavnika EU sa zasad nejasnim mandatom, ali svakako zaduženog na ovaj ili onaj način za spomenutu regiju. Diplomati kažu da su Lajčak i Borrell odavno dogovorili taj angažman, a sada se samo mora zadovoljiti i procedura, što uključuje konzultacije s državama članicama i njihovu potvrdu u Vijeću.

Nema sumnje da je Lajčak iskusan što se tiče regije. Bio je visoki predstavnik u BiH, radio je kao direktor u Europskoj službi za vanjsko djelovanje (EEAS) u Bruxellesu upravo na poslovima vezanima i za tu regiju. No, problem se pojavio jer bi on kao primarni zadatak trebao imati dijalog između Kosova i Srbije u kojem se EU više ne snalazi, a glavnu ulogu je preuzeo posebni izaslanik Donalda Trumpa, veleposlanik SAD-a u Berlin i privremeni šef svih američkih sigurnosnih službi Richard Grenell. Međutim, Lajčak, kako kažu diplomati u Bruxellesu, ne želi da se njegov budući mandat ograniči samo na olakšanje razgovora Kosova i Srbije, već želi ulogu u cijeloj regiji. Još nije u potpunosti odlučeno kako će se mandat ograničiti, ali na osnovi jednog priopćenja iz ureda Borrella da se naslutiti da bi Lajčak mogao biti “posebni predstavnik za dijalog Beograda i Prištine i zapadni Balkan”.

U čemu bi bio onda problem? Prvi je to što Lajčak, kao i njegov budući šef Borrell, dolaze iz država koje nisu priznale Kosovo i koje su u velikoj manjini u EU (Kosovo je priznalo 22, a nije priznalo 5 država članica EU). Drugi je poruka koju sama odluka šalje oko percepcije regije i u EU, ali i u regiji. Naime, Europska unija “posebne predstavnike” ima samo u kriznim područjima. Kako piše i na sajtu EEAS-a, diplomatske službe EU, “posebni predstavnici EU (PPEU) promiču politike i interese EU u nestabilnim regijama i zemljama…”.

Trenutačno EU takve “posebne predstavnike” ima za Bosnu i Hercegovinu, središnju Aziju, Afrički rog, ljudska prava, Kosovo, bliskoistočni mirovni proces, Sahel te južni Kavkaz i krizu u Gruziji. Izbor još jednog za zapadni Balkan mogu iskoristiti protivnici proširenja EU kako bi upozorili da je to nestabilna regija te nije trenutak ubrzati toj regiji proces približavanja prema članstvu u Uniji.

Lajčak možda dobro razmišlja ako traži da se njegov budući mandat ne ograniči samo na dijalog Kosovo - Srbija. Jer, moguće je da dijaloga uopće ne bude, da u tom dijalogu on bude samo neki statist ili ima neku sporednu ulogu. Ili da se dijalog brzo okonča, čak i uspješno. Ali dijalog Kosova i Srbije, koliko god je on doista ključan za dugoročnu stabilnost regije, otvara i druga pitanja. Poput utjecaja koje bi neko buduće rješenje pitanja normalizacije odnosa Beograda i Prištine imalo na ostatak regije.

Nije tajna da Beograd i Republika Srpska priželjkuju podjelu Kosova, čak i kroz neku razmjenu teritorija, te onda tražiti isto i za BiH. Lajčak se osobno protivio takvim idejama, ali problem je u tome što ne postoji jedinstveno stajalište Europske unije. Velika šteta učinjena je i samim time što je bivša visoka predstavnica EU Federica Mogherini pristala uopće raspravljati o ideji promjena granica, nešto čemu se EU protivila više od 30 godina. Da nije bilo mobilizacije Njemačke, Velike Britanije i nekih drugih država Europske unije, te velikog protivljenja na Kosovu, ta bi ideja danas vjerojatno bila i formalno na stolu, sa svim posljedicama koje bi prouzročila.

Sve ovo dokazuje da je Europska unija i dalje zbunjena po pitanju regije, nije sigurna niti želi li države regije u članstvo ili ne, je li regija stabilna pa zaslužuje napredak prema integraciji ili je nestabilno područje.