Sjedi u kadi, desne ruke nemarno prebačene preko lijevog ramena, gleda negdje u daljinu, možda u malenu, neoantičku skulpturu, koju nesvjesno imitira.
Kosa im je - i ženi i skulpturi - slično začešljana u stranu i, iako se ne vidi, lako je naslutiti da je i ženino tijelo prelijepo. No, centar fotografije ipak nije ona, nego kada. Jer ta prekrasna žena leži zapravo u Hitlerovoj kadi, u njegovom stanu u Münchenu, dok on, s Evom Braunom, u tom trenutku živi posljednje sekunde svoga života prije samoubojstva. Ispred kade, na prljavoj prostirci, uredno je složen blatnjavi par čizama. Njezinih, u kojima je gazila po ostacima logora u Buchenwaldu i Dachauu, a vjerojatno i ostacima onih koji su u njima mučki ubijeni.
Tako je jedna naizgled obična fotografija žene koja se kupa u kadi, obična ako se izuzme portret Hitlera u kutu, postala i jedna od ključnih fotografija 20. stoljeća. Fotografija koju je snimio njezin ratni drug i ljubavnik David E. Scherman, fotoreporter Lifea, trenutno je jedna od izloženih u londonskom Victoria & Albert Museumu, jer je od rođenja žene na slici prošlo točno stotinu godina, a od njezine smrti trideset. Ona se zove Lee Miller i u trenutku kad je legla u Führerovu kadu bila je jedina žena fotoreporter u Drugom svjetskom ratu.
Proljeće je 1927. godine. Dvadesetogodišnja Elizabeth Miller nemarno prelazi newyoršku ulicu. U posljednji tren od jurećeg automobila spašava je osobno Conde Montrose Nast, osnivač izdavačke kuće Conde Nast Publications, čovjek koji je stvorio Vanity Fair i Vogue.
Očaran je njezinom ljepotom i želi da postane model za već tada vodeći ženski časopis. Ona pristaje. Od malih nogu, njezin otac Theodore je fotografira, nerijetko i golu. Elizabeth ima i strašnu tajnu, koju ne zna nitko osim njene obitelji. U dobi od sedam godina silovao ju je obiteljski prijatelj i zarazio gonorejom. Liječenje je u to vrijeme bilo toliko bolno da su roditelji njezinu braću, Johna i Erica, morali voditi dva bloka dalje kako ne bi čuli njezine krikove.
Već u travnju iste godine George Lepape fotografira je za naslovnicu Voguea. Godinu kasnije, jedna od njezinih slika iskorištena je za Kotexov oglas, koji je reklamirao ženske higijenske proizvode. Taj priličan skandal nije umanjio njezin glamur; pozirala je i dalje, ispred kamere Edwarda Steichena, Georgea Hoyningen-Huenea i Arnolda Genthea, velikana fotografije toga doba, a upravo ju je Steichen ohrabrio da se i sama okuša u fotografiji. No ona je željela učiti od najboljeg, a najbolji je živio u Parizu. S koferima u ruci 1929. godine pojavila se na vratima Mana Raya, umjetnika i fotografa. Rekao joj je da ne prima studente, no ona mu je objasnila da nije došla biti samo studentica. Kad joj se neki muškarac sviđao, ona ga je naprosto odvukla u krevet.
a jedna od zapaženijih je ona koju je napravio tehnikom rayograph
Zajedno su izumili tehniku solarizacije; kad se zbog ekstremne preeksponiranosti fotoemulzije uz sliku u negativu pojavljuje se i slika u pozitivu, zbog čega se čini trodimenzionalnom. Dogodilo se to slučajno: dok su u tamnoj komori razvijali fotografije, Lee je osjetila da joj je pored noge prošao miš i upalila svjetlo, koje je obasjalo film u procesu razvijanja. Man Ray je poslije zaboravio spomenuti njezin doprinos, iako se njihova imena danas ravnopravno navode.
Lee je u to vrijeme bila "osoba trenutka", "univerzalna muza nadrealizma". Mnogo godina poslije, njezin sin Anthony Penrose rekao je da je, možda, zbog stravičnog događaja iz djetinjstva, bila nadrealist mnogo prije nego je upoznala pariški krug koji je okupljao Pabla Picassa, Paula Eluarda, Jeana Cocteau, Gertrude Stein i, naravno, Mana Raya. Ray je bio opsjednut njezinim tijelom, osobito grudima, i napravio je cijeli serijal fotografija.
