Kada engleski nogometni stogodišnjaci, poput Manchester Uniteda, Arsenala, Liverpoola ili Nottingham Foresta govore o danas nedodirljivom Chelseaju, ironično kažu: “Ah, mali kvartovski klub bez povijesti, s puno novca!” Kada monografije govore o Dinamu, to je klub koji je simbolizirao pokret otpora, on je bio hrvatska ikona, a maksimirska zvona su bila jednako glasna kao i zvona s Katedrale. Dinamovo proljeće bilo je drugi čin Hrvatskog proljeća, a Ćirin bijeli šal zastava. Sjećam se “Karake”, kada bi tada iznimno popularni radioreporter Mario Mihaljević poveo pjesmu: “Kad Dinamo igra, to je pravi bal, kad Dinamo vodi mister bijeli šal...”
Dinamo je 2000. godine prestao biti mit, on je danas samo jedan od 16 klubova Hrvatske lige, s velikim budžetom i najboljim igračima, selektiranim po južnoameričkim pampasima, na čijem čelu stoji vješti trgovac koji je zapadnim klubovima prodao više igrača nego Podravka “Vegete” ili Pliva “Sumameda”. S milijunima funti, koje uredno stižu iz Ujedinjenog Kraljevstva, Dinamo je postao peterostruki hrvatski prvak, ali s jednakim brojem gledatelja kao i Croatia Sesvete ili Slaven Belupo. Taj klub ni danas ne zna koliko ima godina, pa po jednom te istom povjesničaru, autoru četiri Dinamove monografije, u prvoj verziji ima 107 godina (osnovan 1903.), po drugoj 99 (osnovan 1911.), a po trećoj 65 godina (osnovan 1945.)
Ipak, Dinamo nije, poput Chelseaja, mali klub s puno novca i bez povijesti. Istna, on nije više ni simbol, on je samo hrvatski klub s najviše trofeja. On je svoju petu titulu zaredom “proslavio” pred tisuću gledatelja, ostatak nogometnog grada je - protestirao. Protestiralo se protiv policijske brutalnosti, huliganskog iživljavanja, protiv Dinama kao export firme za prodaju igrača, kupovine sasvim prosječnih legionara i mučnog nogometa koji nam je ovog proljeća servirao Kruno Jurčić. Ni trener ne može pobjeći od odgovornosti, kao ni igrači i mediji. Kruno Jurčić je “ubio sve što je lijepo u nogometu”, igrači su odbijali publiku svojim bahatim “šutnjama” (srdačno su razgovarali jedino s klupskim blagajnikom), a mediji su od Dinama stvorili mornara na “pijanom” brodu. Tako se dogodilo da se na proslavi pete titule pojavilo jedva tisuću ljudi, koji ne mogu bez nogometa i Dinama, a u svečanoj loži sam vidio jedino Zdravka Tomca, koji je na Maksimir dolazio i kad to svemoćnom Vladimiru Bakariću nije bilo drago...
Za sve ovo što se u četvrtak dogodilo u Maksimiru, kriva je i vlast, koja, poput Dinama, ne može u Europsku Uniju. Dovela je ljude na rub gladi, nezainteresiranosti i ravnodušnosti, kao što je i državu koja ima 660 kilometara najljepše obale dovela na rub bankrota. U ovoj zemlji nije odrubljena glava samo sportskim vrijednostima, već i elementarnim, pa smo tako upravo svjedoci svađe briljantnih umova, poput Miroslava Radmana i Ivana Đikića. Pa kako se onda neće svaditi BBB-i i Torcida, Mamić i Štimac, Zagreb i Split. U ovakvim trenucima, kada me zapljusne očaj, sjetim se Krleže i njegove sentencije: “Oslobodi nas Bože hrvatske (sportske) kulture i srpskog junaštva.” Zadržat ćemo se na hrvatskoj sportskoj kulturi, koja se ovaj put narugala Dinamu. Odakle? Iz “Arene”, gdje zbog Halida Bešlića, Lepe Brene i nekakvog Samardžića padaju u trans deseci tisuća ljudi. A u Maksimiru - tisuću ljudi. O dragi Zagreb grad, ti se nemaš sramit kaj...
Navijači Dinama više neće igrati protiv Zvezde i Partizana, neće biti regionalne lige, vrlo vjerojatno nećemo omirisati ni Ligu prvaka. Neće biti ni milijunskih transfera, sve manje će biti novca od TV prava, pravi raritet će biti kada će na Maksimiru biti više od 20.000 gledatelja. Više će ih biti na koncertu Seke Aleksić u “Areni” nego kad “sviraju” Sammir i Mandžukić i kad dirigira Kruno Jurčić.
