ZAŠTO TURUDIĆ PROZIVA VLAST Butković: Najveći pritisak na suce bio je u doba Tuđmana

Ponovimo lekciju. Onu neugodnu. Sedmog prosinca 1991. godine Munib Suljić na Sljemenu je strojnicom Heckler & Koch izrešetao dvanaestogodišnju Aleksandru Zec, pa ju je bacio u smeće.

Munib Suljić bio je pripadnik “pričuvne” postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, kojom je zapovijedao Tomislav Merčep.

Munib Suljić i četvero supočinitelja ubojstva srpske zagrebačke obitelji Zec nikad nisu osuđeni zbog tog jezivog zločina, usprkos opširnim i posve podudarnim priznanjima, kao i nizu materijalnih dokaza, uključujući i tijelo ubijene djevojčice. Njihovu šefu Merčepu sudi se tek danas.

Toliko o neovisnosti i kompetentnosti hrvatskog pravosuđa u devedesetim godinama.

Manje od dva mjeseca ranije, 21. rujna 1991. godine, pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova Mihajlo Hrastov automatskom je puškom postrijeljao trinaest srpskih rezervista na Koranskom mostu u Karlovcu.

Premda je zločin bio posve očigledan, sve žrtve identificirane, oružje poznato i nedvojbeno Hrastovljevo, protiv Mihajla Hrastova održano je čak šest sudskih procesa, da bi tek nedavno bio pravomoćno osuđen.

I toliko o neovisnosti i kompetentnosti hrvatskog pravosuđa u devedesetim godinama.

Pet godina poslije likvidacija na Koranskom mostu, specijalni policajac Vinko Budiša u jednom je splitskom klubu pištoljem, metkom u glavu, likvidirao devetnaestogodišnjeg Milenka Đekića.

Proces protiv Vinka Budiše trajao je više od deset godina. Tijekom suđenja iz sudskog je sefa nestalo oružje iz kojeg je Budiša pucao. Kada je napokon osuđen, Budiša je, na zgražanje većine upoznatih sa slučajem, dobio točno četiri godine i jedanaest mjeseci.

Sudac Slavko Lozina odredio je Budiši četiri godine i jedanaest mjeseci, da ubojica ne bi morao u pritvor, koji je obavezan ako je kazna pet godina ili dulja.

I dok je sudac Lozina procijenio da život splitskog devetnaestogodišnjaka vrijedi baš četiri godine i 11 mjeseci, dio javnosti nadao se kako će Vrhovni sud srušiti Lozininu odluku, pa ubojici povećati kaznu. Vrhovni je sud, međutim, potvrdio četiri godine i jedanaest mjeseci.

Toliko o neovisnosti pravosuđa u devedesetima, kada se specijalcu Budiši nije htjelo suditi za ubojstvo klinca srpskog imena i prezimena, kao i o kompetentnosti i pravednosti pravosuđa danas, kada Vrhovni sud presuđuje da point blank ubojstvo počinitelja stoji manje od pet godina zatvora.

Samo bi se krvlju žrtava iz ova tri slučaja dala napuniti jedna od novih zagrebačkih fontana u blizini bivše Palače pravde u Vukovarskoj: u tom bi slučaju, doduše, umjesto sadašnjeg piramidalnog spomenika preko puta Lisinskog, ondje valjalo postaviti monumentalni Heckler & Koch, ili barem kalašnjikov.

Hrvatsko se pravosuđe tijekom devedesetih nije istaknulo samo sustavnim neprocesuiranjem i nekažnjavanjem najtežih krvnih delikata, čiji su počinitelji bili članovi hrvatskih Oružanih snaga.

Devedesete godine pamtit će hrvatsko pravosuđe i po sustavnim napadima na nekoliko jedinih ondašnjih neovisnih medija.

Vjerojatno ni odvjetnici ni računovodstvo EPH ne znaju koliko smo kazni morali platiti ljudima poput Tomislava Merčepa, zato što smo izvještavali o njihovim zločinima; zločinima za koje se, naglasimo, gospodinu Merčepu tek sada sudi.

Pa ipak, Feral Tribune vjerojatno je prošao još ponešto gore.

