Zašto Njemačka ne može eksperimentirati s krajnjom desnicom kao i druge države

Najmanje što je Europskoj uniji trebalo u ovom izazovnom trenutku jest nova politička kriza u Njemačkoj, odnosno pravi potres u CDU nakon skandala u Tirinškoj gdje je liberalni pokrajinski premijer izabran uz potporu CDU, ali i krajnje desnice.

U nekoj drugoj državi, pa čak i članici Europske unije, to bi prošlo nezapaženo. Krajnja desnica ionako raste u mnogim članicama, a u nekima se dio njihove agende preuzima i od tradicionalnih mainstream stranaka. Austrija je još prije 20 godina prva eksperimentirala s krajnjom desnicom kada je stvorena nacionalna vlada u kojoj su i oni bili, što je dovelo čak i do političkih sankcija ostatka EU. Takav je eksperiment do prošle godine ponovio i austrijski kancelar Sebastian Kurz. U Nizozemskoj stranka Geerta Wildersa nikad nije bila na vlasti, ali jednom je vlada stvorena i uz prešutnu podršku te stranke.

No, u Njemačkoj je drugačije. Tamo, barem dosad, nije bio moguće vidjeti suradnju tradicionalnih stranaka s krajnjom desnicom koja podsjeća na fašizam. Ono što može biti eksperiment drugdje ne može u Njemačkoj i zato je ovaj naizgled mali skandal potresao do temelja njemačku političku scenu. Nije uzdrmao samo CDU, nego i liberale, a socijaldemokrati su ionako na povijesno niskoj razini potpore i utjecaja.

Ovo što se događa u Njemačkoj ima velik utjecaj i na EU. Prvi je utjecaj pozitivan. Pozitivna je reakcija Njemačke, i javnosti i stranaka i brze ostavke odgovornih političara. Da je taj eksperiment uspio u Njemačkoj, da su javnost i političke stranke tolerirali tiho savezništvo na bilo kojoj razini s Alternativom za Njemačku (AfD), to bi svakako moglo ohrabriti slične stranke u drugim državama Europske unije. Ovako Njemačka šalje snažan signal da za nju koaliranje ili suradnja s ekstremnim strankama nije prihvatljiva te da svatko tko želi dobre odnose s Njemačkom mora o tome razmisliti.

Drugi je utjecaj svakako negativan. A to je poruka da je politička scena u Njemačkoj nestabilna, a budući smjer ključnih stranaka CDU, SPD-a i liberala nepredvidiv. Sve te njemačke stranke imaju utjecaj i na političke obitelji kojima pripadaju na razini EU. Unutarnji raskol u CDU može imati utjecaj i na Europsku pučku stranku gdje su ionako podjele vidljive između onih koji više naginju desno i onih koji su bliži centru.

Trenutak je osjetljiv. Mislilo se da će kancelarka Angela Merkel postupno otići s političke scene, pri čemu će u prijelaznom razdoblju ona ostati kancelarka dok će njezina nasljednica na čelu stranke Annegret Kramp-Karrenbauer steći iskustvo, i kao ministrica obrane, koje će joj pomoći da jednoga dana sjedne na mjesto kancelarke. Sada je Annegret Kramp-Karrenbauer dala ostavku, čime je utrka za šefa još uvijek najveće njemačke stranke ponovno otvorena. I to u vrijeme kada bi Njemačka trebala presuditi oko ključnih pitanja s kojima se suočava i Europska unija: budući višegodišnji financijski okvir za razdoblje od 2021. do 2027., budući odnosi s Ujedinjenom Kraljevinom, jačanje vojnog identiteta EU i pozicija Europske unije u svijetu.

Mnogi mogu o svemu tome imati razne ideje, ali bez njemačkog jasnog stava o tome ne može biti nikakve odluke. Pogotovo oko proračuna jer će na kraju Njemačka biti ta koja će trebati i najviše platiti za bilo kakvu odluku.

Pregovori unutar EU o višegodišnjem proračunu ionako su teški, a kompromis prilično daleko ako se sljedećih dana ne dogodi neko čudo. Kako Njemačka uskoro predsjeda Europskom unijom, a tijekom predsjedanja od države članice koja vodi EU očekuje se neutralan stav, Njemačka bi preferirala dogovor o tom teškom pitanju još tijekom hrvatskog predsjedanja Unijom. Napori o tome se nastavljaju, a sljedeći tjedan o tome će se održati i izvanredni summit EU u Bruxellesu.

No, ako vlada i političke stranke nisu stabilne kod kuće, onda im je teže pristati na kompromise u Bruxellesu. Krajnja desnica u mnogim državama članicama EU raste ne samo zbog antiimigrantske politike, nego i zbog populističkih kritika da oni previše plaćaju u EU.

Ipak je dobro što je eksperiment suradnje s krajnjom desnicom u Njemačkoj izazvao takve reakcije jer, na kraju krajeva, uspjeh ekstremista ne ovisi samo o postotku koji dobiju na izborima, nego i o spremnosti drugih da s njima surađuju te da tako i oni postanu prihvatljivi.