Zašto nema pobune nakon nasilja u Hrvatskom tjedniku?

Divljački modaliteti napada na redakciju zadarskoga Hrvatskog tjednika – poput provale zaključanih vrata, vezivanja žicom ruku i vrata grafičkom uredniku, prijetnji pištoljem, prijetnji odsutnome glavnom uredniku Ivici Marijačiću itd. – podsjećaju da u opjevanoj hrvatskoj uljudbi novinare vrijeđaju i ubijaju, uz zgražanje kolega (osobito s iste strane političkog spektra), ali bez osobitog uzbuđenja javnosti.

Netočne su panične (i, regbi, instrumentalne) teze da nitko nije reagirao, da je haranje zadarskim listom, koji je sebi prisvojio naziv Gotovčeva Hrvatskog tjednika, prešućeno.

Reagiralo je, brzo i snažno, Hrvatsko novinarsko društvo. Pisala su o tome odmah i glasila koja su Marijačićevu listu nerijetko bila na zubu, a i ona koja su dijelila manje-više istu deontologiju.

Ipak, sve u svemu, nitko nije drapao halje – posvećena je otprilike ista, ili tek nešto veća pozornost nego drugim zbivanjima koja uvršćujemo u crnu kroniku (ako su prošla bez ubojstva). Koji je razlog? Ispravna procjena društvene ugroženosti? Pizma i zavist spram izvrsnog kolege? Zataškavanje zla?

Ruku na srce: vjerojatno ništa od toga nabrojanoga.

Rekao bih da smo, manje-više, oguglali na nasilje nad novinarima. Verbalnih i tvornih prijetnji toliko je, da ih naprosto računamo „u rok službe“. Reagiramo žešće tek kad se na novinara okomi aparat državne represije. Pa ni na to uvijek: kad mi je prijetio tadašnji ministar unutrašnjih poslova, nisam ga ni prijavio (kadiju kadiji?), snimak je valjda negdje, ali kog će mi vraga? Da mi njime okite lijes?

U periodu do odlaska iz Zagreba u Rim, već sam se bio naviknuo na prijetnje smrću s argumentima sa strane nacionalista (kako hrvatskih i srpskih, tako i unitarno jugoslavenskih). Štoviše, ako bi s jedne od tih strana izostali zamjetnije vrijeme, kako sam jednom, ne sasvim u šali rekao tadašnjemu glavnom uredniku, mora biti da sam se izmaknuo iz ravnoteže. Očito sam se i sada ulijenio: prošlo je više od godine dana otkako mi je neki čitatelj, lijepo, preko Facebooka, obećao da će me „rasporiti od jaja do grkljana“. To sam shvatio kao poziv na otvorenost, ako smijem posuditi dosjetku pokojnog Mosora. Uostalom, tako se stiže do vrhunca karijere: novinare slave obično prvih sedam dana nakon smrti. Oni pehisti dobiju još, eventualno, uličicu na periferiji, ukrašenu kontejnerima. Veća je šansa da će za života popiti metak ili barem batine, nego da će ih tko cijeniti, pogotovu ne među kolegama (to je jedino po čemu se možemo smatrati izjednačenima s učenom akademskom zajednicom).

Koliko god nas publika treba (sve manje, tiraže ne lažu), toliko nas, i još više, prezire, poglavito ona bulumenta koja nas vrijeđa i kara po Internetu takozvanim komentarima (preseljenima, eto, na virtualna unutrašnja vrata informacijskog klozeta: stil je ostao isti, pismenost također, kukavička anonimnost isto tako, ali dostupnost je veća). Reklo bi se da su mazohisti: preziru što pišemo, kako pišemo, o čemu pišemo, ali ustrajno i usrdno čitaju, osobito ako ne moraju platiti (napadno je uočljivo da je „komentara“ najviše u radno vrijeme radnim danom, aritmetika bi upozorila: na poslodavčev račun).

Kad se pročita makar pet-šest komentara, čudo je, što poslije svega tog huškanja, ne prođemo i gore.

Na neki način smo, u očima puka, neka reinkarnacija Kolarove Rože, koja više ni coprijama nije bila kadra izazvati ako ne ljubav, a ono barem želju, pa se obradovala kad se na nju „ponovo spustio udarac, ovaj put svom snagom u zatiljak. Pružila se Roža u blato kao žaba“, sućutno opisuje pisac i prenosi njen trijumfalan vapaj: „Vudri, mili Ivek, vudri, neka bar po šake tvoje znam da sem ti žena!...“

Zaista, kad pišemo li pišemo, snimamo li snimamo, analiziramo li analiziramo, pa onda vidimo koliko se od svega toga Hrvatska rascvala i zablistala, ogledajući se u BDP-u, zaposlenosti, produktivnosti, poštenju…, ne bih se čudio da se netko i obraduje kad ga zviznu, jer nas, eto, barem razbojnik uzima za ozbiljno.

