LJUBAV NA ASFALTU

Veljača: Moram li se ispričavati zato što volim lijepe stvari?

Tisuću sam se puta nakon šopinga osjetila krivom. Došla sam već do toga da kad samo izrazim želju za putovanjem, ugrizem se za usnicu jer se tek kilometar ispod moje kuće nalazi javna kuhinja

Prije par godina plakala sam od smijeha čitajući doživljaje svoje omiljene kolumnistice Zoe Heller, koja je u međuvremenu doživjela svjetsku slavu s romanom “Bilješke o skandalu” i odustala od razotkrivanja svojih misli na tjednoj osnovi. Povukla se sa svojom obitelji u osamu, na Bahame, te javno priznala kako nije sigurna bi li ponovila svoje četiri godine “ženskog kolumnizma”, godine “okrutnog razotkrivanja”.

Kaže, bila je redom optužena za mnoge grozne stvari, a najgori grijeh koji su napisali na naljepnicu na njezinim leđima bio je “površnost”. Navodno bijesna rulja na anonimnim forumima nije mogla prihvatiti činjenicu da voli: odjeću, obuću, bilo što vezano uz pop-kulturu, ružičastu boju, skupe parfeme, njegu tijela, kozmetiku, frizere. Sve ono što zvuči isuviše “ženski”. U jednom trenutku primila je bijesni e-mail jedne čitateljice koja joj je održala prodiku o njezinoj opsesiji modnim časopisima i modom općenito.

“Tako inteligentna i pismena djevojka poput vas”, tako nekako govorila je čitateljica, “samo si ruši ugled i uvjerljivost svojih teza stalnim referencama na Vogue, Marc Jacobs balerinke i opisivanjem svojih jutarnjih premišljanja o tome što danas odjenuti. Kako frivolno!”

Heller, fragilna kao i većina žena, ozbiljno se zapitala koliko samoj sebi čini krivo što je iskrena o svojim ne baš osnovnim potrebama. Treba li skrivati navike da bi se pučanstvu svidjela ili bi uistinu morala pokušati promijeniti sebe? Došla je do zaključka da lagati čitateljima ne želi i odlučila pokušati postati - manje površna.

Spakirala je, koliko me sjećanje služi, jednu široku, običnu bijelu majicu i odrezane traper hlače i otputovala u, recimo, Miami, na nekakvu konferenciju. Čemu šarada, čemu pirlitanje? Pa ipak je ona književnica! Nije površna! Čemu nakit, čemu mijenjanje cipela! (Pretpostavljam da se mijenjanje donjeg rublja ne uklapa u definiciju površnosti.) Odlučila je Zoe, dakle, dokazati samoj sebi (možda ipak prije svojim kritičarima, no dobro, jer to je stalna ženska preokupacija - kako da me svi zavole) da je ona prije svega jedna iznimno duhovna osoba, da se može narkomanskom metodom “cold turkey” odreći svega što joj pruža njezina sigurno-ne-basnoslovna kolumnistička zarada i da može živjeti kao u bajkama iz šezdesetih, sa znakom mira na prsima i dobrom voljom i ljubavi za sve u duši.

Vrlo brzo ispostavilo se da joj za takvo obitavanje na Zemlji nedostaju halucinogene droge kao ključan faktor preživljavanja. Kad se u svojoj radničkoj maji tipa “moda je nebitna, samo okoliš je bitan” i bez šminke (koja je, pretpostavljam, odbačena kao još jedan dokaz opsjednutosti izgledom) spustila na bazen gdje su se odmarali ostali novinari, književnici i urednici, koji samo malo vještije od nje skrivaju svoje strasti, osjećala se kao izvanzemaljac.

Nakon cijelog jednog dana posvećenog lažnom pokušaju da se prikaže onakvom kakva nije - posve neopterećenom vanjskim stvarima - odustala je i shvatila da će umrijeti od dosade i prejakog sunca ako na lice ne stavi sunčane naočale, a u hotelskoj prodavaonici ne kupi neko zabavno štivo. Svojom pobjedom smatrala je činjenicu da se u netom kupljenoj haljinici i sa šarenim magazinom ispod ruke ušetala natrag na bazen, ne popustivši tuđim predrasudama.





Što je divno, jer si je Zoe očito tu brzinsku kupnju blizu hotela mogla priuštiti. Apsolutno se slažem s njezinom odlukom da je nitko živ neće prisiliti da uživa u životu na način koji bi nekom drugom bio prihvatljiv ili da izgleda tako da nitko drugi ne bi pomislio da je površna šiparica već, valjda, mudra i profinjena sljedbenica budizma koja je svoj zen pronašla davno i nije joj potrebno ovozemaljsko uživanje u beskorisnim tricama.

No, ne mogu a da se ne zapitam - što ako si beskorisne trice ne možeš priuštiti? Imamo li se pravo buniti? Ili se svi mi koji smo blagoslovljeni od samog Gospodina pa se bavimo poslom koji volimo a ne onim koji nam je nametnut na burzi, trebamo, kako moja majčica voli to reći, lupati nogama po guzici od sreće što uopće pišemo/glumimo/režiramo/crtamo/ plešemo i ne misliti na torticu? Tortica je, naravno, simbol za sve ono što si želimo, a sad si ne možemo priuštiti.

