Zaboravljene zlatne serije

Kakva je to televizija koja zaboravlja vlastiti jubilej - nezadovoljno je gunđao Krešo Novosel dok smo se telefonom dogovarali za razgovor o zlatnom dobu hrvatske televizijske drame. Bivši urednik Studentskog lista, publicist i dramatičar, kojeg mlađi televizijski gledatelju znaju samo po zlosretnoj seriji "Olujne tišine" s Goranom Višnjićem i Olgom Pakalović, emitiranoj 1997. godine, danas uglavnom živi u Opatiji i rijetko navraća u Zagreb.



U pitanju je, međutim, jedna od najvažnijih ličnosti domaćeg kulturnog podneblja: zahvaljujući Novoselu stasao je dramski program TV studija Zagreb (kako se tada zvala Hrvatska televizija), koji je u drugoj polovici pedesetih i tijekom šezdesetih godina proizveo na desetke odlično prihvaćenih televizijskih drama i serija, realiziranih isključivo u crno-bijeloj tehnici. Pa dok se o pedesetim godinama američke televizije raspreda naveliko i ističe njezin socijalni značaj i utjecaj na tadašnju kinematografiju, domaći pioniri u nas gotovo su zaboravljeni. Ima li boljeg dokaza za to od primjera koji spominje Novosel.



Naime, 23. prosinca 1956. godine emitirana je uživo TV igra "Gledalac i mi", koju je napisao upravo Novosel pod pseudonimom K. Mirel. Režirao ju je tada još mladi Anton Marti, a pred kamerama TV studija Zagreb nalazili su se Ljubica Jović i pokojni Sven Lasta. Zagrebačka je televizija te godine tek počela s radom i uglavnom je preuzimala program talijanske televizije, pa je ambicija da se napravi nešto vlastito odmah zamijećena. Da su o tome vodili računa na Hrvatskoj televiziji, krajem prošle godine proslavili bi pola stoljeća domaćeg dramskog programa, no u tom su trenutku vjerojatno imali drugih briga: preostaje jedino nada da će se njihovi nasljednici sjetiti neke od sljedećih obljetnica.



Novosel je postao prvi urednik dramskog programa koji je već 1957. realizirao dvadesetak emisija, od prijenosa iz zagrebačkih kazališta (Kolarov "Svoga tela gospodar" u režiji dr. Branka Gavelle iz Zagrebačkog dramskog kazališta) do adaptacija suvremenih stranih dramatičara i klasika te originalnih TV drama (specijalno za televiziju Joža Horvat napisao je humoresku "Počasni penzioner"). Kriterij odabira svodio se na jednostavnost teksta: emitiralo se uživo, pa je scenografija trebala biti što skromnija, a glumaca pred televizijskim kamerama što manje.



  

Nada Rocco i mladi Božidar Orešković u hit-adaptaciji romana Augusta Šenoe u režiji Georgija Para



Najpopularnija serija dramske redakcije Televizije Zagreb: Ljubiša Samardžić i Jovan Ličina kao 'zakleti neprijatelji'

D iogenes

K uda idu divlje svinje



Ipak, kako su televizijski djelatnici postajali iskusniji, tako su i prohtjevi bili sve veći. Skučenost prostora u televizijskim dramama prevladavala se unaprijed snimljenim filmskim insertima koje bi u dogovoreno vrijeme emitirali tehničari usred prijenosa uživo. Na žalost, nijedan od tih nevjerojatnih pothvata nije sačuvan, jer ih se nitko nije sjetio zabilježiti nekom od kamera, ni profesionalnom ni amaterskom.



Na prijelazu u iduće desetljeće dramski program već postaje ozbiljan kulturni činilac. Godine 1961., Novosel i njegove nove uzdanice, Ivo Štivičić i Ivica Ivanac, autori su većine originalnih tekstova i adaptacija koje je emitirao dramski program, surađuje se s književnim velikanima poput Miroslava Krleže, Ive Andrića i Ranka Marinkovića, a etablira se i prva redateljska postava zagrebačkog studija u kojoj su Ivan Hetrich, Mario Fanelli, Zvonimir Bajsić i Daniel Marušić.



Uskoro se prestaje emitirati uživo, TV drame se počinju snimati u studiju i na lokacijama, a uvjeti u kojima se radi i nisu tako loši. Kada je u svibnju 1964. novinar tjednika Studio došao na snimanje TV drame "Tonkina jedina ljubav" (Novosel je sam adaptirao predložak Augusta Cesarca), s Marijom Kohn i Davorom Antolićem u glavnim ulogama, bio je pomalo zgranut što će redatelj Hetrich cjelokupan posao završiti za samo 17 dana. Hetrich mu je, međutim, objasnio da je tako kratak rok rezultat dobrih priprema: u većini drugih slučajeva televizijske su si ekipe dopuštale i više od mjesec dana snimanja.



