KARTAŠKI PRVAK

ZALJUBLJENI U PREFERANS Osam klubova i jedan prvak - Predrag Žukina

 Bruno Konjević / CROPIX

Kad me prošli tjedan Ivica nazvao i rekao mi da u redakciji Jutarnjeg živi i radi novinar koji je prvak Hrvatske u preferansu, mislio sam da je posrijedi neka šala. Naime, Ivica i ja gotovo cijeli život kartamo preferans, često, gotovo uvijek zajedno, jako volimo kartati i doživljavamo tu kartašku igru kao poseban način druženja. Ispostavilo se, međutim, da nije riječ o šali. Naime, novinar iz redakcije sporta u Jutarnjem listu, Predrag Žukina, doista jest prvak Hrvatske u preferansu.

“Ako je to istina”, rekoh, “onda moramo s njime otkartati jednu partiju. Ako ni radi čega drugog, onda za potrebe teksta koji mi upravo predlažeš, ako dobro naslućujem.”

“Naravno”, odgovorio mi je. “Kartali bismo za dva dana, ako možeš.”

Ta dva dana puno sam razmišljao o onome što me čeka. Prvak Hrvatske igra sigurno jako, jako dobro. Dobro, igramo i mi također, pristojno, ali, k vragu, ovo je nešto drugo. Uostalom, kako kartati s prvakom? Pa to mi je izgledalo kao da u ekipu koja svaki tjedan igra rekreativno u kvartu nogomet iznenada navrati na hakl Luka Modrić. Noć prije sam loše spavao, a baš sam se htio pripremiti i odmoriti, odgodio sam i zanemario sve druge obaveze, ali uzalud. Uzbuđenje je bilo preveliko.

Našli smo se kod mene, Ivica, Žuki i ja, i odigrali veličanstvenu partiju koja je potrajala dobar dio popodneva i večeri, jednu od najboljih i najzanimljivijih partija što sam kartao u cijelom životu.

Dečki iz 8. b

A mogu reći da sam kartao dosta. Učio sam preferans u Vinkovcima, uz tatu i njegove školske prijatelje iz 8.b. Počeo sam ih gledati valjda krajem osnovne, početkom gimnazije, a oni su tada već bili gospoda u godinama i kartali su briljantno. Bilo je divno sjediti oko stola, kibicirati i polako usvajati tu njihovu kartašku vještinu. Vrlo brzo postalo mi je jasno da ta njihova druženja nisu bila samo kartaška i da je to kartanje preferansa pa gotovo bilo metafora njihova predivna odnosa, njihova slojevitoga prijateljstva koje nije jenjalo cijeloga života. Zašto ja nemam takve prijatelje, pitao sam se tada. Naime, bliskost koja se za vrijeme tih partija između njih pokazivala bila je posebna. Baš kao što su se na poseban način tijekom kartanja otkrivali, kako to već biva s igrama, i njihovi karakteri. Bila je to uglavnom standardna četvorka igrača koji su se izmjenjivali. Željko Mataija, liječnik, bio je strastveni igrač, veliki šmeker i divan kombinator; Šaco Horvat, veterinar, igrao je predivnom lakoćom, duhovito i britko; Ćole, Ivan Ćolaković, inženjer strojarstva, bio je šokački nabusit i neumoran, a Joža Broz, agronom, vrlo tvrd, ali nepogrešiv. Zapravo, Joža se zvao Josip, no doista se prezivao Broz, sve kao Tito, čak je i bio iz Zagorja, a u Vinkovce se u društvo 8.b priženio. Njegova supruga, Dubravka, kao i moja mama i Željkova supruga, Branka, također su bile školske prijateljice, također Vinkovčanke, ali iz nekog drugog, mlađeg i manje slavnog paralelnog razreda čuvene vinkovačke gimnazije. Jesam li se s tim tatinim prijateljima toliko zbližio i toliko ih zavolio samo radi preferansa? Naravno da ne, ali preferans je imao važnu kohezivnu ulogu.

Kartanje je bilo samo dio tih predstava, druženja koje sam ja zvao vinkovačka škola preferansa. U tom je sastajanju, uza sve sukobe, vike, natezanja i veliku zafrkanciju na račun onih koji su bili lošiji, uvijek pretezalo prijateljstvo. Sjesti s njima za stol, kao što bi sjedao moj tata, koji im je u tim našim čestim, ali meni uvijek prekratkim posjetima Vinkovcima, uspijevao parirati, to mi je dugo bio samo san.

