Za zlo u čovjeku nisu krivi mediji i politika

Jedna starija gospođa iz Samobora, godište negdje oko 1941, godine koja se vraća, u dućanu je u koji svakodnevno zalazi ugledala Židove, ter ih je iz istih stopa prijavila policiji. Jer Židovi su, kao što znamo, ilegalni, budući da ih je najprije Adolf Hitler, naš Führer, stavio izvan zakona, oduzevši im državljanstvo Reicha, u čemu ga je netom pri uspostavi NDH u mudrosti svojoj slijedio i naš poglavnik, doktor Ante Pavelić. Ustvari, to što je gospođa vidjela baš i nisu bili Židovi, nego su bili Srbi.

I oni su, kao što znamo, ilegalni, budući da su se na hrvatsku zemlju naselili u sedamnaestom stoljeću, da je opogane i zagade, ter ih po najvišim standardima hrvatske uljudbe trećinu valja pobiti, trećinu iseliti, trećinu prevesti na jedinu pravu vjeru Svete Rimske Crkve Katoličke. Starija gospođa iz Samobora, godište oko 1941, nije znala u koju od trećina ovi spadaju, pa je mislila da je bolje da to riješe oni koji su od nje svakako pametniji.

A ustvari, nisu to bili ni Srbi. Nego su bili ilegalni migranti, koji ovih dana vršljaju po Hrvatskoj, prenose zarazne bolesti, islam, kugu i koleru, siluju hrvatske djevice, vrebaju ih dok one nedužno beru cvijeće, mahom degenije velebitske, po livadama i proplancima oko Samobora. Dok traže priliku da se prebace na Zapad, ilegalni migranti usput rade i na tome da nabrzinu izmijene rasno-etničku i religijsku sliku Hrvatske. Starija gospođa iz Samobora, godište oko 1941, sve to sama po sebi zna, nitko joj nije morao reći. Duša je njezina domoljublje sušto.

Ali ustvari, nisu to bili ni migranti, niti su bili Srbi ni Židovi. Bili su to radnici iz firme Mate Rimca. I to ne ilegalni, nego legalni, oni čije su egzistencije prijavljene, provjerene, oporezovane i odobrene kod hrvatske države. Istina, bili su nekako crnpurasti, kose im ko zift crne, tako crne da se u njima plavi more adrijansko, istina govorili su tim nekim čudnim jezikom kojim govore ilegalni migranti, a možda su se i ponašali, držali, po dućanu kretali, baš nekako ilegalno migrantski.

Starija gospođa nije luda, ni kratkovidna, nije ona ni opijena mržnjom koju u glas šire hrvatska politička elita (skoro bez ijednog markantnijeg izuzetka), hrvatski tabloidi, Hrvatska radio televizija, pobješnjeli web toaletoidi, uzburkane septičke jame s fejsbučkim komentarima, te ponešto probranih crkvenih pastira, uključujući onog iz Gorskog kotara, koji je svojim vjernicima na nedjeljnoj misi naložio da ilegalnim migrantima slučajno ne daju vode i hrane, što, koliko znamo, nije bila zapovijed ni kad je bilo riječi o ilegalnim Srbima i ilegalnim Židovima iz 1941, godine koja se vraća.

Starija gospođa je, nasuprot onom što o toj stvari misle i propovijedaju ovdašnji aktivisti i lijevo-liberalni pojedinci, uglavnom imuna na tu vrstu utjecaja. Nitko nju nije zaveo, niti je pred njezinim očima i ušima širio potvore na račun ilegalnih Židova, ilegalnih Srba i ilegalnih migranata. Ono što je starija gospođa čula od Hrvatske televizije, što je pročitala u novinama ili na internetu (ne podcjenjujte stariju gospođu, ona je sasvim sigurno digitalizirana, ne bi propustila to zadovoljstvo da koncelebrira hajci na masone, Srbe, Marsijance, Hercegovce, ateiste, pedere, Židove i sve druge ilegalne migrante), ili ono što naivan konzument svih javnih sadržaja smatra dijelom propagande kojom su zaluđene narodne mase, sve to je ustvari izvrlo iz duše i pameti te starije gospođe i njoj slične i srodne gospode. Starija gospođa iz Samobora, godišta oko 1941, samo je karakterističan primjerak maloga čovjeka, od kojeg je sačinjeno to naše famozno malo čovječanstvo, od Samobora do Washingtona i od Busovače do Budimpešte.

Ona denuncira ilegalne migrante isto onako kao što je denuncirala ilegalne Židove i ilegalne Srbe. Ali, da ne pomislite kako gospođa ima nekih predrasuda, tako je denuncirala i susjeda kada je 1972. zapjevao Vilu Velebita. Ona uvijek dobro pretpostavi što je većinsko mišljenje i u čijoj je ruci batina, ona savršeno prepoznaje bešćutno, amoralno zlo čopora, ali njezino je zlo uvijek gore i amoralnije od zla koje vlada čoporom. Starija gospođa je avangarda zla. Ona nastupa u ime naroda i ispred naroda. Zahvaljujući njoj i takvim običnim malim ljudima, u Hrvatskoj, te općenito na Balkanu, nikada nisu bili potrebni policijski uhode i batinaši, niti su bili potrebni sudovi koji će suditi mimo zakona. Ona je vazda provodila revolucionarnu i nacionalnu pravdu efikasnije od svih batinaša. Ona je taj samoorganizirani i općenarodni totalitarizam kojemu ne trebaju ni Partija, ni Poglavnik.

