U što god se Pula pretvorila, ta pretvorba počinje: dok vi čitate ovaj tekst, a iza vrata od vate u nekom poslovnom neboderu neki ljudi pregovaraju...

U Pulu sam prvi sam put u životu došao krajem osamdesetih godina, kao mladi novinar koji odlazi na svoj prvi filmski festival. S akreditacijskim pismom i sveskom Velikićeve “Via Pule” iskrcao sam se u gradu koji dotad nisam poznavao i smjestio se u sobu u kojoj sam rezervirao smještaj. Razgrnuo sam zavjese i kroz prozor spazio prizor za koji ću s vremenom shvatiti da jest esencija grada u koji sam došao.

Preda mnom se prostirao grad koji je s prozora izgledao obično mediteranski: red perivoja, red rive, nešto uskih uličica i crvenih kupa. A iznad svega dizalo se nešto što je zaokupljalo pažnju, jer je bilo nemjerljivo veće i od čega uokolo. S prozora sobe vidio sam šumu orijaških dizalica i kolose nedovršenih brodskih novogradnji koje su se nadizale iznad kuća, zvonika, bregova. Dan je bio južan, pun sumaglice, pa su dizalice stršile u vrućoj omari, a dok sam gledao taj prizor industrijskog Mordora, u zraku je titrao onaj metalni zvuk škverskog rada koji mi je - kao nekom odraslom u Splitu - bio poznat. A onda je taj zvuk u tri sata prekinula sirena koja kao da je gradu preda mnom diktirala puls: sirena za kraj smjene. Tako sam prvi put u životu vidio, ali i čuo Uljanik.

A kad dođete u Pulu, Uljanik doista ne možete ne vidjeti - jer u Puli je Uljanik svagdje. Izlijeva se s izvornog otočića po kojem je dobio ime i proteže kilometrima duž obale, iza kiklopskih zidina arsenala koje su me - kad sam ih prvi put vidio - podsjetile na Dioklecijanove bedeme. Uljanik pruža svoje žilje po čitavom gradu u vidu industrijskih kolosijeka koji su rađeni za njega. Čak i kad sjednete na glavni pulski trg, Forum, pozornost će vam skrenuti Uljanik. Obzor će vam zastrti kontura neke od orijaških novogradnji koja se nadiže nad rimskim hramovima blizancima, tvoreći vizualni spoj koji ne postoji ni u jednom gradu koji poznajem.

S vremenom sam dovoljno upoznao Pulu da shvatim da Uljanik u njoj nije sveprisutan samo vizualno nego i socijalno. Najveće hrvatsko brodogradilište nije samo veliki hranitelj koji i danas stavlja kruh na stol 4500 obitelji. Uljanik je u Puli doista, doslovno, bio i ostao u svakoj pori života, od muzičkog kluba u kojem je nastala pulska omladinska supkultura do uljaničkog “sindikalnog otoka” - Fratarskog otoka - na kojem Puljani i danas provode ljeta. Na Fratarskom otoku - na kojem ugostiteljstvo brodogradilišta dandanas ima kamp - prvi sam put bio prošlog ljeta i bio sam sretan što sam pripušten u najbolje čuvanu pulsku tajnu. Otkrio sam borovima pošumljen otok samo 200 metara od grada, otok na kojem domaći svijet provodi ljeto u šatoru, kaićem putuje ujutro na posao, a cijeli turizam na škojiću jedinstvena je smjesa radničkog odmarališta, hipi komune i “pravog” turizma. Kad sam domaćima rekao da bih o Fratarskom otoku napisao tekst, rekli su mi da će mi se krvi napiti ako to napravim jer je jedina nada da Fratarski ostane neiskvaren ta da za njega što manje ljudi zna. Iste večeri gledao sam djecu iz obližnjih šatora koja su slobodno divljala po šumi, nogu rafavih od prašine nakon tjedana hodanja bez cipela. Mislio sam o tome kako na Jadranu još postoji otok koji je doista javno dobro, kad su to već prestali biti Jakljan, Obonjan i Badija. I o tome kako ne bi bilo tako da s druge strane grada, u zaljevu, ne postoji grandiozno, mehaničko srce koje upumpava život tu nestvarnu arkadiju: a to srce je bio Uljanik.

U Hrvatskoj postoje, a pogotovo su postojale, tvornice pred kojima ste skidali kapu. Također, postojali su i još postoje gradovi koji su sa svojim industrijskim orijašima bili u neraskidivom simbiotskom odnosu - to posebno vrijedi za manje gradove, poput Koprivnice ili Kutine. Ipak, čini mi se da u Hrvatskoj ne postoji grad takve veličine koji bi u toj mjeri bio proizvod vlastitog industrijskog kolosa kao što je Pula. Također, mislim da u Hrvatskoj ne postoji tvornica koja u toj mjeri zaslužuje biti pisana s velikim T kao što to zaslužuje Uljanik. Jer, Uljanik nije samo tvornica koja radi skupu, složenu i zahtjevnu stvar kao što je brod. Uljanik je tvornica koja je učinila Pulu gradom kakav Pula jest. Uljanik je stvorio kulturu, mentalitet i ideologiju Pule, izgradio ju je kao esencijalni grad moderniteta.