Kako dječaci vole oponašati očeve, tako sam i ja pokušao organizirati svoju gimnazijsku trojku. Luka, Žac i ja bili smo generacija, nismo išli zajedno u razred, čak ni u školu, no redovito smo se družili, pa smo tako i počeli zajedno kartati, relativno redovito, i polako, zajednički napredovali, stjecali iskustvo. Tako je bilo i kasnije, tijekom faksa, i poslije, kad sam počeo kartati s Ivicom i Sebastijanom. Pa i s Antom i Krešom, ili s Borisom i Brunom, i svaka od tih trojki u kojima bih se našao imala je svoja pravila, svoje običaje, svoju vrstu druženja. U posebnom ozračju, u miru, u pravilu bez cura, kasnije žena i djece, posvetili bismo se samo sebi. I kartanju. A povremeno, kad bi se ukazala prilika, sjedao sam, dok je za to još bilo prilike, i s tatom i Željkom, da vidim dokle sam dogurao. Obično su te provjere bile bolne.

Uglavnom, tijekom cijelog sam života kartanje preferansa vezivao uz bliska, prijateljska druženja, pa me možda i zbog toga doista iznenadilo da u nas, evo, postoje kartaški klubovi u kojima se karta preferans. To me čak i više iznenadilo od saznanja da je kolega iz redakcije, Predrag Žukina kojeg većina zove jednostavno Žuki, prvak Hrvatske. Jer, osim tih klubova, postoji i krovni, preferans savez, precizno određena pravila, suci, unaprijed dogovoreni i usuglašeni termini turnira i cijeli sustav natjecanja.

Sve ovo sasvim se protivilo onome što sam ja smatrao tradicionalnom mukom oko preferansa. Naime, malo tko zna kartati preferans. Kartaju se znatno više i češće druge kartaške igre. U našim kontinentalnim krajevima to je bela, a po moru i uz more briškula. A kako se preferans može igrati samo u troje, tako sam ga cijeli život doživljavao kao igru koju je teško organizirati i dogovoriti prije svega zato što je teško naći još dvojicu koji to znaju kartati. Među ljubiteljima preferansa, imao sam dojam, to “traženje trećega” gotovo da mora biti životni moto.

“Prije četiri godine sam se učlanio u klub Samobor i počeo aktivno igrati”, priča Žukina. “Prije toga ni ja nisam znao da postoje klubovi po Hrvatskoj. A počeo sam ozbiljnije igrati, kao i većina ljudi, još u vrijeme faksa. Možda sam i radi preferansa studirao politologiju nešto dulje i temeljitije.”

Mladi savez

Preferans je kartaška igra koja se doista po mnogo čemu razlikuje od drugih, također popularnih kartaških igara. Za razliku od bele koja je tradicionalno u našim kontinentalnim krajevima zapravo kvartovska igra, ono čemu te nauči starija ekipa u kvartu, nakon što si se odvažio i prišao im, na klupici u parkiću, preferans nije igra inicijacije. Nije ni kao tablić koji svoje unuke uče bake, u prvim razredima osnovne škole, da bi im kroz igru približile osnovnu matematičku operaciju, zbrajanje. Preferans nije nalik ni kanasti ili remiju koji predvečer opušteno vole igrati starije gospođe, uz likere i kolače. Nema u njemu ni onih jednostavnih elemenata “kočijaškog kartanja” šnapsa ili rauba. U preferansu nema ni kockarsko bleferskih elemenata pokera, niti se ozbiljno igra za novac, a nije ni to kartanje šahovski komplicirano poput bridža. Igrači preferansa će reći da ne sežu za tom vrstom aure pametnijih od drugih, čime se znaju hvaliti bridžisti po svojim elitnim klubovima i turnirima.

Preferans je, rekao bih, opuštena i lijepa društvena igra, ali za koju valja malo mućnuti glavom, ali biti i dovoljno dokon. Odvojiti unaprijed ipak nekoliko sati, jer igra preferansa mora potrajati. Kažu da je nastala u prvoj polovici 19. stoljeća u Rusiji, dakako, među plemstvom i časničkim kadrom. Dopada mi se ta priča, jer teško da se za ubijanje vremena u učmalosti tih nepreglednih, pustih krajeva, uvijek predaleko od Moskve, može zamisliti bolja razbibriga. A uklapa mi se u to i sam naziv. Jer možda je baš od te čehovljanske čežnje za životom u velegradu, pa tako posredno i za najdivnijim velegradom tog doba, Pariza, i potekao baš izvorno francuski naziv te igre, préférence.