Snimanje unaprijed nije osiguravalo i dobru pohranu. Magnetoskopske vrpce na kojima su se čuvali takvi programi bile su užasno skupe (sredinom šezdesetih zagrebačka ih je televizija imala samo 14), pa nije bilo govora da se napravi nekoliko primjeraka iste emisije. Recimo, drama "Tonkina jedina ljubav" poslana je na televizijski festival u Aleksandriju, gdje je odlično primljena i konkurirala je za glavnu nagradu. Vrpca s dramom, međutim, zagubila se po završetku festivala u transportu, pa je jugoslavenska javnost tjednima strahovala hoće li uopće vidjeti snimku o kojoj se toliko pisalo.



 "Tonkina jedina ljubav" napokon je pronađena, a na televiziji su odmah naručili 40 novih vrpci, kako se više ne bi ponavljale slične situacije. Što, dakako, nije bilo dostatno jamstvo da znatan dio drama i serija iz toga razdoblja nepovratno nestane. Neke od njih jednostavno su brisane, jer su nekome trebale prazne vrpce za snimanje novih materijala.



Dramski program Televizije Zagreb imao je svoj broj termina u tzv. jugoslavenskoj shemi, koju su popunjavali i televizijski studiji iz Beograda, Ljubljane i Sarajeva. Konkurencija je djelovala poticajno, ali je rezultirala i neočekivanim suradnjama: Antunu Šoljanu, Ivici Ivancu i Zlatku Tomičiću realizirani su tekstovi na Televiziji Beograd, a Momo Kapor bio je gotovo domaći autor na Televiziji Zagreb.



Iako je u tom razdoblju smatran beogradskim piscem, čak dvije TV drame Mirka Kovača režirao je u zagrebačkom studiju Mario Fanelli. Sudeći po jugoslavenskom televizijskom festivalu koji se tijekom šezdesetih godina održavao u Ljubljani i na Bledu, dramska redakcija Televizije Zagreb imala je odličan program, jer je redovno pobirala prestižne nagrade (jedan od laureata bila je i drama "Dolutali metak" Slobodana Novaka, opet u Fanellijevoj režiji).



Premda su mediji percipirali kinematografiju kao prestižniju, televizija joj je malo-pomalo oduzimala primat. Filmova se, naime, snimalo malo, a i znatan dio njih kao da je nastajao u zrakopraznom prostoru. Televizijska drama nastajala je brzo i lako, odobravala se bez posebnih procedura, pa je mogla biti neusporedivo aktualnija od filma. Početkom 1965. emitirana je hvaljena serija Milana Grgića "Tu negdje pokraj nas" koja se bavila problemima mladih (stambena kriza, prerani brakovi i sl.), krajem iste godine krenule su "Dileme" Ivice Ivanca, u kojima je pred gledatelja postavljena moralna dvojba - treba li postupiti drukčije nego što su učinili junaci njegovih priča, a najradikalniji su bili Štivičićevi "Dijalozi", raspravljajući o seksu, neuspjelim brakovima, huliganima i još koječemu.



  

Jedna od najboljih mini serija TV Zagreb u režiji Zvonimira Bajsića. Glume Špiro Guberina i Mia Oremović



Boris Miholjević i Ana Karić bili su zvijezde serije prema romanu Ante Kovačića koju je režirao Joakim Marušić

Dnevnik Očenašeka

Fiškal



Pisci poput Slavka Goldsteina, Čede Price i Vojislava Kuzmanovića doticali su delikatne teme, koliko je to već bilo moguće u mediju u kojem je autocenzura bila efikasnija od prave cenzure. Uz aktualnost, televizija je nastojala i zabaviti, katkad bez prevelikog uspjeha. Dugo odlagana serija "Sedma sila" Fadila Hadžića trebala je biti zagrebački odgovor na hitove beogradskog humorista Radivoja Lole Đukića, ali je završila katastrofalno, pobrala desetke kaktusa u tjedniku Studio i proširila mit kako Hrvati (bar kad je u pitanju televizija) nemaju smisla za smiješno.



