Objavljena anketa o predsjedničkim izborima, ona Pulsova, provedena od 7. do 13. prosinca, ukazala je na dva zanimljiva i važna trenda. Prvo, ukupni broj glasova za kandidate liberalne ljevice u stalnom je porastu. Ivo Josipović dobiva tridesetak posto, a Vesna Pusić više od osam posto glasova. Uspon Vesne Pusić, koja je u prethodnim istraživanjima bilježila petpostotnu i manju potporu, nije se, dakle, dogodio na račun SDP-ova kandidata, koji, također, iz istraživanja u istraživanje, stoji sve bolje.
Prednost neobilježenih
Vrlo dobri rezultati Ive Josipovića i Vesne Pusić ne znače, naravno, da je Hrvatska otišla ulijevo. Oni samo ukazuju da se velik broj “običnih” građana, onih koji nisu vezani stranačkom lojalnošću i ideološko-kulturnim ratovima, priklonio kandidatima koji su najudaljeniji od sadašnjeg modela vlasti. Sadašnji je model vlasti obilježen korupcijskim aferama i najgorom ekonomskom krizom unatrag deset godina: logično je stoga da svi koji žele promjene podržavaju one kandidate koji nemaju nikakve veze s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Josipović i Pusić jedina su dva predsjednička kandidata koji nemaju baš nikakve veze s Hrvatskom demokratskom zajednicom. Osim toga, strateška je prednost Ive Josipovića što on ne pripada devedesetim godinama. Hrvatska je javna scena prekontaminirana političarima iz devedesetih: radi se o ljudima koje su zauvijek obilježili pad komunizma, rat, tranzicija i Tuđmanov režim. Ti političari, prirodno, ne mogu govoriti jezikom moderne, normalne Hrvatske, nego javnost podsjećaju na davno prošla vremena, koja nemaju mnogo veze s današnjim senzibilitetom. Stoga skoro sve predsjedničke kampanje, među ostalim svojim značajkama, predstavljaju i povratak u prošlost. Josipovićeva je golema komparativna prednost što on ama baš nikoga ne asocira na devedesete. Prošle sam srijede sjedio na večeri s desetak ljudi koji su na prethodnim izborima uglavnom glasovali za HDZ.
Razgovarali smo, naravno, i o predsjedničkoj utrci i većina ih je, osim jednog opatijskog poduzetnika, odmah rekla da će glasovati za Josipovića, što me iznenadilo. Kada sam pitao zašto, gotovo su unisono odgovorili da je Josipović jedini kandidat “bez balasta.” Druga, još interesantnija pojava, na koju je ukazalo recentno Pulsovo istraživanje, jest pad popularnosti Milana Bandića i Andrije Hebranga. Bandić i Hebrang jedina su dvojica, među stvarnim predsjedničkim kandidatima koji su od početka kampanje izgubili glasove.
Strašljivi Bandić
Milan Bandić, kao proizvod, sveprisutan je u hrvatskim medijima. Uistinu se ne sjećam kada je bilo koji hrvatski političar objavio toliko plaćenih oglasa kao Milan Bandić. A rezultat je obrnuto proporcionalan uloženom: Bandić je u kampanju ušao s petnaestak posto glasova i sa statusom čvrstog favorita za drugo mjesto.
Sada je, pak, izgubio nekoliko postotaka te je pao na treće mjesto, gdje mu opasno prijeti Dragan Primorac, donedavno potpuni autsajder, koji je, međutim, najviše napredovao tijekom kampanje. Tajnu Bandićeva trenutnog neuspjeha sasvim je lako dešifrirati. Prije svega, političare se ne prodaje kao Coca-Colu, što Bandićev izborni stožer očito nije razumio. Nitko, ali baš nitko, ne može postati predsjednik zato što je emitirao tisuću spotova u prvorazrednim televizijskim terminima: političari moraju pokazati da imaju stvarnu supstancu i kičmu, da mogu komunicirati i da se mogu svađati i sa svojim suparnicima, i s građanima.