Uostalom, u prilog tome da je Rusija kolijevka preferansa govori i pripovijest Ivana Raosa, “Partija preferansa”, koja se odvija upravo u Rusiji. Koliko mi je znano, u našoj književnosti oko preferansa baš i nema drugih priča. I kod Raosa ima oko preferansa puno strasti. Oko samog je kartanja isprepleten ljubavni trokut koji se održi u fantastičnom otklonu, kad “treći igrač”, zapravo žena, dolazi na partije u kojima igra s bivšim ljubavnikom i bivšim mužem kao - duh.

Preferans se brzo proširio istočnom i srednjom Europom, stigao i do naših krajeva i najviše se igra kod nas u kontinentalnom dijelu, posebno u Slavoniji. Kao i u susjednoj Mađarskoj, Vojvodini i dalje, u Srbiji. “Srbi igraju jako dobro preferans”, kaže Žukina. “I imaju puno bolje organiziran svoj preferans savez od nas.” Koliko mi je poznato, međudržavnih turnira u preferansu još nije bilo, no povremenih, pojedinačnih, ozbiljnih okršaja je bilo, kako kod nas, tako i u gostima. “Denisa Jurečića, našeg sjajnog igrača iz kluba Samobor, nedavno su dvojica Srbina dobro isprašila u Rovinju”, kaže Žukina. Inače, Juričić je jedan od trenutno najbolje pozicioniranih igrača u njihovu klubu.

Hrvatski preferans savez osnovan je, zapravo, relativno nedavno, na Skupštini delegata hrvatskih preferans klubova 30. svibnja 2011. godine, prilikom održavanja prvenstva Hrvatske u Virovitici. Bili su prisutni delegati svih tadašnjih hrvatskih klubova, a to su bili Preferans klub Osijek, klub Mortkontra, također iz Osijeka, Klub Preferans Varaždin, Športski preferans klub Virovitica i Športski preferans klub Samobor. Tada je za predsjednika Saveza izabran Gordan Borovčak, za potpredsjednika dr. Željko Koški i za tajnika Denis Jurečić. U međuvremenu osnovani su i klubovi u Jastrebarskom i u Karlovcu i još jedan, treći osječki, Biljar klub plan B. Ispada da se u Zagrebu ne igra preferans, ali nije tako. Onaj samoborski klub čine velikom većinom Zagrepčani, a i redovita klupska natjecanja održavaju se po Zagrebu.

Padobranac na natjecanju

“Nemamo svoje prostorije, iako smo registrirana udruga. Na tome još treba poraditi. Ovako se skupljamo ili po drugim udrugama, gdje ima mjesta za više stolova ili po birtijama”, kaže Žukina. Zamolio sam ga da me pozove na neki turnir, no do pisanja ovog teksta uspio sam prisustvovati jedino klupskom natjecanju koje se održava ponedjeljkom. Kako su prostorije u kojima redovito kartaju, u blizini križanja Heinzelove i Nove Branimirove ostale radi požara bez struje, za ovaj put preselili su se na Stenjevac, u restoran Zlatni dukat, koji se praktički otvorio samo za klub. Dosta sam vremena izgubio tražeći gore-dolje po Staroj samoborskoj cesti, tako da sam zakasnio na početak. U sali u kojoj se inače održavaju svadbe (i u kojoj sam, čini mi se, prije desetak godina i sam bio pozvan s tada još malom djecom na pir Matejina bratića) sada je bilo odvojeno desetak stolova, bez stolnjaka i već se kartalo. Pretpostavio sam da nije baš običaj da na klupska natjecanja uskaču padobranci, pa sam oprezno pozdravio, i potražio Žukinu. On me, naravno, najavio da ću doći i zašto, uostalom kolega fotograf, Bruno, je za razliku od mene bio točan i već navelike slikavao. Obišao sam stolove i nisam imao dojam da se ikome baš razgovara. Ta, ljudi su došli kartati. Prvo sam zato sjeo malo kod Žukija, da popratim par dijeljenja.

“Odabir igrača po stolovima određuje se po trenutnom rangu u klubu, ali i ždrijebom”, objasnio mi je Žuki. To je meni bila novost. Naime, navikao sam kartati uvijek s poznatima. Upoznavanje novih igrača je važno, jer stalno zapravo dvojica igraju protiv trećega. Samo se mijenja “onaj koji igra”. Ali, dakako, naravno da svi zapravo moraju igrati sa svima, da bi natjecanje i stjecanje bodova imalo smisla, odnosno bilo što pravednije.