Reagirati se mora, makar preko volje, i na prijetnju, barem ako je prijetnja vjerodostojna (na primjer, kada mi je, opisujući kojim rimskim ulicama moje kćeri idu do škole, uljudno zaprijetila neka od dama šarmantnoga Vinka Sindičića).

Reagirati se mora, smatram i tvrdim, kada se nasilje pretvori u djelo. U slučaju napada na Marijačićev list, posrijedi je mafijaški oblik zastrašivanja, teror, nedopustiv čin prema javnoj informaciji – bez obzira na to čime je motivirano (uostalom, zar se nadamo da će motivacija isplivati na vidjelo?; pa nije pravosudno utvrđen ni motiv evidentno mafijaškog smaknuća Ive Pukanića, koji je također prethodno zastrašivan).

Nije bitno čime su se „zamjerili“ svojim neprijateljima Duško Miljuš (koji je jedva preživio), Ivo Pukanić (koji nije preživio), da ne nabrajam novinare koji su morali biti pod policijskom zaštitom. Nije bitno ni što netko zamjera Ivici Marijačiću, te je li pritom u pravu.

Neprijeporno je načelo: na javnu riječ se smije reagirati javnom riječju, suprotstavljati joj se – ako se ima zašto – isključivo inom javnom riječju. U pristojnim državama se može reagirati i sudskom tužbom, ali u onima manje pristojnima to previše podsjeća na onaj vic s ventilatorom, a da bi bilo prikladno toga se latiti (u ovih 48 godina što sam novinar još nisam živio ni u jednoj državi koja bi se po tome mogla zvati pristojnom). Još, donekle, razumijem psovku u afektu, ali ni nju ne odobravam.

Osobno se branim time da pazim što čitam i što gledam, nastojeći se ne izlagati intoksikaciji tuđom mržnjom – iako to, u našem poslu, nije uvijek do kraja provedivo (ovih sam dana našao gdje svećenik razglaba o ubilačkom genu susjedne nacije, da se prekrižiš i desnom i lijevom, i makar prošapneš: „apage!“). Tko čita ili gleda ono što ga može razjariti, morao bi biti dvostruko odgovoran, je pristaje na eventualan umišljaj, baš kao i čovjek koji pijan sjedne za volan, pa mu pijanstvo nije olakotna nego otegotna okolnost.

Reakcija nasiljem, etički vazda nedopustiva, kažnjiva je čak i u Hrvatskoj. Kao što je, možda i više, ucjena nasiljem, uvjetovanje aktera javnog informiranja da tanca kako nasilnik svira.

Naravno, kažnjivost nije neka utjeha, pogotovu nije djelotvorna u realnom sudstvu: umlatiti novinara ipak je – društveno gledajući – manja šteta nego zabašuriti ratni zločin ili pretvorbenu pljačku, pa ni to nije baš uvijek uzorno presuđeno.

Ne možemo očekivati da će se nacija dići na noge, iako ponetko i to zahtijeva (upravo to nam treba: novi miting na Rivi, novi šator pod Ministarstvom istine, to se nosi pred izbore). Jedan jedini put se ovdašnji puk digao zbog nekog glasila, radijskoga, ali ono – kako su pokazale kasnije njegove peripetije – nije bilo uzrok, nego dobrodošao povod da se istrese iritacija uslijed autoritarnog nametanja jednoumlja. Poslije su ga ravnodušno prepustili stečaju.

Nemam ništa protiv sazivanja mitinga, molim – samo da se ne ispostavi da je, na primjer u Splitu, i Vestibul preširok.

Udružena akcija politike i krize i inače je dekretirala, ne samo u Hrvatskoj, da se srdžba zamijeni apatijom.

Ako se ne reagira na egzistencijalne prijetnje mnogima, kako očekivati bunu oko pojedinca. Dakako da je za novinarstvo potrebna stanovita doza narcizma – ali, zaboga, i u tome katkad treba mjere.

Zanima me, više od reakcije novinara, rezultat istrage istražnih organa, zanimaju me brzina i odlučnost sudbene vlasti. Eto, ostario a ostao naivan.