Nije bolje prošlo ni okušavanje u pustolovnom žanru: također dugo odlagana serija Antona Martija "Kad je mač krojio pravdu", u kojoj se tada sve popularniji Zvonimir Črnko u ulozi hrvatskog viteza suprotstavljao najezdi Turaka, izazvala je podsmijeh, no problem je bio donekle i u krivom smještaju u televizijskom programu. Zagrebačka televizija gurnula ju je u večernji umjesto u poslijepodnevni termin: u potonjem bi bila shvaćena kao razbibriga za klince i vjerojatno bi bolje prošla. Neke su pak serije, poput kriminalističke "Garo u akciji", u kojoj su Antun Vrdoljak i Ivo Šubić kao policajci samo statirali uz naslovnog junaka, četveronožnog detektiva vučjaka, ocijenjene kao potpuno negledljive i nikad nisu emitirane.



Televizija je vrlo brzo etablirala i vlastiti sustav glumačkih zvijezda. Ivo Serdar jedva da je na filmu imao suvislih prilika (iznimka je "Slučajni život" Ante Peterlića), no zahvaljujući televiziji postao je jedan od najpopularnijih glumaca: nastupao je ne samo u TV dramama i serijama, nego i u zabavnim emisijama. Glumac zagrebačke komedije Zvonimir Črnko također nije imao sreće s filmovima (zato je i domaće filmaše šokirala vijest da mu je ugledni britanski redatelj Karel Reisz povjerio ulogu Sergeja Jesenjina u filmu "Ljubavi Isadore Duncan"), ali je na televiziji išao iz angažmana u angažman.



Neuspjeh serije "Kad je mač krojio pravdu" ublažen je nastupima u nekolicini prestižnih TV drama, a serija "Sumorna jesen", koju je Zvonimir Bajsić režirao po pričama Ivana Šibla o zagrebačkim ilegalcima, inspiriranih autentičnim događajima, pretvorila ga je u zvijezdu. Televizijski redatelji otimali su se i za sjajnog karakternog glumca Uglješu Kojadinovića (na filmu ga je znao iskoristiti samo Vatroslav Mimica i dao mu jednu od glavnih uloga u "Kaja, ubit ću te!"), koji je kreativne vrhunce ostvario u TV drami "Paviljon broj 6" po predlošku Antona Pavloviča Čehova te u seriji "Fiškal" po Anti Kovačiću.



Iznimno je zaposlen bio i glumac HNK Jovan Ličina, s obvezatnom "jež" frizurom i tamnim naočalama: da je u nas u tom razdoblju bilo dobrih pisaca televizijskih krimića, Ličina je mogao utjeloviti likove koji bi bili uvjerljiv pandan inspektorima Maigretu ili Morseu. Naposljetku, za razliku od tih glumaca, Fabijana Šovagovića kinematografija nije minorizirala, ali mu je uglavnom nudila sporedne uloge: u TV dramama uvijek je bio u središtu zbivanja, a uloga žandarmerijskog podnarednika Mile Vrbice u seriji "Kuda idu divlje svinje" neosporna je kruna njegove karijere.



Seriju "Kuda idu divlje svinje" napisao je Ivo Štivičić kojeg se opravdano smatralo "kraljem TV drame", i to ne samo u hrvatskom nego i u jugoslavenskom kontekstu: kada je 1967. emitirano njegovo "Vrijeme rakova", autor je ponosno izračunao da mu je to 35. po redu televizijska drama. Nakon kraćeg staža u Studentskom listu (pisao filmske i kazališne kritike), Štivičić je pozvan u dramski program TV studija Zagreb, gdje je već 1959. napisao originalnu TV dramu "Balkon" te adaptirao "Svadbu" Mihaila Lalića, koja je dobila komplimente i samog autora.



  

Dječji program TV Zagreb također je konkurirao dramskom: u seriji Milana Grgića igrali su Boris Buzančić i njegov sin Ivan



Serija prema predlošku Ivana Šibla: Boždarka Frajt kao prostitutka iz Tkalčićeve i pokojni Edo Peročević u ulozi endehazijskog policajca

Ve liki i mali

S umorna jesen



Ubrzo je ishodio i posebnu povlasticu: nije morao dolaziti na posao, nego samo donositi nove drame. Da je u pitanju spretan pisac, svjedočilo je i zanimanje filmskih producenata. Po svojoj drami "Treći je došao sam", emitiranoj 1961., Štivičić je napisao scenarij "Dvostruki obruč", koji je dvije godine kasnije snimio Jadran film, s Nikolom Tanhoferom kao redateljem. Isto je poduzeće otkupilo još dva Štivičićeva projekta, više iz straha da ih se ne bi domogao konkurentski Avala film, ali ih nije ni pokušalo realizirati.  



