Ostalo je manje od 20 dana od hrvatskog preuzimanja predsjedanja Europskom unijom, a zapravo je ovaj tjedan zadnji pravi radni tjedan u godini za EU, što znači da Finska privodi kraju svoje predsjedanje. Među prioritetima koje je Hrvatska postavila svakako je i nastavak proširenja EU prema državama zapadnog Balkana, zbog čega će se održati i poseban summit u Zagrebu početkom svibnja sljedeće godine. Taj je summit najavljen još prije godinu dana.
Hrvatska time želi dokazati da joj je stalo do nastavka proširenja, da to vidi i kao nacionalni prioritet jer je stabilno susjedstvo nužno i za stabilnost i prosperitet Hrvatske, a dobra je to prilika da se obilježi i 20. godišnjica Zagrebačkog summita održanog 2000. kojeg su tada zajednički organizirali francuski predsjednik Jacques Chirac i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, a kojeg je tadašnji HDZ nazvao “summitom koji Hrvatsku vraća na Balkan”.
Kako god bilo, dokazalo se da je taj summit Hrvatskoj otvorio dug i težak put koji je ipak rezultirao članstvom u EU, dok su se sve države zapadnog Balkana (tada ih je bilo bez Hrvatske četiri, a danas ih je šest) našle u slijepoj ulici i lutaju na putu prema članstvu koje im više nitko i ne može jamčiti.
Summit u Zagrebu 2020. godine održat će se u potpuno drugačijem ozračju od onoga 2000. Manje nade, manje vjere u članstvo u EU, više sumnje u EU da je proširenje nužno, a i u regiji je došlo do zastoja u procesu koji EU želi nazvati “pomirenjem”. Dok je summit 2000. godine u Zagrebu slavio pobjedu “proeuropskih snaga” u Srbiji nakon pada Slobodana Miloševića, danas su u Srbiji ponovno na vlasti nekadašnji Miloševićevi suradnici, država ne surađuje u potpnosti s mehanizmima Haaškog suda, glorificira osuđene ratne zločince, negira ili relativizira zločine i ne osuđuje više Miloševića nego ga i dalje naziva “Velikim vođom”.
Na Zagrebačkom summitu 2000. jedna je od glavnih vijesti bila svađa predsjednika tadašnje “Savezne Republike Jugoslavije” Vojislava Koštunice i predsjednika Crne Gore, jedne od jedinica te krhke Jugoslavije, Mile Đukanovića. U proteklih 20 godina su se i Crna Gora i Kosovo osamostalili. Mnogi u Srbiji smatraju Crnu Goru “privremenom” državom, a Kosovo “lažnom”, dok je EU Crnu Goru priznala, a oko Kosova još nema jedinstva jer pet država članica nije priznalo njegovu neovisnost. Bosna i Hercegovina nije se previše pomakla, podjele su iste kao i prije 20 godina.
Najviše je od svih nazadovala Makedonija koja je tada bila ispred Hrvatske na putu prema EU. Albanija je jako malo odmakla, postala je članicom NATO-a, a na putu prema EU zaostaje.
Kada se takvo stanje u regiji spoji s nedostatkom iskrene volje u EU za proširenje, onda se dobije odgovor zašto je cilj Zagrebačkog summita da se vrati nada i ubrza proces proširenja možda i preambiciozan. Bit će uspjeh čak i ako se ponovi ista poruka kao prije 20 godina, da regija ima perspektivu članstva. Ako se u stavu Francuske i Nizozemske nešto ne promijeni i ako Njemačka iskreno, a ne s figom u džepu ne podrži proširenje, Zagrebački summit može se pretvoriti i u razočaranje, kao što je bio i onaj u Sofiji 2018. godine, kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron ohladio sve izjavom da je EU “pogriješila što se malo bavila sobom, a previše proširenjem” te da više neće ponavljati takvu grešku.
Bio je to samo uvod u ono što je nakon toga uradila Francuska blokirajući čak i odluku o otvaranju pristupnih pregovora sa sada već Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Francuska je od tada postala država koja je glavni kočničar procesa proširenja, a prijedlozima o novoj metodologiji u tom procesu čak pokušava slati poruke kako će to zapravo pomoći državama regije.
I sada se Zagrebački summit spominje kao glavni orijentir, kao rok do kada bi trebalo usvojiti odluku o otvaranju pregovora s te dvije države koje su odavno ispunile zatražene uvjete, kao i odluku o viznoj liberalizaciji s Kosovom koje je isto tako već odavno ispunilo sve kriterije, a Europska komisija to potvrdila. Od Zagrebačkog summita očekivanja ima i novi povjerenik za proširenje Olivér Várhelyi te lideri država regije. A Hrvatskoj, koja se bez obzira na sumnje u Beogradu i Sarajevu doista iskreno zalaže za proširenje, neki mogu i poručiti neka bude sretna što je već članica jer da nije, tko zna što bi bilo s ostvarenjem tog cilja.