“Sada igramo klasični preferans”, objašnjavao mi je dalje Žuki, iako su njegovi suigrači bili nestrpljivi da nastave. “Postoji još i natjecateljski preferans, kad igrači za svim stolovima imaju unaprijed pripremljene karte na takozvanim ‘bordovima’ i onda tako pripremljene karte idu od stola do stola, kako bi igrači pokazali tko je od vještiji kad se nađe u igri s istim kartama. Tko postigne više, a svi imaju priliku igrati s istim kartama i s istim rasporedom, taj je onda pobjednik.”

Opuštena vremena

Pustio sam ih da kartaju dalje i onda ustanovio da mi je poznata gospođa sa susjednog stola. “Sjećaš li se ti mene?” upitala je.

“Naravno da se sjećam”, rekoh izvježbano, ali tek u sljedećoj sekundi mi se upalila lampica. Gospođa Biljana Petković. Radila je u propagandi kazališta Gavella gdje smo nekada davno, do Oluje, Ivica, Barni i ja držali antikvarijat Moderna vremena. Neko vrijeme smo čak i dijelili zajednički prostor. Zaista su to bila lijepa i vrlo opuštena vremena. Direktor kazališta je bio Krešo Dolenčić, a na repertoaru su se tada najčešće izmjenjivale dvije predstave, “Let iznad kukavičjeg gnijezda” koju je režirao Mustafa Nadarević i “Velika magija” koju je režirao Paolo Magelli. Jedna predstava bila je bolja od druge, a karata ni za lijeka. Sada je već gospođa Biljana u mirovini, no koliko sam je gledao kako igra, prilično je neumoljiva. Nema milosti.

“Biljana je bila izvrsna na turniru u Osijeku”, govori mi poslije Žukina. “Voli dati kontru. Tada je bila najbolje pozicionirana od svih žena.”

Inače, na ovom redovitom klupskom natjecanju, kao i na svim turnirima, igra se mješovito, i žene i muškarci za istim stolovima. Dakle, rekli bismo, ravnopravno, iako se Žukina s time ne slaže. “Nikada nisam dobio partiju protiv dvije žene”, rekao mi je. “Ali, ne zato što žene igraju bolje, nego zato što se na njih teže mogu osloniti. Nikad ne znaš kako će ti odigrati.”

Samoborska tradicija

Međutim, nisam siguran da je u pravu. Oko stola za kojim sam tijekom natjecanja proveo najviše vremena, žene su bile u većini. Uz gospodina Milana Emila Vujeca, za stolom su još bile gospođa Sofija Jenko i predsjednica kluba, Desa Borovčak, udovica pokojnog Gordana Borovčaka, utemeljitelja kluba, kao i preferans saveza.

“Moj pokojni suprug osnovao je Športski preferans klub Samobor 2002. godine, ali tradicija Preferans turnira Samobor traje od 1984. godine, kad je odigrano prvo natjecanje, tada za samo tri stola”, rekla mi je gospođa Desa. Sada je, pobrojao sam, na rutinskom klupskom natjecanju u ovom restoranu, bilo sedam stolova puno, ukupno dvadeset i jedan igrač. Kao da je vidjela da brojim, gospođa Desa je nastavila pričati, iako igra nije gubila na tempu. Dijelila je i pričala. “Sada nas ima stotinu osamdeset i pet članova, a redovito aktivnih trideset.” Impresionirala me ta brojka, ali još i više me iznenadilo kako se često igra, u pravilu tri do četiri puta tjedno. Puno je to vremena, pomislio sam, no ipak, onako površno gledajući, učinilo mi se da među kartašima ipak prevladavaju penzioneri.

“Ja sam vam bio kolega”, rekao mi je preko karata, s druge strane gospodin Emil Vujec. “Radio sam kao novinar cijeli život u Elektri. Nudio mi se i posao u Sportskima, ali ovdje je bila puno bolja plaća.” Gospodin Vujec presloži podijeljene karte, a na loše kupljeni talon gospođe Dese rutinski doda: “Kontra”. Primakao sam se njegovim kartama, da vidim o čemu se radi, a on mi namigne. “Pa, vidjeli ste, ništa nije kupila.” Pokaže prstom i još tiše doda: “Evo, meni u dvije boje.” Gospođa Desa je pala u tom dijeljenju, ali mislim da je igra kasnije bila izjednačujuća. I vrlo zanimljiva. Sreća se lijepo okretala za tim stolom. Biljana je za svojim stolom, mislim, prošla dobro, no tako nije bilo kod Žukine. Nije ga išla karta, a nije bio sretan niti s jednim od suigrača.

“Ja ovako ne mogu igrati”, govori mi ispod glasa, no svjestan da je i to dio igre. Mirno je priveo partiju kraju i pokupio kao drugi ipak neke sitne bodove.