Bandićevo izbjegavanje javnog sučeljavanja s drugim kandidatima proizvelo je tri efekta: prvo, Bandić je u očima birača postao čovjek koji se boji svojih protivnika. Nitko ne želi glasovati za kandidata koji se boji. Drugo, Bandić je nestao iz fokusa kampanje: kandidat koji ne sudjeluje u kandidatskim debatama prestaje biti kandidat. Treće, Bandić je, ignoriranjem javnih istupa s drugim kandidatima, pokazao stanovitu oholost, što je, trenutno, jedna od najnepoželjnijih osobina u Hrvatskoj.
Dodamo li svemu tome da Milan Bandić, sasvim očigledno, uvjerljivo vodi u trošenju novca na oglase, i to u vrijeme kada je svaki izdatak postao zazoran, sasvim je logično da njegov rejting pada. Bandića, međutim, ne treba podcijeniti. On će osvojiti vrlo mnogo glasova u Bosni i Hercegovini, i on uistinu ima dovoljno energije da se bori za drugi krug do zadnjega prebrojanog glasa.
Hebrang gubi desnicu
Kada je, pak, riječ o Andriji Hebrangu, njegove šanse blijede iz sata u sat.
Hebrang se, pokušavajući se odreći imidža rigidnog HDZ-ovca, pretvorio u pristojnog i simpatičnog čovjeka koji priča viceve i kojem ideološka ograničenja više nisu presudna. No, HDZ-ova desnica ne želi predsjednika koji poštuje Josipa Broza Tita i želi surađivati s Haaškim sudom.
Hebrang je, dakle, svojom osobno-ideološkom preobrazbom izgubio dio glasova tvrdih HDZ-ovih birača, a nije dobio baš niti jedan glas s centra i ljevice.
Osim toga, HDZ nije kadar financirati njegovu kampanju, a u političkim se kuloarima već govori kako će vladajuća stranka u drugom krugu podržati Nadana Vidoševića, ako se on kvalificira za playoff (što je, opet, vrlo dvojbeno; nije jasno kako će HDZ odjednom preporučiti svojim biračima da glasuju za Vidoševića, kada je, evo, HDZ tijekom prvog dijela kampanje činio sve što može da Vidoševića diskvalificira kao pretvorbenog kriminalca).
Hebrangov ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora u ovom bi trenutku predstavljao jedno od većih izbornih iznenađenja, koje, međutim, ne treba isključiti. SDP je danas pred ozbiljnim izazovom.
Je li SDP kadar pobijediti?
Sve ankete tvrde da će Ivo Josipović postati treći hrvatski predsjednik. SDP mora pronaći način da građane, koji podržavaju Josipovića u anketama, mobilizira da uistinu i glasuju. U suprotnom, SDP-u bi se mogao dogoditi težak politički neuspjeh. Ne samo zbog činjenice da Josipović uživa u prednosti kakvu nitko nije očekivao uoči kampanje, nego i zbog toga što će Josipović - postane li predsjednik - biti prvi stranački predsjednik Republike Hrvatske. Franjo Tuđman uvijek je pobjeđivao na izborima kao Franjo Tuđman, politički vođa koji je redovito bio snažniji od Hrvatske demokratske zajednice. Stipe Mesić iza sebe nije imao niti jednu stranku.
Ivo Josipović, pobijedi li na izborima, bit će predsjednik Republike iz SDP-a, a ne samo predsjednik Republike Ivo Josipović. Ta, ključna distinkcija povezuje i status SDP-a s Josipovićevim izbornim uspjehom ili neuspjehom.
Naravno da eventualni Josipovićev poraz neće izazvati katastrofu u SDP-u, kao što ni debakl Jadranke Kosor ne predsjedničkim izborima prije pet godina nije ugrozio Ivu Sanadera. Međutim, Josipovićev bi poraz mogao označiti SDP kao stranku koja nije kadra pobjeđivati.