NOVI KANALI POLITIČKE BORBE

VELIKI PUČ U SDP-u! BANDIĆ GUBI IZBORE! MILANOVIĆ SE VRAĆA! I KOJA JE PRAVA ULOGA PERNARA U SVEMU TOME... Jesu li ovo prave ili alternativne istine?

 Hanza Media

Kad su Ivana Pernara, ljubitelja alternativnih istina, pojednostavljenih shvaćanja, populističkih teorija i nasilnih rješenja nedavno iznosili iz sabornice (netko ga je lijepo pitao "pa Pernaru, ideš li ti više igdje pješice"), za mnoge to nije bilo više od igrokaza jednima omiljenog, drugima podnošljivog, a nekima, uključujući mene, neprobavljivog provokatora i gnjavatora.

Bilo bi za sve jednostavno da je ta procesija umornih i strpljivih saborskih čuvara s Pernarom pridignutim jedva 20 centimetara od poda, jer se više truda i ne isplati (i loše predstave imaju publiku), da je to, dakle, bila samo prigoda u društveno nebitan život hrvatskog parlamenta unijeti malo realnog života, u kojemu ne manjka bizarnosti ni ekstremizma. Ili da je Pernar kojim slučajem nešto poput pokojnoga "Bombardera s Kvarnera" - nimalo kvaran idealist koji diže galamu, ali s dobrim namjerama.

Ali ovo s Pernarom nije incident, nije zabavno i neće tako brzo proći - to je novi stvarni kanal političke borbe, krčenja političkog puta, u uvjetima kad je politika dovedena na najniže razine. U atmosferi političkog treša kakav nije viđen od devedesetih Pernar je sve manje marginalac, a sve više srednja struja. Kad se novoodrastajući birači nemaju s kime identificirati na uvjetno rečeno ozbiljnijem spektru hrvatske političke pozornice, kad ih je teško uvjeriti da se o njihovu obrazovanju, budućnosti, zdravstvenim uslugama, životu njihovih gradova brinu ozbiljni, društveno odgovorni, sposobni, prosvijećeni i posvećeni ljudi, logično je da će se tako masovno (Pernar ima 150.000 sljedbenika na Facebooku) okrenuti onome tko im samo povlađuje u njihovu prilično utemeljenom uvjerenju da je sve otišlo kvragu.

A baš je Pernar osobno najbolji dokaz kako to da je sve otišlo kvragu nije alternativna nego prava istina. Pernar svojim glasačima ne treba da im smisli reforme, pokrene promjene, ponudi rješenja, ne treba im čak ni za to da im stvori sigurnost kako postoji alternativa, on im služi samo zato da im potvrdi njihovo mišljenje kako su dosadašnje strukture, i to ne samo političke, čisti fejk. Politika je, eto, spala toliko nisko da se u njoj može ozbiljno penjati i profitirati čak samo na tome da uporno ponavljaš kako je sve oko tebe krivo, pokvareno, zagađeno i trulo. Ne moraš ništa ponuditi u zamjenu, ne moraš ništa smisliti, ne mora se u tvom pogledu vidjeti ni nada, ni perspektiva. Možeš biti običan galamdžija, prostak i agresivac.

Politika je - i to je ono što najviše ide u prilog Pernaru i "pernarima" - danas ionako pretežno sastavljena od alternativnih istina. Recimo, mi baš ovih dana uvjereno diskutiramo o tome da je u SDP-u upravo u tijeku tobože neviđen puč koji bi za novog šefa stranke trebao iznjedriti Glavaševića, valjda 15 dana nakon što je Bernardić počeo s radom, a taj posao čekao je 15 godina. Ili da je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović značajna u uobličavanju politike Donalda Trumpa. Ili da je Most demokratska organizacija, a SDP opozicija. Da HNS čvrsto stoji iza Anke Mrak-Taritaš i da Sandra Švaljek može na izborima pobijediti Bandića. Da su pred Milanovićem neviđene karijerne mogućnosti, uključujući tu da se vrati na čelo SDP-a. Da ćemo već ove godine vratiti Inu Hrvatskoj, ovako ili onako, da ćemo privatizirati HEP, da je Mesić najugledniji i najosvjedočeniji hrvatski antifašist, demokrat i naprednjak, da će se u Zagvozdu graditi bolnica, a pokraj Vrgorca međunarodni aerodrom. Da Milijan Brkić više nema utjecaj u HDZ-u i da je Ustavni sud neovisan od politike.

I sad, kad sve to vidite, po čemu se to, molim lijepo, Pernar ovdje ne uklapa? Zašto, doista, takav lik ne bi u ovakvom političkom okruženju osvajao sedam, osam, deset, petnaest posto glasova? Za razliku od alternativnih, prava je istina o hrvatskoj politici očekivana i zbog toga manje uzbudljiva: stranačka iskaznica i dalje je važnija od životopisa, podobnost od obrazovanja, a u sjeni tobože velikih nacionalno značajnih operacija ("povratak Ine") i dalje se neprimjetno odvijaju gadljiva kadroviranja, zauzimanja službi, sektora i poduzeća. Takva je močvara izuzetno plodna za rast političara Pernarova profila.

Postavlja se pitanje zašto su se Plenković i Reiner, dva pozicijama vrlo izložena predstavnika vladajuće stranke, najednom upustila u politički dijalog, čak sukob s Pernarom i Živim zidom? Je li to bila samo promašena, brzopleta reakcija isprovociranih političara ili se radi o smišljenoj strategiji? I ako je smišljena, zašto je smišljena: jer je procijenjeno da se dosadašnje ignoriranje nije isplatilo (Živi zid i dalje raste) ili zato što je rast Živog zida nekome u ovom trenutku oportun. Kao i onda kad se rušilo Josipovića pa se "pumpalo" Živi zid, možda je i sad netko pomislio da se određeni rast Živog zida na lokalnim izborima isplati ako ide nauštrb konkretnih protivnika, Mosta, SDP-a ili nekoga trećega.

Ako je zadnje u pitanju, trebalo bi imati na umu da se poseže za opasnim oružjem. Pernara i Živi zid nipošto ne bi trebalo uzimati kao političko sredstvo nego kao političko strašilo - evo ovo će vam se dogoditi ako ne promijenite vaše stranke, politike, prioritete, razmišljanja i ako se ne uskladite s javnim interesima. Politika se s alternativnom politikom (a to je Pernar) može nositi samo tako da uvede bolje ljude, s boljim znanjima i boljim namjerama. To ne bi trebalo biti tako komplicirano; zaista nije teško biti bolji od Pernara - za početak dovoljno je biti obrazovan, dobronamjeran i uravnotežen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 23:34