Jedna od najznačajnijih fotografija Lee Miller je ona u kadi u münhenskom stanu Adolfa Hitlera, koja je snimljena dok je Führer s Evom Braun živio posljednje sekunde života u bunkeru prije samoubojstva. Ispred kade su njezine čizme u kojima je gazila po ostacima logora u Dachauu i Buchenwaldu, a vjerojatno i po ostacima onih koji su tamo mučki ubijeni
Francuska tvornica stakla po njezinim je grudima izmodelirala šampanjske čaše. Možda kako bi se osvetila za sve godine u kojima su Vogue i Ray objektivizirali njezino tijelo, Lee će 1930. iskoristi ljubavnu vezu s kirurgom iz pariške bolnice i od njega "posuditi" prave, amputirane ženske grudi koje će servirati na tanjuru uz nož i vilicu i zabilježiti svjetlom na foto-papiru u Vogueovom pariškom studiju. Uz Raya je ostala do 1932., a u te tri godine uspjela ga je izludjeti ljubomorom. Prijetio je da će se ubiti, hodao je Parizom s revolverom u džepu.
američki napad
na naciste u
Saint Malou,
a fotografije
su zaplijenjene
Lee se vraća u New York i otvara fotografski studio s bratom Ericom, zabavlja se slikajući portrete pripadnika visokog društva, filmskih zvijezda i bočica parfema, koristeći naravno tehniku solarizacije, a onda, dvije godine poslije, upoznaje egipatskog biznismena Aziza Elouia Beya za kojeg se udaje. Izdržala je u braku tri godine, do 1937., no zapravo će se rastati tek 13 godina poslije. Na putovanju u Pariz upoznaje nadrealističkog slikara i kuratora londonskog Muzeja suvremene umjetnosti Rolanda Penrosea, koji će nakon rata postati njezin drugi suprug i s kojim će dobiti sina Anthonyja.
Iako još udana za Aziza, s Penroseom odlazi u London, potom putuju u Francusku, zatim se nalaze u Ateni, a 1939. definitvno napušta Aziza i useljava se Rolandu u londonski stan. Početkom 40-ih godina počinje surađivati s britanskim Vogueom, snima za njih modne fotografije, a istodobno svojim aparatom marke Rolleiflex, od kojeg se nikada nije odvajala, snima bombardiranje Londona. Iz Amerike im u goste dolazi fotoreporter časopisa Life David E. Sherman i useljava se u Rolandov stan.
S njim će, četiri godine poslije, obilaziti ratnu Europu i snimiti neke od najpotresnijih ratnih fotografija, najprije kao službena fotografkinja američkih vojnih snaga, a potom i kao dopisnica američkog Voguea. No, granice nije pomicala time što je bila žena. Mnoge od fotografija koje je snimila ne bi se usudili snimiti niti mnogo prekaljeniji muškarci. Jedina će tako snimiti američki napad na naciste, vjerojatno napalmom, na francuski gradić Saint Malo u listopadu 1944. godine. Znala je što snima; cenzori su ih istoga trenutka zaplijenili.
Bit će među prvim fotografima koji će ući u oslobođeni Pariz. "Ti si prvi saveznički vojnik kojeg vidim. I baš si me ti došla osloboditi...", navodno joj je rekao Picasso kad je ušla u njegov pariški studio. Iz oslobođenog Pariza šalje fotografije s prve modne revije na kojoj su odjeću nosile djevojke kojima su obrijali glave jer su surađivale s neprijateljem. Izvještava o dolasku Freda Astaire i Marlene Dietrich, piše izvještaj s novinske konferencije Mauricea Chevaliera koji se pokušava obraniti od optužbi za antipatriotizam, radi intervju sa slavnom francuskom spisateljicom Colette. Pisanje joj nije išlo tako lako kao fotografiranje, "kao da cijedim suze iz kamena", i sve uz goleme količine alkohola, no pero joj je bilo oštro kao i slike - pisala je precizno, objektivno, gotovo hladno, kao da skalpelom doživljaje reže u rijeci. Šaljući Vogueu impresije iz Strasbourga, zapisala je: "Nije se činio kao napušten, evakuiran grad, nego kao da ljudi dišu odnekud, iza zidova".