Štivičića film nije previše zanimao, jer je na televiziji imao odriješene ruke, a i više mu je odgovarala tamošnja kreativna sloboda. Nitko poput njega nije umio tako vješto iskoristiti što se sve smije na televiziji, a što ne. U "Mokroj koži" (1966.), koju je režirao Fanelli, protagonist je buntovnik koji napušta ugodno rukovodeće mjesto i završava u napola propalom poduzeću, gdje ponovno dolazi u sukob. Spoj angažiranosti, realizma i britkih dijaloga pokazao se dobitnom kombinacijom, jer je drama dobila prvu nagradu na televizijskom festivalu na Bledu.



"Godine ratne, godine mirne" (1967.) govori o umornim ratnicima, "Vrijeme rakova" bavi se besciljnom omladinom, a "Pijetlov kljun" ima za protagoniste dvije različite vrste bivših boraca: jedni koji svojataju tuđe podvige i napreduju na društvenoj ljestvici te drugi koji se ne žele ni pod koju cijenu odreći onoga što su svojedobno napravili.



Jedini sukob s cenzurom Štivičić je imao zbog televizijske drame "Kokošari", koju je također režirao Fanelli. Drama je snimljena 1967., ali je emitirana tek godinu kasnije i to u formi koja je neugodno iznenadila autora. U priči o dvojici domobrana (izvrsno ih glume Ivo Serdar i Dragan Milivojević), koji oblače njemačke uniforme kako bi se izvukli iz ratnog kaosa, manjka tek jedna scena: kada junaci upitaju ustaškog bojnika (sugestivni Jovan Ličina) kakve su im perspektive, on im održi monolog o krahu hrvatskih iluzija. Taj je dio bez Štivičićeva znanja izrezao Marko Vojković, zamjenik direktora televizije, no tako neosjetno da nitko ništa nije primijetio. Za autora to, međutim, više nije bila ista cjelina.



U trenutku kada je Štivičić pripremao seriju "Kuda idu divlje svinje" (1971.), dramska redakcija nije bila neprikosnovena u produkciji igranih  programa. Dječji program osvojio je gledatelje serijom Milana Grgića "Veliki i mali" (1970./71.), u kojoj je uz Borisa Buzančića briljirao njegov mali sin Ivan, a zabavni program vjerojatno nije ni slutio kakve će dalekosežne posljedice imati njegova odluka da raspiše natječaje za "pilote" humorističnih serija. Iz njega su se iznjedrile serije "Mejaši" (1970.) po scenariju Mladena Kerstnera te "Naše malo misto" (također 1970.) po Miljenku Smoji. Zahvaljujući njima, debakl "Sedme sile" napokon je zaboravljen, čast hrvatskog humora osvjetlana, ali je stvoren i dojam da su postignuća dramskog programa stvar prošlosti.



Serija "Kuda idu divlje svinje" povratila je uzdrmani primat dramske redakcije. Tijekom produkcije nju se najavljivalo kao televizijsku "Bitku na Neretvi", jer je snimana u koprodukciji s Jadran filmom i na 35 mm vrpci. Budući da je siže o ratu dvije švercerske bande na zagrebačkoj periferiji, u kojem su partizani i ilegalci samo statisti, zaudarao na infekciju vesternom i ideološku blasfemiju, Štivičiću je itekako pomogao utjecaj Miroslava Krleže, koji je nesebično lobirao za seriju, a vjerojatno bio i "krivac" što je tada najoportunijem hrvatskom političaru Vladimiru Bakariću "podvaljena" na ogled najbenignija epizoda, kojoj je on dao prolaznu ocjenu. "Divlje svinje" postale su golemi hit i pobrale sve važne nagrade na festivalu u Bledu: jedino nije bio nagrađen Štivičić, bez kojeg tog uspjeha ne bi ni bilo.



Smjene na televiziji nakon kraha Hrvatskog proljeća najavljivale su jedno novo vrijeme, politički puno opreznije, a prva velika serija koja se 1972. počela snimati, "Prosjaci i sinovi" Ivana Raosa u režiji Antuna Vrdoljaka, također je svjedočila o nečem novom - kraju crno-bijele televizije i početku televizije u boji. "Prosjaci i sinovi" ipak nisu bili pravi vjesnik tog razdoblja, jer su punih 12 godina proveli "u bunkeru" zbog političkih ožiljaka njegovih autora, međutim, stigli su novi, puno podobniji reprezentanti.



Crno-bijelo razdoblje zagrebačkog dramskog programa ipak je u mnogo čemu ostao nedosegnuto, ne samo po kvaliteti realiziranih drama i serija nego i po tematskoj živosti i broju uglednih autora koji su se vezali uz televiziju. Današnjim generacijama - koje dramski program Hrvatske televizije poistovjećuju sa sapunicama kakva je "Ponos Ratkajevih" - kronika tog razdoblja može se učiniti poput čiste fantastike, ali to je razlog da ga još više cijene.

Nenad Polimac
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 02:42