Uspaničila sam se, brak mi se raspada

Baš si nešto mislim, čemu se uopće udavati ako nije savršeno. Naime, život se tako neopisivo promijenio od vremena kad je moja baka financijski posve ovisila o mom didu, ili od onoga vremena kad bi moja majka, da je i htjela negdje otići sa svoje dvoje djece, vjerojatno nakratko završila kod svojih roditelja pa na ulici.

U komunizmu su stanovi bili ključni faktor bračnog uspjeha, čini mi se. Jednom kad je bračni par došao do nekretnine, više se nije rastajao. Ili možda i jesu, kasnije, zbog poreza.

No, poanta je sljedeća: danas, kada nas životne škole uče da ni stanovi, ni djeca, ni kućni ljubimci, ni krediti, baš ništa, nije zalog za vječnost, ne znam kako uopće ijedan mladi brak može težiti opstanku. Na određeni način drago mi je da je tako.

Bila bih jako nesretna žena kad bih negdje duboko u sebi cijeli život držala potisnutu činjenicu da je Dečko sa mnom jer se nema gdje odseliti ili da me trpi samo zato da postoji netko tko će servirati topli obrok našoj budućoj djeci.

Znam primjer katastrofalnog braka s dvoje djece gdje muža i ženu veže samo urnebesno velik kredit za urnebesno velik stan u podsljemenskoj zoni. Ne bih to htjela. Ja totalno pušim romantiku, ljubav i ideju vječnosti.

No, što kada vas stvarnost udari toljagom po glavi i vi shvatite da savršen brak ne postoji, a ako i postoji, onda nikako nije - savršen? Kad je trenutak za razvod, za odustajanje?

Ako ste perfekcionist poput mene, sve vam se u jednom trenutku može učiniti fatalno. Vratili smo se s bajkovitog dugačkog odmora u zagrebačku stvarnost i meni se odjednom učinilo da su “razlike u karakterima” točan opis kamo naša veza putuje.

Ne znam je li tome pogodovala sveopća depresija preuranjene i nagle jeseni koja je zatekla Zagreb, no danima sam u sebi kontemplirala o tome što jedan brak čini održivim, a drugi ne. I zašto bi se neka veza koja je izvor frustracija uopće održavala?

Koja je prava doza tolerancije, koja popustljivosti, i zašto ostajati udvoje kad se danas može biti jednina bez puno problema i s mnogo zadovoljstva? Što nas još veže (ne Dečka i mene, nego općenito)?

Pod broj jedan, u današnje vrijeme smo svi ludo sebični. Što nije nužno loše, posebno za ženski rod, koji je dugo tijekom povijesti živio pod geslom velikodušnosti i tolerantnosti, toliko dugo da smo pred kraj, neposredno prije feminizma i seksualne revolucije, više sličile plastelinu nego ljudskom rodu, čast iznimkama.

Već kao malene djevojčice imamo zacrtane želje i potrebe, koje kasnije prakticiramo u svojim vezama, očekujući ponekad da se naši partneri (a i mi zajedno s njima!) ponašamo kao lutke Ken i Barbie koje su nam rođaci ranih osamdesetih slali iz Australije. Tko od vas ima takav problem, neka odahne odmah. Niste jedine.

Toliko sam teško poklonila svoju slobodu, da je to morao biti netko savršen poput Dečka. Jedini problem je što on nikada nije tvrdio da je savršen. I odbija se ponašati tako. Kad je umoran, primjerice, on šuti i više voli društvo Otvorenog nego svoje žene.

Ja stojim iznad njega, kao šokirana i povrijeđena njegovom hladnoćom, a on samo umorno kaže: pliz mi dodaj vino. Pa onda dodam te i dalje demonstrativno stojim. Mogu stajati vječno. Čovjek je umoran. A, ako ćemo posve iskreno, i njegova žena ponekad kiksa.

Ne po njegovim kriterijima, nego po svojim. Ludim, pretjeranim, nemogućim, zahtjevnim. A ako ih ja ne mogu poštovati, kako će bilo tko drugi? Evo kako sam si to nekako ja zamislila u trenutku kad sam ekstatično počela planirati vjenčanje.

Evo zašto sam, uostalom, i pristala postati nečija legalna žena, ući u zajednicu pred zakonom i pravdom, zašto sam poželjela promijeniti prezime i postati dio jedne malene, ali očite strukture.

Nema negiranja: mi smo bračni par. Evo zašto: bez obzira na poneki sukob, nas dvoje želimo isto u životu. Avanturu, vjernost, partnerstvo. Iako, iskreno, i bez vjenčanja bi bilo jednako.

Dečko i ja smo se našli i od samog početka bilo je jasno da ćemo trajati. Ali trajati - koliko? Kada se jedna dobra veza pretvara u lošu, kada se odlazi? Što uopće jednu vezu čini drugačijom od one druge, od neke prijašnje, od neke možda buduće? Zbog čega se oko jednog čovjeka vrijedi truditi, a oko drugog ne?

Budući da nas je emancipacija dovela u situaciju da možemo birati, i živjeti same, jesmo li postale preizbirljive, preneurotične, preosjetljive?

Ili je, kako kaže jedan britanski kolumnist, vječnost u današnje vrijeme “gotovo nemoguća”, pa treba uživati samo do onda do kad se - volimo?

No, ja sam ipak s Dečkom zacrtala vječnost, pa zaključujem da mi preostaje odustati od nekih drugih, ipak manje bitnih, zacrtanih ideala, tipa stalne strasti, njegova rušenja u nesvijest svaki put kad me ugleda, mog dočekivanja njega s toplim obrokom nakon snimanja baš svaki dan, njegova oduševljenja novim stvarima s net-a-portera i slično.

Ponekad, brak je hladan i osamljen, a nemaš prava koja si imao kad je osamljenost bila tvoj osobni izbor. Čemu onda trud? Zbog onih trenutaka kad je brak topao i bajkovit, u kojima vam je jasno kao bijeli dan zašto se kaže da je ljudski rod stvoren da živi u dvoje.

Probudila sam se jučer ujutro u panici da mi se brak raspada. Panično sam nazvala Dečka. Pitao me jesam li normalna.

“Ali nismo razgovarali o emocijama već nekoliko dana!”

“Jelena, zovu me na set. Ne znam o čemu pričaš. Sve je savršeno. Samo sam umoran od snimanja.”

“Ali…” započela sam ja bolno.

“Moram ić, zovu me. Ljubim te.”

Tu-tu, začulo se iz telefonske slušalice. Sve je savršeno, kaže on. Kako je to moguće? Zar ne živimo u istoj kući? Zar nije osjetio hladnoću naših zidova? Pa upali si grijanje, zato i imamo etažno, u hipu stiže SMS odgovor s osmijehom na kraju. Jasno je. Moj muž misli da je sve - savršeno.

Njegovi su kriteriji malo prirodniji od mojih, njegov ego podnosi svađe, spuštanje i neslaganje, on ne misli da je tišina u dnevnoj sobi za vrijeme večere kraj svijeta.

Brak nije projekt, brak je život, kaže mi jedna moja puno iskusnija prijateljica kasnije, i meni sine - pitanje uspjeha ili neuspjeha je u nama, u tome hoćemo li ili ne pristati biti zadovoljni i kad život nije avanutra nego samo - život. Ponekad i smiren, dosadan i tih.

I kad je takav, sjetila sam se tek naknadno, bilo je najgore na svijetu biti sama. Imaš pravo, poslala sam poruku na set. Sve je savršeno.