Prelazi u Njemačku, prvi je saveznički fotograf koji ulazi u Buchenwald i Dachau. "Moja tura po Njemačkoj uključivala je i mnoga mjesta poput Buchenwalda (...) Nitko u Njemačkoj nije znao za koncentracijske logore, a pretpostavljam da tamo nisu baš htjeli da im se motaju turisti. Tamo su ulazili samo posjetitelji s jednosmjernom kartom... Turisti koje je pozvao general Patton padali su u nesvijest (...) A čak i nakon što je mjesto 95 posto očišćeno, vojnici koji su se borili ležeći u rovovima na ove su prizore postajali bolesni i očajni", pisala je Vogueu, koji je njezine reportaže iz logora objavio pod naslovom "Vjerujte".
Pepeo će sprati tek u Hitlerovoj kadi, a onda s drugim vojnicima prekapati po stvarima Führera i njegove ljubavnice u njihovom münchenskom stanu. U Leipzigu će slikati kćer naci-gradonacelnika, u očevu naslonjaču, nakon što je popila otrov. Mrtva djevojka izgleda poput voštane figure. U nekom potoku, putem, snimila je utopljenog nacista, koji izgleda kao da spava. Njezina posljednja ratna fotografija snimljena je 1946. u Budimpešti, na smaknuću Laszla Bardossyja.
Vraća se u London. U to je vrijeme već ozbiljna alkoholičarka. Vjerojatno se borila s PTSP-om, no tko je onda znao da on uopće postoji? Godinu kasnije, 1947., otkriva da je u 40. godini života ostala trudna s Penroseom. U Englesku dolazi njezin još važeći suprug, Aziz Eloui Bey, koji joj daje rastavu, kako bi se u svibnju iste godine mogla udati za Rolanda, a u rujnu legalno roditi sina Anthonyja. Bila je užasna majka.
"Da, moglo bi se reći da me zanemarivala. Jednostavno nije imala ugrađen majčinski čip. Znala je biti zastrašujuća kad bi se napila. Nikada nije bila nasilna, no verbalno je znala biti užasno okrutna. Bila je opasna i nepredvidiva, naglo bi mijenjala raspoloženje. Nakon što sam navršio deset godina, nisam to više mogao trpjeti. Činio sam što god sam mogao, samo da budem užasan prema njoj. Skrivao sam joj stvari, prolijevao piće. Znala je biti okrutna", opisao je Tony nedavno novinarima Timesa svoja iskustva s majkom.
Farma Farley na kojoj su Lee i Roland tada živjeli funkcionirala je kao hipi komuna. Tamo su nastale njezine posljednje objavljene fotografije. Za Vogue je 1953. godine snimila fotografije i napisala članak pod nazivom "Working Guests". Na njima Max Ernst sadi živicu i kukuruz, njegova žena Dorothea Tanning sređuje električne instalacije, direktor MoMA-e Alfred Barr hrani svinje... U posjet im dolazi i Pablo Picasso, kojeg je Lee slikala kako drži njenog sina u naručju poput djeda, dolazi i Man Ray, kojeg Tony pamti kao duhovitog i zabavnog. Ljubomora ga je do tada očito prošla. No, ne i Lee. Jer atmosfera je na farmi krajnje slobodna, što je podrazumijevalo i slobodnu ljubav. Ona i Penrose kao da su se natjecali u broju ljubavniku, no to je počinje smetati, zbog čega sve više pije.
U 60-ima postaje opsjednuta kuhanjem. U trenutku njezine smrti, 1977. godine, na farmi su našli 4000 različitih kuharica. To je očito zamijenilo fotografiju; goste je iznenađivala neobičnom kombinacijom okusa i boja, koje su primjerice uključivale grudi izrađene od cvjetače u ružičastom umaku, poslužene sa sladoledom od Coca-Cole i ruma.
Sa sinom se pomirila tek pred smrt. Njegova supruga Susanna pozvala ju je na večeru. Tony je bio užasnut. No pokazalo se da je prestala piti, a razgovor je bio topao, duhovit, nježan. Bila je draga. Lee je umrla na farmi. Kako je Tony nedavno prije toga dobio kćer Amy, njegova žena se popela na tavan, tražeći sliku Lee dok je bila djevojčica. Otkrila je more kutija u koje je Lee pohranila svoje rukopise i fotografije iz rata. Sin joj je bio šokiran; nikada o tome nije pričala. Par godina poslije, u Americi, razgovarao je s njezinim bratom Ericom. Htio je doznati zašto je Lee bila toliko emocionalno turbulentna, tajnovita, zašto je izbjegavala određene teme, zašto je bila promiskuitetna... Eric je izišao iz sobe i vratio se tek nakon par minuta. Ispričao mu je za silovanje. I tada su kockice za Tonyja konačno sjele na mjesto.
