Nije teško ovih dana i mjeseci kritizirati Vladu RH i potpredsjednika Vlade i ministra Grčića za nedjelotvornost u provedbi EU programa i mogućih gubitaka europskih sredstava koji će nastati u godinama koje slijede. Stoga ne čudi zabrinutost i izjava zastupnice u Europskom parlamentu i predsjednice HDZ-ova Odbora za regionalni razvoj i EU fondove Ivane Maletić “da će Hrvatska 2016. izgubiti minimalno 300 milijuna eura, jer nema projekata”. No, možda je sada trenutak da “stanemo na loptu” i da se ne zamaramo novcem, tj. mogućim iznosima po načelu što bi bilo da je bilo, već da razmislimo o tome zašto je došlo do takve situacije. Gospođa Maletić poražavajućim je ocijenila činjenicu da je iz programa IPA-e za 2011. u ovom trenutku ugovoreno samo 30 posto sredstava namijenjenih jačanju institucija i administrativnih kapaciteta. Iz te komponente, iz tzv. tranzicijskog ili prijelaznog instrumenta tehničke pomoći koje smo dobili kao sredstva iz fondova, neugovoreno stoji oko 90 milijuna eura, tvrdi gospođa Maletić.
No, moje je pitanje - što je tu novo, a što nije postojalo i u vrijeme HDZ-ovih Vlada? Zašto bi državna uprava npr. jačala svoje kapacitete - bila transparentnija, djelotvornija, educiranija? Iste probleme koje danas ima ministar Grčić imali su i njegovi prethodnici a i imat će i njegovi nasljednici, ako se ne promijeni odnos prema radu i obvezama te ako se ne sankcionira neprovođenje zacrtanih projekata. Time dolazimo do ključnog pitanja - koje su to sankcije postojale ranije i koje postoje sada za čelnike tih institucija? Nikakve!
Još 2007. godine EK je napravio Izvještaj o provedbi pretpristupnih programa EU u Hrvatskoj koji uvelike kritizira naš sustav, navodi probleme, sankcije i propisuje mjerila i mjere. Europska je komisija tada postavila mjerila jer nije više mogla tolerirati aljkavost i notorne propuste u sustavu upravljanja EU fondovima. I tada je Europska komisija smatrala da se sustav pretpristupne pomoći nalazi u kritičnoj fazi, pa se posebno navodilo visoku stopu odbijenica na dokumente koje šalje SJFU (Središnja jedinica za financiranje i ugovaranje), nedovoljno razvijen sustav kontrole, velike zaostatke u ugovaranju, nedostatnu obuku djelatnika SJFU i drugih jedinica za provedbu projekata, nepoštivanje planova i projekcija za dostavu dokumenata DEK-u (Delegacija EK).
Sve su te činjenice, nažalost, aktualne i danas te smo ponovno svjedoci istih ili sličnih priča. I danas teško dolazimo do podataka, i danas ne postoje objedinjenje baze projektnih prijedloga - koji su to projekti koji su u pripremi, koji su u provedbi, koliko smo projekata završili, koliko smo sredstava povukli iz europskih fondova? Sve to smo čekali da vidimo u onom već famoznom Grčićevu softveru o kojem se priča već tri godine - a kojeg još nitko nije vidio! Isto tako, ja kao porezni obveznik ne mogu provjeriti niti koliko je to projekata pripremila bivša Vlada RH za vrijeme I. Sanadera i J. Kosor. Ti podaci javnosti nisu dostupni, a kada nisu dostupni, onda ne mogu niti tvrditi kakav je projektni portfolio ostavila bivša Vlada.
I druge zemlje su griješile, no na njima su učili! Tako su neke članice EU razmjerno brzo zaključile da je na središnjoj i lokalnoj razini potrebno ne samo ojačati administrativne kapacitete, već i osigurati obrazovanje kadrova. S problemom neiskusnog osoblja i nedovoljnog broja dugoročno zaposlenih u državnoj upravi, na početku korištenja EU programa, susrela se i susjedna Slovenija. Prema izvješću o stanju provedbe programa, EU fondovi su procijenjeni tri do četiri puta administrativno zahtjevnijima od nacionalnih, te je često dolazilo do proceduralnih zastoja i kašnjenja tijekom implementacije projekata. Primjer zemalja koje su se dobro postavile u odnosu na to pitanje su Irska i Španjolska. Obje zemlje su uočile važnost kvalitetno obrazovanog osoblja za optimalno iskorištavanje fondova, pri čemu se nisu oslanjali na konzultantsku pomoć, već su se usmjerili na domaću javnu upravu. Španjolska je, primjerice, zbog rješavanja apsorpcijske neučinkovitosti pojednostavila zakonske odredbe, te sustavno obrazovala zaposlene u vlastitoj javnoj upravi, kako bi brzo i učinkovito pripremila projekte za europske programe. Kao svojevrsnu protumjeru korupciji uspostavila je sustav povišica, koje se dodjeljuju državnim službenicima koji se pokažu najvrednijima i najpoštenijima.
Puno manji problem bit će s inicijativama iz privatnog sektora, jer on će i dalje sam financirati izradu tehničke dokumentacije, uložiti vlastita sredstva za provedbu razvojnih projekata, staviti hipoteku na kuću ili stan, nebrojeno puta nadopunjavati prijave i popunjavati obrasce, pa čak i onda kada još samo nedostaje, metaforički rečeno, “kopija mirovnog sporazuma između Izraela i Palestine”. Ali ono što svima nama nedostaje jest artikulirana, educirana, kompetentna javna uprava koja se u stanju nositi s izazovima provedbe EU programa, te zakonski okvir koji mora biti kompatibilan učinkovitom iskorištavanju europskih sredstava i time pridonositi maksimiziranju apsorpcije. O tome gdje smo bili i gdje smo sada možda najbolje govore riječi njemačkog konzultanta Jana Drögea: “CARDS fond bio je poput jelovnika u restoranu, IPA fond je sličniji švedskom stolu, dok je u strukturnim fondovima svaka zemlja sam svoj kuhar.”