Ova utakmica bila je uvreda za sve, ali naročito za one koji su vodili Dinamo na put slave. Prazne maksimirske tribine nisu uvrijedile samo Zajeca, Cvitanovića, Vabeca i ostale bivše zvijezde, uvrijedili smo Dražana Jerkovića, Mirka Brauna, Ivicu Miljkovića, Rudija Cveka, Mladena Ramljaka, Hrvoja Jukića, Josipa Gucmirtla i sve one koji leže u grobovima razasutim širom Hrvatske i koji se nisu borili za ono što je Dinamo danas. Oni su se borili za ikonu, “da se zna tko si”, a ne za ovo ruglo od stadiona i kluba...
Pa kad sam već tako ogorčen na sve koji su učinili Dinamo malim provincijskim klubom s ruba balkanske Europe, ne mogu zaobići ni vlastitu sramotu. Nisam u četvrtak otišao na stadion, iako mi se to doista rijetko događa. Našao sam stotinu izgovora; te nezaliječenu upalu pluća, te puno posla u redakciji, pa onda i - tko je vidio četvrtkom ići na utakmice. U petak ujutro, gledam se u ogledalo i u vlastitim očima tražim izgovor. Nema ga, nisi otišao, sjedio si u “Van Goghu” i pio. I pitam onog “magarca” u špiglu - protiv čega si ti protestirao? Zgadio sam se samom sebi zbog svog “privatnog protesta” i pljunuo na ogledalo. Taj hračak neka bude uspomena kada sam i ja, poput mnogih Zagrepčana, izdao Dinamo...
Štef Major dobio ulicu
Jedan malonogometni turnir, koji se igra već 18 godina, teško se probija na stupce sportskih rubrika. Riječ je o Stjepanu Majoru, bivšem igraču Dinama, Hajduka, Zagrebačkih plavih, a kasnije i Grahorove, iz generacije Dinama u kojoj su igrali Vlak, Zajec, Kranjčar, Mlinarić, Pšaker, Šutevski, Repalust, itd., poznate pod imenom “mali Ajax”.
Nakon dugogodišnje borbe s birokracijom Štef Major je dobio ulicu u Prečkom, iako ljudi koji žive u toj ulici vjerojatno ne znaju tko je bio Štef Major. Velika nogometna nada i heroj Domovinskog rata.
I ove godine se na “Jelenovcu” održao turnir, dečki iz Grahorove, posebno entuzijast Dubravko Klemenčić “Lima” ne daju da se ugasi uspomena na Stjepana Majora, čiji je najveći sponzor NK Dinamo. Logično, Štef Major, uz braću Ernesta i Miru, ponikao je i odgajan u Dinamu...
Malo minuta za Kramarića
Iako smo se nadali da će ovo biti sezona pune afirmacije Ivana Tomečaka i Andreja Kramarića, očekivanja se nisu ispunila. Iako je Tomislav Ivić predskazao da će se Tomečak ovog proljeća nametnuti čak i izborniku Biliću i osvojiti poziciju ispred Srne, Tomečak se nije uspio nametnuti ni u Dinamu. A Kramarić je, umjesto u rasnog napadača “izrastao” u “rasnu pričuvu”, koju Kruno Jurčić nije uspio afirmirati u prvog Dinamovog napadača. Makar mu je dao “devetku”, uz mizernu minutažu zabio je “samo” sedam golova.
Dobri poznavatelji nogometa začuđeni su malom Kramarićevom minutažom, kao i pozicijom na koju ga postavlja Jurčić. Oni u njemu vide igrača iza “dvije špice”, koji ima jak dribling (“tako je driblao još samo Dean Savićević”, kazat će jedan šmeker) i doista je šteta da ga se nije više forsiralo. No, čak i oni, koji su imali minuta kao u priči, poput Marija Mandžukića, nisu napredovali niti na nogometnoj tržnici postoji jagma za njima.
Talijanski igrači dugo traju
Makar su ih stisnule godine, želi li Dinamo igrati značajniju ulogu u Europi, mora zadržati zadnju liniju. Odnosno, nagovoriti Roberta Kovača na potpis jednogodišnjeg ugovora. Dario Šimić (35), Robert Kovač (36) i Leandro Cufre (31), uz dobre pripreme bili bi doista čvrsti bedem pred Dinamovim vratima. Momci, koji su igrali u Interu, AC Milanu, Juventusu i Romi, bez obzira na godine, iskustvom bi pokrili eventualni starosni hendikep. Dokazano je da talijanski igrači dugo traju (Maldini je igrao do 40.), da su posebni režim prehrane i permanentna liječnička kontrola te dozirani treninzi produljili vijek talijanskih igrača. Nedavno sam razgovarao s Darijom Šimićem, koji u karijeri nije bio ozbiljnije ozlijeđen, Cufre se “zapalio” za Dinamo, a Robert Kovač još nije za “rezalište”...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....