ZA PREDSJEDNIČKE KANDIDATE HRVATSKA JE JOŠ UVIJEK U RATU Kako vrijeme odmiče tako situacija postaje sve iracionalnija

Kada bi se neupućeni promatrač ovih dana našao u Hrvatskoj, slušajući predsjedničke kandidate, prilično je sigurno da bi pomislio kako se nalazi u Ukrajini ili Siriji. Jer kako se predizborna kampanja približava vrhuncu, retorika koja prevladava stvara dojam kao da je Hrvatska na pragu novog rata.

Sjećate se, Miroslav Škoro je nedavno, nekoliko dana prije godišnjice pada Vukovara, ozbiljno poručio kako rat još nije završio. “Nije normalno praviti se da je ratno poglavlje zatvoreno dok ne riješimo otvorena pitanja s agresorom”, izjavio je Škoro pa se pozvao na riječi anonimnog američkog generala da je “samo za mrtve rat završio”. Spomenutu mudrost okončao je ratničkom najavom “mi se nastavljamo boriti za svoju Hrvatsku”, kao da se osobno žuri na Trpinjsku cestu gdje će zaustaviti kolonu tenkova JNA.

Tamo bi ga već dočekala Kolinda Grabar-Kitarović, koja se na predizbornom skupu u Karlovcu osjetila potrebu pohvaliti kako “zna držati pušku u rukama i spremna je staviti svoj život na kocku za Hrvatsku”. Zeznuli su se zloguki proroci koji su uvjeravali kako je predsjednica bila pod utjecajem alkohola kada se u govoru koji je održala u kolovozu u Kninu prisjetila Oluje riječima da joj je “došlo da uzme pušku i ode na bojište, ali je bila svjesna da ima dužnost u Ministarstvu vanjskih poslova”. Ona se uživjela u ulogu Amazonke. Mašta radi svašta, a predsjedničina fascinacija oružjem više ne izaziva podsmijeh nego zabrinutost.

Uostalom, koliko je sve ovo otišlo daleko, pokazalo se kada je Državno izborno povjerenstvo bilo prisiljeno upozoriti KGK zbog fotografije na Facebooku, a na kojoj ona u uniformi hoda uz hrvatske vojnike.

Kandidat lijevo liberalnog centra Zoran Milanović se, istinabog, drži podalje od ratničkih tema, na početku kampanje čak je izjavio “rat je završio, moramo početi živjeti normalno”, ali ni on nije uspio suspregnuti ranjenu muškost nakon što je Kolinda podsjetila na njegov pad s oklopnog transportera, na što je đilkanski uzvratio “neka ona pokuša skočiti s Patrije na beton s visine od tri metra, pa onda možemo razgovarati”.

Dakle, krajem 2019. kandidati za predsjednika Republike Hrvatske vode kampanju kao da je država na pragu rata. Dvadeset i četiri godine nakon što su oslobođeni okupirani krajevi, a oružje zauvijek zamuknulo, više od jednog desetljeća nakon što je Hrvatska postala članica NATO saveza, odnosno šest i pol godina otkako je u Europskoj uniji, kojoj će početi predsjedavati za ravno šesnaest dana!

I unatoč svemu, ankete pokazuju kako kandidati koji najviše spominju ratove i borbu imaju najbolji rejting. Štoviše, RTL-ovo istraživanje potvrđuje da većina birača centra preferira Škoru i Kolindu, koji neprestano lamentiraju o ratovima i pokušavaju pridobiti glasače tako što prizivaju duhove prošlosti. Ako ovo nije dokaz da je hrvatsko društvo duboko poremećeno, onda ne znamo što jest.

Kako vrijeme odmiče tako situacija postaje sve iracionalnija. Umjesto o položaju Hrvatske u promijenjenoj EU, klimatskim promjenama koje prijete da još u našem dobu Jadransko more potopi dijelove Dalmacije, novim tehnologijama ili odnosima sa susjednim državama, kandidati se prepucavaju koji od njih je veći Hrvat ili Hrvatica. Kao da je proljeće 1990., a Kadijević i Adžić prijete državnim udarom.

Ovi kandidati su - koliko god se zaklinjali u suprotno - duhovni nasljednici socijalizma iz kojeg su baštinili poznatu mantru kako “neprijatelj nikada ne spava”. Može im se, očito živimo u zemlji u kojoj je život bez neprijatelja nezamisliv. Samo, kakvu budućnost može imati država koja izabire takve likove?