Od straha da i ja ne dobijem prijeteće pismo anonimne čitateljice, naglašavam da želje poput Kerumova voznog parka, ormara Carrie Bradshaw i cipela Imelde Marcos smatram graničnim psihičkim poremećajem, no iskreno vjerujem da bi si svak koji radi kao konj morao moći priuštiti da ženu odvede jednom tjedno na finu večeru nakon koje joj neće jagodice smrdjeti po češnjaku (a samim time i tipkovnica tjednima poslije). Na toj večeri, u mom idealnom scenariju, ta ista žena ne bi trebala biti u bijeloj radničkoj maji. Trebala bi biti u nečemu u čemu se osjeća lijepo i poželjno. Trebala bi, kao nagradu za svoj krvav radni tjedan, pijuckati nekakav slatkasti alkohol i kasnije ostavljati tragove pudera i ruža na bijeloj košulji svog supruga.

U doba recesije, takvi izleti kao nagrada za obavljeni posao prorijedili su se i prepustili mjesto pizza-dostavama i relativno dobrom australskom vinu iz obližnjeg dućana koji radi do kasno. Ako je tu i ljubav da vam grije pizzu i hladi vino, možete se s pravom zapitati što će vam više?

No, vaša se kolumnistica ovaj tjedan ne pita je li nam ipak potrebno više da preživimo, nego imamo li uopće pravo tražiti više. Jesmo li razmaženi preko svake mjere ako želimo i avionske karte, i cipele iz Grazije, i novi superbrzi mobitel s neograničenim pristupom internetu, i novu frizuru, i wellness vikend izlete? Ili barem jedno od svega toga? Jesmo li prokleto bahati zato što smo si dopustili da se tako jako udaljimo od ideala naših roditelja, kojima su singlice na vinilu i jedna gitara u društvu, te kampiranje na moru preko ljeta bili dovoljni za punjenje baterija i kreaciju bilo kakve vrste?

Je li ljubav u današnje vrijeme dovoljna? Poznajem ljude koji zaista žive na taj način: boemski, utopistički, u miru sa sobom i u konstantnom nemiru s računima, kamatarima, dugovima, bankama i gradskim službama. I sloboda, očito, ima svoju cijenu, koja je tako visoka da sloboda postaje nedostižna. Često se nalazim u situacijama poput Heller da se imam potrebu ispričavati zato što volim lijepe stvari. Često samu sebe kažnjavam. Tisuću sam se puta nakon šopinga osjetila krivom. Došla sam već do toga da kad samo izrazim želju za putovanjem, zagrizem usnicu, jer se samo kilometar ispod moje kuće nalazi javna kuhinja.

Često se ulovim kako govorim Dečku: “Ali meni je potrebna inspiracija!” A onda u njegovu pogledu pročitam prezir - pa zar inspiraciju nisam u stanju pronaći u bogatstvu svoje duše. Tad reteriram i povlačim se u imaginarnu pokoru. Očito je moja duša jako siromašna, znala sam pomisliti. Nikako da u njoj pronađem one šarene tulipane s Britanca koji klikću “došlo je proljeće” (a koštaju 5 kuna komad). Nikako da u njoj pronađem lak za nokte koji se ne ljušti nakon jednog dana tipkanja. Nikako da u njoj pronađem savršen tatarski biftek i miris mošusa. No možda bogatstvo duše sugerira potpuni sumrak boja?

Što će nam vanjsko, pa ljepota je ionako u nama! Koliko god zapravo bila pobornica duhovnog uzdizanja (i više nego što bih ikada priznala), ne mogu a da u ekstremizmu odricanja od užitka ne vidim mračne dane katolicizma, koje je čovječanstvo platilo kugom, razornim ratovima i sveopćom nesrećom. I dok sam se bavila propitivanjem svog hipijevskog alter ega koji ću, kako trenutno stvari stoje, vrlo brzo morati zazvati, te neuređenih noktiju, ispucane kose i prirodnog mirisa (da ne kažem nešto drugo), odustah na nekoliko dana od ganjanja honorara. To mi je otkad radim kao sama svoj zaposlenik postala redovna tjelovježba uz prvu kavu. Odlučih - samo se od ljubavi živi, zar ne?

Mogu se pohvaliti da sam izdržala dulje od Heller - čak pet dana! No u petak su mi već ozbiljno prijetili isključenjem mobitela iz mreže, oduzimanjem nekretnina i pokretnina, a Plavka je tužno gledala u svoju zdjelicu i nervozno režala kad bih je pokušala nahraniti maženjem. Kad me Grgo u petak pozvao na večeru, srce mi je poskočilo i odmah sam nazvala tete iz nekoliko računovodstava i umilnim glasom osobe koja žica nešto što joj ne pripada pitala kad bi ono, eto, mogli sjesti moji novci, te odahnula. Odlučih da će pustinjaštvo pričekati. Sve dok si ga ne budem mogla priuštiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:24