Ono što mi je bilo najzanimljivije tijekom ovog klupskog turnira bile su, naravno, rasprave. U preferansu su rasprave, naime, česte. Kako je tko odigrao, što je trebalo, kako se nije smjelo, što je bilo dobro, zašto je netko pao, ili nije... Takve sam, takozvane sporne situacije, obožavao i u onim predivnim vinkovačkim partijama, kad se tako žestoko raspravljalo da je to znalo biti zabavnije od samog kartanja. Zaista, neobične situacije i rasprave sastavni su dio igre preferansa do te mjere da tako zapamtite neke partije koje ste igrali prije dvadeset i više godina. Moj prijatelj Žac nikad mi, tako, nije oprostio što sam (istina nerezonski i mimo najstriktnijih, običajnih pravila) zatajio licitaciju na pik i srušio ga kontrom na sancu. Pamtim i kako je Luka odigrao betl sa solo asom, da ni teoretski nije mogao pasti, jer je takav bio raspored karata, a neću zaboraviti ni žestoku raspravu oko jedne rekontre u Vinkovcima, kad se kartaška trojka umalo ozbiljno posvadila oko toga kako je to jedno dijeljenje zapravo trebalo biti odigrano. Uostalom i u onoj partiji koju smo Ivica i ja igrali sa Žukinom bila je jedna ozbiljna, sporna situacija.

Na turnirima i natjecanjima je jednostavnije. Odrede se suci (sudi se uvijek spornoj situaciji s drugog stola), a po potrebi, ako jedan sudac nije dovoljan, saziva se vijeće sudaca i situacija se riješi.

Tako je bilo i u Zlatnom dukatu. Kad je počela galama za jednim stolom, stišalo se tek kad jedan od kartaša viknuo: “Sudac”.

Prišao im je od sudaca baš Emil, sa stola do i pažljivo poslušao što su mu uzbuđeni kolege kartaši pripovijedali. Svaki, naravno, svoju verziju. Nije mu bilo lako. Pravila su govorila jedno, a njegovom igračkom habitusu bilo je bliže ono drugo. Ipak, držao se tvrdih pravila i tako presudio. Sekundu kasnije, meni na uho veli: “Gledajte, ovo nije bilo u redu, kad hoćete dati kontru i hoćete riskirati, dajte onda podnesite i kad padnete. A ne optuživati partnera da vam je on kriv. Iako jest krivo otvorio”.

Bila je to lijepa večer u Zlatnom dukatu. Popilo se par pića, društvance se podružilo, uz malo sekiracije, ali i veselja, podijelili su se bodovi i partije su završene. Vodstvo kluba brine o tablicama, a kako je Žukinin stol završio ranije, sjeli smo još malo do šanka, da pričekamo i ostale.

“Dođi kartati s nama, povedi i Ivicu”, rekao mi je Žukina jer je vidio koliko mi se sve to dopalo.

Nezaboravna partija

Palo mi je na pamet ono što je davno rekao nenadmašni filmski komičar Groucho Marx: “Ne bih želio biti član kluba koji me želi u svoje članstvo”. Ali, to ne bi bila istina u mom slučaju. Naravno da bih rado dolazio na ta kartanja, ali nije mi jasno kako da odvojim toliko vremena za sebe u svojoj doista kaotičnoj obiteljskoj i radnoj svakodnevici.

To je, istina, i Žukijev problem. “Ove godine tri prva mjeseca uopće nisam igrao, jer je bilo previše posla u Jutarnjem. Sada ih moram stići, fale mi bodovi. Ali, gledaj, pa ja sam donedavno s pedeset godina bio najmlađi član kluba. Malo tko od članova je još zaposlen, a i od tih nitko ne radi kao ja.” Doista, sada u ukupnom poretku ne stoji osobito. Pogotovo ne za igrača koji je prošle godine bio ne samo prvak Hrvatske, nego je usto osvojio i prestižni Memorijal Gordana Borovčaka (u natjecateljskoj disciplini Butler) i turnire u Jaski i Karlovcu. Štoviše, vidi se da ga ostali članova kluba cijene. A i pričao im je i kako smo kartali s njime kod mene.

“Moramo opet kartati ti, Ivica i ja. Ono je bila nezaboravna partija”, rekoh, zahvaljujući Žukini na odlasku.

“Da, napiši svakako u tekstu kako ste mi odrali kožu.”

“Ma, da, naravno, ne mogu to preskočiti. Ali puno bi mi bilo draže da to mogu prepričati nekom iz 8.b.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:07