Ali naravno da iza nje uvijek staje sistem. Da ju opravda i da nam pokaže kako je na kraju svih krajeva starija gospođa, ipak, u pravu, te da oni crnpurasti ljudi iz dućana možda nisu Židovi, Srbi ni migranti, ali su u svakom slučaju crnpurasti. A što će biti s državom, što će biti sa svima nama, ukoliko previdimo njihovu crnpurastost? I zar žena može biti kriva ako je nekoga ili nešto prijavila policiji? To se u socijalistička vremena zvalo “bezbjednosna kultura”. Starija gospođa iz Samobora je samo malo više kulturna.

Zašto u firmi Mate Rimca rade ljudi koji govore čudnim migrantskim jezikom i imaju jednako čudnu boju kože? Istina, nije to jedan jezik, nego je tih njihovih jezika više, ali zašto ne bismo pojednostavili stvari: svi strani i nerazumljivi jezici mogu se smatrati arapskim. Osim ukoliko se njima služe Japanci i Koreanci, čiji se jezici mogu smatrati kineskim. Mati Rimcu takvi ljudi trebaju zato što upravo tako, crnpurasto, izgledaju obrazovani, marljivi i pametni stručnjaci za električne automobile, leteće tanjure, amfibije i robote. U svim ozbiljnim tvrtkama na svijetu, u istraživačkim laboratorijama i tvornicama u kojima se proizvode aparati i mašine i ostale sprave za koje mi obični smrtnici ne razumijemo kako rade, ali nam je od koristi ono što rade, zaposleni su crnpurasti čudaci, koji, istina, ne izgledaju kao Srbi, nego kao Židovi i migranti. U svakom slučaju kao neka ilegalna čeljad.

Nije neobično, dakle, što upravo takve ljude upošljava Mate Rimac, ali jest neobično, jest najneobičnije, što ih upošljava u Samoboru i u Hrvatskoj. Čudo nisu crnpurasti ljudi u firmi za proizvodnju aparata za koje ne znamo kako rade, nego je čudo takva firma u Hrvatskoj. I mogao bih se okladiti da neće dugo. I nisu tu problem indeksi konkurentnosti, visina poreza, antipoduzetnička klima, odnos države prema proizvodnom radu i slične zvizdarije. Problem je starija žena, godište negdje oko 1941. Ona će, zajedno sa stotinama tisuća takvih, malih, nedužnih, prosječnih, dohakati Mati Rimcu. Država će joj pomoći samo na taj način što će između nje i Rimca uvijek odabrati nju. Na ovome prostoru još od raspada Austro-Ugarske nije bilo države koja bi drukčije odabrala.

Mate Rimac je, kako naokolo čitamo, u prvi mah nafejbučio ovo: “Stvarno se nadam da naši sugrađani nisu toliko ograničeni. Ali s obzirom da iz prve ruke znam kako se neki odnose prema ‘Bosancima’, ništa me ne bi začudilo.” Mate Rimac je, o avaj!, Bosanac, ili “Bosanac”, Livnjak, jedan iz onoga svijeta kojeg će, po potrebi, ilegalizirati kako iz desnih, tako i iz lijevo-liberalnih perspektiva. Recimo, u retoriku septičkih jama podno tekstova na novinskim web portalima, među ponešto ljevijim govnovaljima i govnojedima, ušlo je da se Hrvatska našla na najdesnijoj europskoj margini zahvaljujući pridošlicama iz Bosne i Hercegovine. A ono što uđe u retoriku, što uđe u diskurs i u frazu, to u Hrvatskoj biva istinitije i prihvaćenije i od svake lažne vijesti.

Ali uopće nije isključeno da će se sad dobronamjerni predstavnici režima, prevaranti za odnose s javnošću i marketinški stručnjaci potruditi da uvjere Matu Rimca da bi bilo dobro da demantira sve ono što se, zahvaljujući starijoj gospođi, godište oko stoljeća sedmog, u Samoboru dogodilo. Reći će mu kako za njegov biznis nije dobro da bude politički angažiran, pa još aktivist na liniji koja je suprotna onoj kojom kroči Kolinda Grabar Kitarović, te da nema sreće u bilo kakvom, makar i metaforičnom, povezivanju s ilegalnim migrantima. Pritisnut će ga onako kako se pritišće na Balkanu, e samo da bi starija gospođa na kraju mogla nekako biti u pravu. Obrana njezina dostojanstva nacionalni je interes.