KOMENTAR

Zašto su hrvatski studenti, zapravo, pedesetogodišnjaci

Profil 20-godišnjaka dobiven istraživanjem kvalitete života studenata neodoljivo podsjeća na profil prosječnog 50-godišnjaka. Njih 26 posto je tužno, a 22 posto koristi tablete za smirenje ili spavanje
 Davor Pongračić/CROPIX

Mahom iscrpljen, nesportaš, katkad potišten i bezvoljan, pritom uvjeren da se češće razbolijeva od ostalih ljudi, no srećom, dobroga apetita; doduše sklon alkoholu, katkad hašišu koji lako pribavlja, a sve češće i tabletama za smirenje koje mu potpisuje liječnik i šalje e-receptom.

Takav, dijelom jednostrano izvučen, profil 20-godišnjaka dobiven opsežnim istraživanjem kvalitete života studenata neodoljivo podsjeća na profil prosječnog 50-godišnjaka. Sličnosti nisu samo u par zagrebenih subjektivnih opisa o umoru i hipohondriji. Ima ih u nizu drugih stavki, za početak onoj da 45 posto studenata u Hrvatskoj ima problem u organizaciji vlastitoga vremena ili njih 37 posto koji se popikavaju s vlastitom koncentracijom.

Oko 40 posto mladih je napeto ili nervozno (još bolji veznik sa 30 godina starijom populacijom); 26 posto ih je tužno (i indeks sreće u Hrvata poprilično je visok), a unatoč sivilu koji osjećaju u sebi, studenti - baš kao i prosječni Hrvati - nisu skloni po pitanju svoga duha nešto i promijeniti. Samo 14 posto njih potražilo bi pomoć psihijatra, iako ih 22 posto konzumira tablete za smirenje ili spavanje. Rezultati istraživanja koje je proveo Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na poticaj Vladina Ureda za suzbijanje zloporabe droga zanimljivo su štivo (30 posto mladih slobodno vrijeme nikada ne provodi s partnerom), mjestimično zabavno, ali u konačnici tužno iz više razloga. Depresivnost koju pokazuju mladi bez volje da nešto promjene vidljiva je u nizu spojnica. Za početak, veći dio studenata živi u obitelji zbog čega vrlo vjerojatno nisu presretni, pri čemu roditelji u glavnini financiraju njihovo školovanje koje u prosjeku traje oko šest godina; 80 posto ih svoje slobodno vrijeme svakodnevno provodi u vlastitoj sobi; trećina nikad slobodne sate ne provede u kazalištu; a 40 posto njih ni u sportskim dvoranama (nije precizirano je li riječ o nogometnim ili onima za fitness ili badminton). Dakle, ništa od sporta i kulture. Ipak, prosječna vrijednost zadovoljstva mladih poprilično je visoka i na sličnoj je razini kao i zadovoljstvo prosječnih Hrvata.

U svom “poslu” studenti se ponašaju slično kao i sa svojim fizičkim ili psihičkim zdravljem: primjećuju probleme, manjkavosti u studiranju, upozoravaju na greške nastavnika i sadržaja, no u konačnici opet donose isti neaktivni zaključak: da mogu opet birati, 65 posto bi ih izabralo isti studij.

Iako je podatak da unatoč tome što nisu skloni aktivi većinski ipak održavaju spolne odnose, popratne aktivnosti oko seksa čine ih sličnima generaciji mladih s nekog ranijeg stoljeća: ogromna većina mladih žena ne koristi nikakvu zaštitu (pa ni prirodne metode poput sigurnih dana ili prekinutog snošaja), što će reći da se većinski oslanjaju ili na majku prirodu ili na sreću ima li partner kondom ili nema.

Ostavimo li sa strane pokoji začuđujuć podatak, ključno ostaje pitanje komu će i za što poslužiti ovo hvalevrijedno štivo? Nemoguće je ignorirati da mladi ljudi od 20-ak godina u sebi imaju nagomilani umor pri čemu konzumiraju loše navike.

Ne bi li to trebalo biti upozorenje visokoškolskim ustanovama - na kojima ovi provode poprilično vremena ili barem tako tvrde jer ih 80 posto kaže da su redoviti na predavanjima - da nešto promjene u svojoj organizaciji nastave? Moguće banalno, no odnekud treba krenuti.

U suprotnom bi ovaj beznačajni postotak od pet posto studenata koji puše hašiš gotovo svakodnevno mogao poskočiti; kao i broj konzumiranih tableta za koncentraciju, spavanje i smirenje, kao i broj ispijenih čaša/flaša alkohola. Jer, upravo to signalizira generacija budućnosti: je, umorni smo već sad i ne uzimamo sve to samo iz znatiželje ili zato što uzimaju drugi, već zato da zaboravimo probleme (44 posto).

Scena iz švicarskog Montreuxa, travanj (ujedno mjesec kada je provođena anketa među studentima u Hrvatskoj za potrebe ovog istraživanja): tik uz jezero, pored uskoga puteljka, poveća grupa 20-godišnjaka u trenirkama sluša glasno glazbu s CD playera dok naizmjence vrlo aktivno igraju ping-pong. Piju neki žuti sok i ne vidim da itko ima upaljenu cigaretu (miris marihuane ne osjeća se iako je mjesto gotovo pa idealno zaklonjeno pogledima). I uz sve to, mlađarija se smije. Reklo bi se, uživaju.

Kad smo to zadnji put vidjeli po našim parkovima? Krajem osamdesetih?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 20:25