Zagubljeni ratovi, zaboravljene žrtve

Ima krajeva na koje kao da su zaboravili i Bog i ljudi, koji kao da su dopali samo Sotoninih kandži. Dovoljno je samo malčice zagrebati ispod otporne skrame nehaja, pa uvidjeti da Nečastivi nije morao prljati kopita odlazeći tamo, jer da su ondje njegov posao temeljito obavili ljudi: jedni ložeći konflikte radi svoje zarade, drugi obavljajući prljav posao za prve, a treći samo komotno sjedeći na ušima da ne bi čuli krike ni vapaje žrtava, i tako godinama.



Ponetko, na primjer, i čuje za Darfur, ponekad, na primjer, osvane neka vijest iz Kivua, ali mnogi dobri i pobožni ljudi nisu ni čuli za te nazive, a kamoli da bi znali što se ondje događa. To je, na neki način, ljekovito i spasonosno: tko ne čuje za tuđe muke, tko je svrhovito oglušio na to uho, mirne savjesti liježe.



Darfur, recimo, oblast prostrana poput Francuske, do 1916. samostalan sultanat, gdje bi se 2011. morao održati referendum o neovisnosti, na novinske stranice eventualno dospije kada broj žrtava gladi i nasilja pređe uobičajenu kvotu. Od početka sukobâ 2003. ondje je pomoreno, na ovaj ili onaj način, više od 300.000 ljudi - petnaest puta više nego za srpsko-hrvatskog rata u Hrvatskoj, pet puta više nego u Bosni i Hercegovini - pa nitko nigdje ne prosvjeduje, na CNN stigne možda snimak mjesečno, na nacionalne televizije i rjeđe, na komercijalne nikad.



Kivu, područje oko istoimenoga afričkog jezera, blagoslovljeno je nekim rijetkim mineralima, tako potrebnima naprednim i civiliziranim nacijama, da u njemu mira praktički nema još od takozvane antikolonijalne revolucije, u kojemu su bivše belgijske kolonije izborile samostalnost.



Godinama prije negoli su se Srbi i Hrvati ponovo bratski poklali, Ivica Maštruko je ezopovski precizno pričao poučne priče o mržnji dvaju naroda, Hutua i Tutsija.



Zapamtili smo, možda, genocidni rat tih dvaju naroda 1994. u Ruandi (koju su prethodno jedni pa i drugi oteli Pigmejima, jedući ih katkada iz obijesti), kada je ubijeno između 800.000 i 1,100.000 ljudi (jedino dobro proizašlo iz toga bilo je da je Ruanda prva zemlja na svijetu koja je izabrala parlament s većinom žena, možda podsvjesno vjerujući Aristofanovoj ideji u Lizistrati da žene mogu spriječiti rat).



Rat se premjestio malo na zapad, s druge strane jezera, na područje pod suverenošću Konga, i traje li traje, niskim intenzitetom, taman koliko treba da stanje bude napeto, da nema sigurnosti, da nema pravne države, da oružje kroji zakon - jer oni koji crpu minerale oružja imaju dovoljno, koliko im treba da osiguraju svoj biznis, za drugo i ne haju.



Tako je netko iz bande koja se klatila Mugungom dočuo da je neka obitelj, zbog gladi, prodala kravu. Uvečer su upali u kuću, prebili oca, istjerali mušku djecu, oteli novac, a onda navalili na jednu od malodobnih kćeri, silujući je na sav glas, da svi u selu čuju: “Svi su te vidjeli, nitko te više neće htjeti!“ Sva jadna i ponižena, sutra je ipak pošla raditi u polje. Na povratku ju je grupa presrela, upozoravajući: “Nadamo se da nećeš govoriti, sestro, ne bismo htjeli spaliti vašu kuću, ne bismo ti htjeli ubiti majku. Jesmo li ti oca prebili dovoljno da bude miran?“



Ali dok odande stiže tantal, tako otporan na koroziju da se koristi za mlazne turbine, tako važan za sigurnost prometa - tko da mari za silovanu crnkinju?



Padne li avion sa stotinjak putnika, to je tragedija o kojoj ćemo pisati na prvim stranicama. Ako za osiguranje profita od tantala svako malo neki crnci pobiju stotinjak drugih crnaca, tko da se za to uzrujava?



Pisati i čitati o Kivuu ili sličnim tragedijama nekome je možda dosadno, a nekome možda strašno, pa ga tjera da misli i razmisli, čak i da se opredijeli, da počne u glavi prozivati krivce, da se, u krajnjoj crti, propita je li sâm zgriješio propustom - a gdje je tu zabava?



Ima čovjek dovoljno svojih briga, svoje vlade, svojih ministara, svojih cijena - zašto ne bi smio, onako muški, gurnuti pod tepih tamo neke crnce, divljake?



Dok je u nas bilo klanja i spaljivanja, bili smo puni pizme na bešćutni svijet kojemu se fućkalo za agresiju i žrtve, za tisućljetni san, za prirodne i povijesne granice.



Gdje ćeš bolji dokaz civilizacijskog skoka od podatka da smo sada mi među bešćutnima, da trošimo pažnju i novac na Simonicu i Sudca na vodi, a ne na neke Umba Zumba.




Inoslav Bešker
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:22