Tanja Tolić
Kosa im je - i ženi i skulpturi - slično začešljana u stranu i, iako se ne vidi, lako je naslutiti da je i ženino tijelo prelijepo. No, centar fotografije ipak nije ona, nego kada. Jer ta prekrasna žena leži zapravo u Hitlerovoj kadi, u njegovom stanu u Münchenu, dok on, s Evom Braunom, u tom trenutku živi posljednje sekunde svoga života prije samoubojstva. Ispred kade, na prljavoj prostirci, uredno je složen blatnjavi par čizama. Njezinih, u kojima je gazila po ostacima logora u Buchenwaldu i Dachauu, a vjerojatno i ostacima onih koji su u njima mučki ubijeni.
| Bila je fotomodel za Vogue, muza Jeana Cocteaua i Mana Raya, intimna prijateljica Pabla Picassa, nadrealistička fotografkinja, novinarka i prva žena ratna fotoreporterka u Drugom svjetskom ratu. Od njezina rođenja prošlo je stotinu, a od smrti 30 godina. No tko je Lee Miller doista bila? |
Proljeće je 1927. godine. Dvadesetogodišnja Elizabeth Miller nemarno prelazi newyoršku ulicu. U posljednji tren od jurećeg automobila spašava je osobno Conde Montrose Nast, osnivač izdavačke kuće Conde Nast Publications, čovjek koji je stvorio Vanity Fair i Vogue.
Očaran je njezinom ljepotom i želi da postane model za već tada vodeći ženski časopis. Ona pristaje. Od malih nogu, njezin otac Theodore je fotografira, nerijetko i golu. Elizabeth ima i strašnu tajnu, koju ne zna nitko osim njene obitelji. U dobi od sedam godina silovao ju je obiteljski prijatelj i zarazio gonorejom. Liječenje je u to vrijeme bilo toliko bolno da su roditelji njezinu braću, Johna i Erica, morali voditi dva bloka dalje kako ne bi čuli njezine krikove.
Već u travnju iste godine George Lepape fotografira je za naslovnicu Voguea. Godinu kasnije, jedna od njezinih slika iskorištena je za Kotexov oglas, koji je reklamirao ženske higijenske proizvode. Taj priličan skandal nije umanjio njezin glamur; pozirala je i dalje, ispred kamere Edwarda Steichena, Georgea Hoyningen-Huenea i Arnolda Genthea, velikana fotografije toga doba, a upravo ju je Steichen ohrabrio da se i sama okuša u fotografiji. No ona je željela učiti od najboljeg, a najbolji je živio u Parizu. S koferima u ruci 1929. godine pojavila se na vratima Mana Raya, umjetnika i fotografa. Rekao joj je da ne prima studente, no ona mu je objasnila da nije došla biti samo studentica. Kad joj se neki muškarac sviđao, ona ga je naprosto odvukla u krevet.
a jedna od zapaženijih je ona koju je napravio tehnikom rayograph
| Muza nadrealizma Man Ray napravio je niz njezinih erotskih fotografija,
|
|
|
Zajedno su izumili tehniku solarizacije; kad se zbog ekstremne preeksponiranosti fotoemulzije uz sliku u negativu pojavljuje se i slika u pozitivu, zbog čega se čini trodimenzionalnom. Dogodilo se to slučajno: dok su u tamnoj komori razvijali fotografije, Lee je osjetila da joj je pored noge prošao miš i upalila svjetlo, koje je obasjalo film u procesu razvijanja. Man Ray je poslije zaboravio spomenuti njezin doprinos, iako se njihova imena danas ravnopravno navode.
Lee je u to vrijeme bila "osoba trenutka", "univerzalna muza nadrealizma". Mnogo godina poslije, njezin sin Anthony Penrose rekao je da je, možda, zbog stravičnog događaja iz djetinjstva, bila nadrealist mnogo prije nego je upoznala pariški krug koji je okupljao Pabla Picassa, Paula Eluarda, Jeana Cocteau, Gertrude Stein i, naravno, Mana Raya. Ray je bio opsjednut njezinim tijelom, osobito grudima, i napravio je cijeli serijal fotografija.
