ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Proklinjem dan kad sam počela pušiti. Više zbog ljubavi nego zbog zdravlja

U srcu sam dijete pa volim uvijek imati glupe ideje. Osim što se tjeram da razmišljam pozitivno i u najgorim situacijama, volim i svoje najgore navike natjerati da mi donesu nešto dobro. Ne vjerujem u Boga ni išta slično te smatram da je riječ “nada” užasno negativna riječ i mrzim je koristiti. U mom svijetu stvari će se dogoditi ili se neće dogoditi, nema između, nema nade i nema žaljenja. Nekoć sam sve gledala kao najveće crnilo. Bojala sam se da će mi stvari propasti prije negoli su uopće i započele i to mi je stvaralo dodatni stres koji mi nije bio potreban. Utjecalo je na mene emotivno i psihički i bilo je vrijeme da se stvari promijene.

Većina već zna da pušim cigarete. Nisam ponosna na to i ne mislim da je to lijepo, ali je navika koju sam stvorila iz gluposti, kao i svi ostali pušači. Prva cigareta nikome nije bila fina. Doslovno smo si vlastitim kretenizmom stvorili naviku koja nam uopće nije trebala. Znam popušiti i dvije kutije dnevno, ovisi kakav mi je radni dan. Radim od doma, ali sam često na sastancima pa bez razmišljanja palim jednu za drugom. Imam hobije koji me koštaju puno novaca, a imam i loše navike koje su mi jednako skupe. Mama mi je uvijek govorila (blažene majke uvijek su u pravu) da te silne novce koje trošim na izlaske i pušenje mogu bolje iskoristiti. Tada je nisam poslušala jer me nije bilo briga. Kada sam se doselila u Englesku, gdje je sve četiri puta skuplje, bilo mi je krivo. Da, trebalo je otići van iz Hrvatske da bih shvatila. Cigarete su ovdje oko 80 kuna. Jedna kutija. Makar se to s engleskom plaćom ne osjeti mnogo, svejedno je jako puno. Obična piva od pola litre u kafiću košta 50 kuna. Stalno sam se žalila kako je skupo, a kupovala sam.

Nikad nisam uspjela spremati račune kako bih pogledala unatrag koliko sam potrošila pa sam stvorila alternativu. Napravila sam kasicu prasicu i nazvala je Nikotinski milkshake. Znam, zvuči odurno, ali je tako. Natjerala sam i svog dragog, koji ponekad puši i tri kutije dnevno, da je počne koristiti. Fora je da svaki put kad potrošiš novac na cigarete ili piće, isti iznos staviš u Nikotinski milkshake. U početku nam je bilo zabavno, ubacivali smo pare i kasica se punila. Nismo previše razmišljali o tome da nas u biti sada sve košta dvostruko više, a ne treba nam. Najgore večeri bile bile su mi one kad bismo izašli van pa malo zarundali i platili račun 250 funti. To je sasvim normalno, pogotovo kad drugima platite par cuga. To bi nas strahovito zaboljelo jer bismo zatim trebali s bankomata podići još 250 funti da napunimo Nikotinski milkshake. Nakon takvih večeri ne bismo tako brzo ponovno zarundali, međutim nastavili smo vani i pušiti i cugati. Na kraju mjeseca, Nikotinski milkshake bio je pun. Otvorila sam ga i iskreno, u šoku sam još uvijek. Ruke su mi se tresle, što od sreće, što od tuge. Izbrojala sam 1476 funti. Što znači da smo taj mjesec potrošili 1476 funti na cigarete i izlaske.

Pozlilo mi je. Noge su mi se odsjekle. Prvo mi je pozlilo kada sam taj iznos preračunala u kune. Sjetila sam se frendova iz mog kvarta koji kojima bi taj novac trajao mjesecima. Sjetila sam se mame i obitelji. I bilo mi je neugodno. Strahovito neugodno što sav taj novac doslovno probavljam i štetim samoj sebi. Charles je u tom trenu ušao u dnevni boravak i ja sam sakrila kutiju. Razmišljala sam kako da mu kažem sto se dogodilo, međutim riječi ne bi pomogle. Otišla sam na internet vidjeti što mogu kupiti za tih 1400 funti te mu pokazati koliko naše trovanje košta. Naišla sam na putnu agenciju i prvo što mi je upalo u oko je bio Rio de Janeiro. U paketu je bio hotel, 5 noćenja i povratni letovi za 700 funti po osobi.

Charles i ja volimo putovati. Puno radimo, radimo od kuće i zajedno smo svaki dan svaku sekundu i dosadimo si, a bome i drugi nam dosade, i grad i posao. Bježimo od realnosti izlascima, međutim, oni nam ne donose lijepa sjećanja niti nam umanjuju stres. Smatrala sam tada, da je najbolja opcija - kako bih mu pokazala koliko nas košta nemarnost - da vidi svojim očima. Nije mi bilo svejedno toliko novca potrošiti na putovanje, ali smatrala sam u tom trenutku da nam treba noga u dupe i nisam vidjela boljeg načina. Jednog jutra pokazala sam mu karte za Brazil. Izbečio je oči i ništa mu nije bilo jasno. Mislio je da sam pukla. Otišli smo u Brazil, bilo nam je super. Posjetili smo Corcovado, čekali Isusa da izađe iz oblaka da bismo se slikali pod njegovim nogama, jeli smo lokalnu hranu. Bilo smo čak i opljačkani u jednom klubu, ali smo se smijali i zabavljali i uživali tih pet dana.

Zadnji dan kada smo trebali letjeti za London, posjela sam ga i rekla: “Moram ti nešto reći”. On je slušao te sam mu objasnila: “Ovo putovanje je sponzorirano našim lošim navikama”. Pogledao me zbunjeno jer nije razumio što sam mu govorila. “Sjećaš se one kasice prasice?” upitala sam ga, on je kimnuo potvrdno. “Tim novcem sam platila ovo putovanje”. Izdahnuo je, stavio lice u dlanove: “Jesi ti jebeno ozbiljna?” Rekla sam mu koliko je novaca bilo u Nikotinskom milkshakeu i iskreno, ostao je začuđen. Mogli smo oboje jednostavnom kalkulacijom izračunati to i prije nego što smo počeli skupljati novac, međutim zaboraviš jer ti u trom trenu nije bitno, jer si hedonist i tvoj užitak ti je najvažniji. Oboje smo se potpuno promijenili kad smo stigli natrag u London. Razmislili smo dva puta svaki put prije nego što bismo otišli u kafić. Pušenje smo smanjili, a cigarete kupujemo izvan Engleske. Shvatili smo da osim što gubimo zdravlje, gubimo i vrijedne trenutke u životu koje možemo provesti skupa, kojih ćemo se sjećati do kraja života a puno su važniji od cigarete i alkohola. Shvatila sam tada da cigareta nije nešto što me opušta, već nešto što me dodatno opterećuje, jer zbog njega imam manje novaca na kraju mjeseca.

Svaki mamurluk je jedan dan u sunčanoj Španjolskoj i svaka kutija je porcija finog tapasa. Makar nisam još uvijek prestala pušiti u potpunosti, puno više razmišljam i žalim dan kada sam uzela cigaretu u usta, jer da izračunam sada koliko sam novaca doslovno popušila, mislim da bih se ispovraćala. Još uvijek skupljamo novce u naš Nikotinski milkshake, i cilj nam je da se više nikada ne napuni. Sve je manji, sa svakim mjesecom, a naša ušteđevina je sve veća i veća, što znači da i više putujemo s novcima koje više ne trošimo na gluposti, jer sada skupljamo sjećanja, a ne stvari.