ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Draga, pošalji mi svoju lokaciju. Nije da te uhodim, nego onako, da znam...

U posljednje vrijeme društvene su mreže promijenile sve. Mene su jako promijenile, jer je moja cijela osobnost na društvenim mrežama.

No, promijenile su se i veze između roditelja i djece, između cura i dečki. Onima koji me poznaju poznato je da sam ne tako davno bila u “nasilnoj” vezi s jako posesivnim i ljubomornim “dečkom”. Molim vas i ovim putem, okanite se “eci peci pec” jer mi nije namjera ovim putem izazvati duhove prošlosti niti ikome želim osvetu ili zlo. Ta je veza bila izrazito toksična i jako me promijenila. Tada je Facebook već bio raširen, međutim u bitno lakšoj verziji koja je meni bila koliko-toliko prihvatljiva. Da je današnja tehnologija pametnih telefona bila toliko razvijena tada, možda bi mi se dogodile i mnogo gore stvari. Jedna od stvari koje sam primijetila pregledavajući svakakve pageove na Facebooku sa smiješnim porukama jest - zlostavljanje opcijom “pošalji lokaciju”. Nekada potpuno normalna stvar, tajna, iznenađenje - danas postaje ultimatum.

Gdje si - upitao je moju prijateljicu njezin dečko preko telefona.

- Evo me kod Elle, pijemo kavu, a ti - odgovori ona veselo.

- Pošalji mi lokaciju - hladno joj je zapovjedio. Ona me pogledala kao da joj se svijet srušio. Pomalo tužna, u šoku.

Kakav odvratan zahtjev! U tom trenu ti mora zaista milijun stvari proći kroz glavu.

Zašto mi ne vjeruje? Što misli gdje sam? Da mu pošaljem lokaciju ili da budem čvrsta i zadržim svoje dostojanstvo? Ako mu pošaljem, bih li se trebala naljutiti na njega jer mi ne vjeruje? Hoće li prestati? Radi li on možda nešto sumnjivo pa me zato pita?

Iskreno, ja sam jako naivna osoba i, makar uvijek držim do svoga mišljenja i uvijek ispitujem, volim i pretrpjeti. Nisam eksplozivna i ne volim se svađati niti vikati na ljude. Jako sam empatična i razumijem da ljudi imaju različite strahove. Lako me izmanipulirati jer sam previše nerealna, volim čuti sve strane priče i spremna sam prihvatiti različite situacije. To me čini i izuzetno nemoralnom jer se na sve mogu priviknuti i sve prihvaćam bez previše pitanja. Jedna sam od onih koja životu samo odgovara s “da” i rijetko požali jer sam si napravila krevet i u njemu ću i spavati.

Ipak smatram - čak i u svom slučaju - da bi me povrijedilo kad bi me netko stalno provjeravao. Ne spada li to u nekakvu kategoriju emocionalne ucjene? Čak i kontrole?

Što ako neki muškarac odluči zaprositi svoju djevojku i ode zlataru da se dogovore oko stila, međutim svojoj djevojci ne smije reći kamo ide? Normalna stvar. Ona, naravno, primijeti promjenu u ponašanju, jer on inače jako loše laže. Budući da ima pristup svemu, zna da će netko tko je voli učiniti što god ona želi kako bi se osjećala sigurnom pa ga iz tog razloga zamoli da joj pošalje lokaciju. On se jadan izmotava, ne zna što bi joj rekao, nema razlog zašto ne bi mogao?

Ako si iskren, zašto te strah?

Može joj reći da je vani i da joj priprema iznenađenje, ali to je klasični alibi svake osobe koja vara. On joj pošalje lokaciju, jer je voli i ne želi je zabrinjavati, ona tada provjeri što se tamo nalazi. Možda sazna da je u zlatarnici i shvati što joj se sprema, a možda ga optuži da je kod nekog doma. Možda i ne sazna i on joj ne pošalje lokaciju pa se posvađaju i unište nešto što je moglo biti divno, ali je osuđeno na propast već na početku.