Jedna od najznačajnijih fotografija Lee Miller je ona u kadi u münhenskom stanu Adolfa Hitlera, koja je snimljena dok je Führer s Evom Braun živio posljednje sekunde života u bunkeru prije samoubojstva. Ispred kade su njezine čizme u kojima je gazila po ostacima logora u Dachauu i Buchenwaldu, a vjerojatno i po ostacima onih koji su tamo mučki ubijeni
| Fotografija u Hitlerovoj kadi
|
 |
Francuska tvornica stakla po njezinim je grudima izmodelirala šampanjske čaše. Možda kako bi se osvetila za sve godine u kojima su Vogue i Ray objektivizirali njezino tijelo, Lee će 1930. iskoristi ljubavnu vezu s kirurgom iz pariške bolnice i od njega "posuditi" prave, amputirane ženske grudi koje će servirati na tanjuru uz nož i vilicu i zabilježiti svjetlom na foto-papiru u Vogueovom pariškom studiju. Uz Raya je ostala do 1932., a u te tri godine uspjela ga je izludjeti ljubomorom. Prijetio je da će se ubiti, hodao je Parizom s revolverom u džepu.
američki napad
na naciste u
Saint Malou,
a fotografije
su zaplijenjene
|
Jedina je snimila
|
Iako još udana za Aziza, s Penroseom odlazi u London, potom putuju u Francusku, zatim se nalaze u Ateni, a 1939. definitvno napušta Aziza i useljava se Rolandu u londonski stan. Početkom 40-ih godina počinje surađivati s britanskim Vogueom, snima za njih modne fotografije, a istodobno svojim aparatom marke Rolleiflex, od kojeg se nikada nije odvajala, snima bombardiranje Londona. Iz Amerike im u goste dolazi fotoreporter časopisa Life David E. Sherman i useljava se u Rolandov stan.
S njim će, četiri godine poslije, obilaziti ratnu Europu i snimiti neke od najpotresnijih ratnih fotografija, najprije kao službena fotografkinja američkih vojnih snaga, a potom i kao dopisnica američkog Voguea. No, granice nije pomicala time što je bila žena. Mnoge od fotografija koje je snimila ne bi se usudili snimiti niti mnogo prekaljeniji muškarci. Jedina će tako snimiti američki napad na naciste, vjerojatno napalmom, na francuski gradić Saint Malo u listopadu 1944. godine. Znala je što snima; cenzori su ih istoga trenutka zaplijenili.
Bit će među prvim fotografima koji će ući u oslobođeni Pariz. "Ti si prvi saveznički vojnik kojeg vidim. I baš si me ti došla osloboditi...", navodno joj je rekao Picasso kad je ušla u njegov pariški studio. Iz oslobođenog Pariza šalje fotografije s prve modne revije na kojoj su odjeću nosile djevojke kojima su obrijali glave jer su surađivale s neprijateljem. Izvještava o dolasku Freda Astaire i Marlene Dietrich, piše izvještaj s novinske konferencije Mauricea Chevaliera koji se pokušava obraniti od optužbi za antipatriotizam, radi intervju sa slavnom francuskom spisateljicom Colette. Pisanje joj nije išlo tako lako kao fotografiranje, "kao da cijedim suze iz kamena", i sve uz goleme količine alkohola, no pero joj je bilo oštro kao i slike - pisala je precizno, objektivno, gotovo hladno, kao da skalpelom doživljaje reže u rijeci. Šaljući Vogueu impresije iz Strasbourga, zapisala je: "Nije se činio kao napušten, evakuiran grad, nego kao da ljudi dišu odnekud, iza zidova".
|
Ratne slike i društveni život
|
| Čuvari logora Buchenwald koji traže milost | Ubijeni nacist u potoku |
|
 |
| Kći naci-gradonačelnika u Leipzigu koja je popila otrov u očevu naslonjaču | Lee Miller se u Parizu drućila s istaknutim umjetnicima |
 |
 |
Prelazi u Njemačku, prvi je saveznički fotograf koji ulazi u Buchenwald i Dachau. "Moja tura po Njemačkoj uključivala je i mnoga mjesta poput Buchenwalda (...) Nitko u Njemačkoj nije znao za koncentracijske logore, a pretpostavljam da tamo nisu baš htjeli da im se motaju turisti. Tamo su ulazili samo posjetitelji s jednosmjernom kartom... Turisti koje je pozvao general Patton padali su u nesvijest (...) A čak i nakon što je mjesto 95 posto očišćeno, vojnici koji su se borili ležeći u rovovima na ove su prizore postajali bolesni i očajni", pisala je Vogueu, koji je njezine reportaže iz logora objavio pod naslovom "Vjerujte".