Kada se pažljivije analiziraju odštete što su ih u ono vrijeme dodjeljivali sudovi, kao i nevjerojatan broj tužbi protiv neovisnih medija, teško je ne složiti se s tvrdnjom da je sudstvo poslužilo dr. Tuđmanu i njegovu Uredu u pokušaju obračuna s novinama koje baš nije volio čitati.

Na ovu tužnu rekapitulaciju glavnih političkih pothvata hrvatskog pravosuđa iz devedesetih godina (ovdje se, primjerice, uopće ne bavimo najvažnijim civilnim zločinima, poput famoznog ubojstva na Cvjetnom trgu: prema hrvatskim sudovima, čini se da Zorana Dominija, koji je stradao kao kolateralna žrtva mafijaških obračuna, zapravo, nitko nije ustrijelio; ne bavimo se ni famoznim ubojstvom u samoobrani s punih pet metaka, što ga je prije dvanaestak godina počinio pripadnik HVO-a i sigurnosni poduzetnik Vinko Žuljević Klica); na ovu neugodnu rekapitulaciju motivirala nas je recentna izjava Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu.

Gostujući u “Nedjeljom u dva”, gospodin Turudić prekjučer je kazao da nikad ni jedna hrvatska Vlada nije činila tako veliki pritisak na pravosuđe, kao Milanovićeva Vlada, te da ona ugrožava demokraciju.

Neposredni povod za takvu Turudićevu ocjenu bila je izjava “neimenovana Vladinog izvora”, koji je sučevu odluku o izručenju Josipa Perkovića bio nazvao “državnim udarom pištoljem na vodu”.

Naravno da se suci imaju pravo braniti od političkih pritisaka, ako ih osjećaju, i da imaju pravo kritizirati političare.

Nesporno je, nadalje, da danas za sve društvene i političke procese moramo primjenjivati puno više kriterije nego u devedesetim godinama.

Ali, svejedno, kako bilo tko razuman, sa samo prosječnom memorijom, može tvrditi da je pravosuđe danas izloženo većem pritisku nego u Tuđmanovo vrijeme, kada suci nisu smjeli presuđivati ubojicama u uniformama hrvatskih Oružanih snaga, kada tužitelji te ubojice nisu htjeli ozbiljno goniti, i kada je cijela jedna sudačka bojna bila angažirana na pokušaju uništavanja neovisnih medija, putem sudskih odšteta?

Misli li gospodin Turudić da se svega toga više nitko ne sjeća?

Misli li gospodin Turudić kako nitko ne zna da se u ono vrijeme podrazumijevalo da suci presuđuju prema smjernicama izvršne vlasti te da se predsjednik Državnog sudbenog vijeća doslovno imenovao u Uredu predsjednika Republike? (Još je mučnije opisivati kako su se “birali” članovi Ustavnog suda.)

Hrvatsko je pravosuđe devedesetih godina bilo toliko politički pristrano i nadzirano da je, uz časne iznimke, kojih je nesumnjivo bilo, katkad podsjećalo na pravosuđe u komunističkom sustavu.

Usprkos tim, posve nespornim činjenicama, za koje postoji još čitav niz primjera jednako drastičnih i čvrstih, poput onih koje smo nabrojali na početku ovog teksta, predsjednik zagrebačkog Županijskog suda tvrdi kako, eto, “ni jedna hrvatska Vlada nije vršila veći pritisak na pravosuđe od sadašnje Vlade”.

Sasvim je očigledno da gospodin Turudić smatra kako je pištolj na vodu opasnije oružje od strojnice Heckler & Koch.

Pri čemu je zaobišao stvarni strateški problem hrvatskog pravosuđa, koji nije izravno političke naravi, i koji nema nikakve veze sa sukobima oko Perkovićeva ili bilo čijeg drugog izručenja.

Radi se o snažnom javnom dojmu da je hrvatsko sudstvo i dalje često nekompetentno, ali i da su pojedini njegovi pripadnici (ovdje, naravno, nipošto ne želimo i ne smijemo generalizirati) povezani s osobama iz lokalnih ili nacionalnih kriminalnih miljea.

Taj će problem pratiti naše pravosuđe i utjecati na stvarni značaj Hrvatske kao pravne države, puno dulje od površnih političkih sukoba.