Najgora situacija. Cijeli brak započet na nepovjerenju i međusobnom laganju. Shvaćam da ima ljubomornih ljudi, zaista. Shvaćam i da su neki ljudi traumatizirani bivšim iskustvima. Znam da je nekima nemoguće vjerovati vlastitoj krvi, a kamoli strancu. Znam i razliku između ljubavi i sebičnosti. Kad ja upoznam nekoga i zavolim ga i bude mi stalo do njega, obrišem prašinu sa srca i pružim ga toj osobi. Vjerujem da će me voljeti i da će se brinuti o meni, međutim ako on odluči da moje srce ipak treba slomiti, i to mu dopustim.

Ako nešto dajete, dajte do kraja.

Nemojte sprečavati nešto jer vas je strah biti solo. Nemojte spriječiti nekoga tko vas želi prevariti kako biste mogli ostati zajedno. I ako već sumnjate, nemojte to olako pokazivati.

Zaista, ljubomora i posesivnost nisu nešto čime se trebate ponositi. To nije ljubav, to je glupost! Zašto biste zaustavljali nešto što je toliko ključno za vaš budući život? Samo zato što vas netko nije uspio prevariti - jer ste im onemogućili - ne znači da ne žele ili da neće. Dajte svoje srce nekome i neka čini s njime što ga je volja. Kako ćete ikada znati s kim provodite vrijeme ako mu ne date priliku da pokaže i vrline i mane? Prestanite uhoditi ljude! Prestanite biti ljubomorni i prestanite tražiti probleme gdje ih nema. Prestanite, jer će ih demoni koji vas tjeraju da to radite i naći. Kada dovedete voljenu osobu do emocionalnog ruba, kada je slomite, normalno da će tražiti utjehu u nekome tko je poštuje i cijeni, a kad je već optužujete da vas vara - pa zašto i ne bi? Već je prošla cijeli horor optužbe kao da vas već i jest prevarila.

Društvene mreže su nam suzile prostor, ne razvijamo se, nismo avanturistični, nismo interesantni kao nekada. Neki će se sjetiti kako je prije pametnih telefona bio izazov privući pažnju dečka koji ti se sviđao. Mjesecima si saznavala s kime se druži kako bi se mogla pojaviti i jako taktično približiti njegovu društvu. Samo najupornije su opstale (danas može svaka tuka). To je stvarno bilo divno - leptirići u trbuhu, smijanje s frendicama, šetnje na školskom odmoru... Danas ga nađeš na Fejsu, znaš što je jeo, s kim je bio, gdje je bio, gdje će biti, kako mu se zove mačka, svu rodbinu ima na Fejsu, sve je proračunato, sve je fejk i sve je krivo. Živi dokaz da što više misliš da znaš - sve manje znaš. Ljudi na Fejsu glume da su nešto što nisu, stvaraju bolju verziju sebe. Društvene mreže su otrov za veze, prijateljstva i obitelji jer se više nitko ne razvija pogreškama i iskustvima. Svi se međusobno uhodimo.

“Poslala sam ti poruku, vidjela sam da si je pročitala! Zašto nisi odgovorila?” - Pa zašto bismo se mi trebali opravdavati ljudima jer nismo odgovorili na poruku? Najradije bih napisala: “Sorry, nisam ti odgovorila jer mi je ruka bila puna lubrikanta. Frendica si je zabila plastični kamion u dupe pa sam joj ga morala izvuć. Usput se i posrala na kraju pa sam morala čistit govna, al pošto smo bile pijane, odlučile smo se uvaljati u njih i lajati susjedu na prozor. Totalno mi je tvoja poruka pala s misli u tim trenucima”.

Zašto ljude sve zanima i zašto je sve to postalo toliko osobno?