Pepeo će sprati tek u Hitlerovoj kadi, a onda s drugim vojnicima prekapati po stvarima Führera i njegove ljubavnice u njihovom münchenskom stanu. U Leipzigu će slikati kćer naci-gradonacelnika, u očevu naslonjaču, nakon što je popila otrov. Mrtva djevojka izgleda poput voštane figure. U nekom potoku, putem, snimila je utopljenog nacista, koji izgleda kao da spava. Njezina posljednja ratna fotografija snimljena je 1946. u Budimpešti, na smaknuću Laszla Bardossyja.
Vraća se u London. U to je vrijeme već ozbiljna alkoholičarka. Vjerojatno se borila s PTSP-om, no tko je onda znao da on uopće postoji? Godinu kasnije, 1947., otkriva da je u 40. godini života ostala trudna s Penroseom. U Englesku dolazi njezin još važeći suprug, Aziz Eloui Bey, koji joj daje rastavu, kako bi se u svibnju iste godine mogla udati za Rolanda, a u rujnu legalno roditi sina Anthonyja. Bila je užasna majka.
"Da, moglo bi se reći da me zanemarivala. Jednostavno nije imala ugrađen majčinski čip. Znala je biti zastrašujuća kad bi se napila. Nikada nije bila nasilna, no verbalno je znala biti užasno okrutna. Bila je opasna i nepredvidiva, naglo bi mijenjala raspoloženje. Nakon što sam navršio deset godina, nisam to više mogao trpjeti. Činio sam što god sam mogao, samo da budem užasan prema njoj. Skrivao sam joj stvari, prolijevao piće. Znala je biti okrutna", opisao je Tony nedavno novinarima Timesa svoja iskustva s majkom.
Farma Farley na kojoj su Lee i Roland tada živjeli funkcionirala je kao hipi komuna. Tamo su nastale njezine posljednje objavljene fotografije. Za Vogue je 1953. godine snimila fotografije i napisala članak pod nazivom "Working Guests". Na njima Max Ernst sadi živicu i kukuruz, njegova žena Dorothea Tanning sređuje električne instalacije, direktor MoMA-e Alfred Barr hrani svinje... U posjet im dolazi i Pablo Picasso, kojeg je Lee slikala kako drži njenog sina u naručju poput djeda, dolazi i Man Ray, kojeg Tony pamti kao duhovitog i zabavnog. Ljubomora ga je do tada očito prošla. No, ne i Lee. Jer atmosfera je na farmi krajnje slobodna, što je podrazumijevalo i slobodnu ljubav. Ona i Penrose kao da su se natjecali u broju ljubavniku, no to je počinje smetati, zbog čega sve više pije.
U 60-ima postaje opsjednuta kuhanjem. U trenutku njezine smrti, 1977. godine, na farmi su našli 4000 različitih kuharica. To je očito zamijenilo fotografiju; goste je iznenađivala neobičnom kombinacijom okusa i boja, koje su primjerice uključivale grudi izrađene od cvjetače u ružičastom umaku, poslužene sa sladoledom od Coca-Cole i ruma.
Sa sinom se pomirila tek pred smrt. Njegova supruga Susanna pozvala ju je na večeru. Tony je bio užasnut. No pokazalo se da je prestala piti, a razgovor je bio topao, duhovit, nježan. Bila je draga. Lee je umrla na farmi. Kako je Tony nedavno prije toga dobio kćer Amy, njegova žena se popela na tavan, tražeći sliku Lee dok je bila djevojčica. Otkrila je more kutija u koje je Lee pohranila svoje rukopise i fotografije iz rata. Sin joj je bio šokiran; nikada o tome nije pričala. Par godina poslije, u Americi, razgovarao je s njezinim bratom Ericom. Htio je doznati zašto je Lee bila toliko emocionalno turbulentna, tajnovita, zašto je izbjegavala određene teme, zašto je bila promiskuitetna... Eric je izišao iz sobe i vratio se tek nakon par minuta. Ispričao mu je za silovanje. I tada su kockice za Tonyja konačno sjele na mjesto.
Tanja Tolić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....