Taj svijet i ta Pula, međutim, idu svome kraju. U ovom trenutku teško je gatati što će se u idućim mjesecima dogoditi s pulskim brodogradilištem. No, što god se dogodilo, ni Uljanik, a ni Pula, iz te priče neće izaći isti.

Ovih tjedana, naime, razotkrilo se kako iza dugo najuspješnijeg hrvatskog brodogradilišta stoji financijska rupa čiji razmjeri u ovom trenutku nisu jasni, ali koju mnogi ovih dana opisuju kao “novi Agrokor”. Ovog tjedna Vlada je pulskom škveru uz odobrenje EU dala jamstva za kredit kojim će uprava moći isplatiti jednu plaću, ukupna jamstva države prema škveru navodno se penju do deseteroznamenkastih brojki, a dok vi čitate ovaj tekst, Zagreb i Pula panično traže strateškog partnera koji bi spasio brodogradilište koje je još prije nekoliko godina stršilo kao svijetli primjer profitabilnosti. Ljudi koji o tome znaju više od mene, ovih se dana trude objasniti kako se moglo dogoditi da se Uljanik skrši uz štropot. Neki krive uvriježenu zlopogleđu - globalizaciju. Neki Upravu i loše ugovorene cijene, neki IDS koji je škver punio svojim patuljcima, neki kupovanje socijalnog mira zbog kojeg je imao puno i previše nezaposlenih. Građani koje Pula i Uljanik ne moraju zanimati ponovo će gunđati što se vrtoglave svote njihova novca upumpavaju u čudovišne tvornice gubitaka, a drugi će opet - jednako s pravom - reći da nijedno brodogradilište ne bi tako lako propalo da nije imalo jednu “nezgodnu” osobinu: što nije u Zenici ili Kragujevcu, nego na moru. A zna se čemu more, barem u Hrvatskoj, jedino služi.

Slušat ćemo, ukratko, iste argumente obiju strana, javnost će se (opet) podijeliti, ovaj put ne na crvene i crne, nego na principijelne libertince i nostalgičare trliša i ruzina. Sve smo to već jednom prošli, sve argumente znamo, sve su tvrdnje već bačene na stol, a znamo kako će izgledati i ishod. U lošijoj varijanti, Uljanika neće više biti. U boljoj, postat će poput splitskog brodogradilišta, koje Splićani koji put zlobno zovu najvećom bravarijom na svijetu. U svakoj varijanti, Uljanik će se fizički smežurati, a na njegovu će se mjestu otvoriti ono što u Hrvatskoj vrijedi puno više i od kakvih znanja, i od kakvih strojeva, i od kakvih brodova: a to je uzobalni prostor.

Jer, Uljanik zauzima dobru trećinu pulskog zaljeva, i to onu najbliži centru grada, centru od kojeg taj prostor dijeli samo jedan, makar i kiklopski zid. I sigurno nisam prvi kojem pada na pamet kako bi se taj arsenalski zid krasno mogao srušiti, a to uzobalje iskoristiti za akvaparkove, stanove i kockarnice. Jedan od aspiranata za strateškog partnera - Danko Končar - u Trogiru je od dijela nekadašnjeg brodogradilišta napravio marinu s pogledom na centar. Isti Končar u Puli je već koncesionar manje-više čitavog ostatka pulskog zaljeva, prostora Katarine i Monumenta. Isti taj Končar u menadžmentu tvrtke zapošljava utemeljitelja IDS-a, Ivana Jakovčića, a taj je isti Jakovčić još 2000. u intervju Novom listu obećavao da će u okviru projekta Brijuni rivijera pulski zaljev osloboditi od Uljanika. Jedan je od pulskih viceva kako će, kad proces bude završen, Pula napokon steći pravo socijalističko ime. Zvat će se, kažu, Končarevo.

Hoće li Končar na koncu zaokružiti svoj monopolistički zaljev i postati gospodar Pule, ne znamo i ne možemo gatati. No, postoji nešto što je gotovo izvjesno. U Puli ćemo, naime, gledati prijesni, neoriginalni remake druge sezone “Žice”. Ma koliko se god istarski Frankovi Sobotke trsili, ma koliko god lobirali, burgijali i pisali peticije, to neće zaustaviti onaj isti proces transsupstancijacije koji je u posljednjih 30 godina proživio cijeli Jadran. A to je proces u kojem se diljem obale čiste prostori na kojima se odvija neka ekonomski i civilizacijski složena aktivnost da bi se pretvorili u terra vergine, nultu točku. Jer, taj uzobalni prostor u Hrvatskoj najviše vrijedi ako je samo i baš to - prostor. Bijeli, neispisani papir.

A kad se to dogodi - u omjeru i opsegu koji ne možemo prognozirati - neće samo Uljanik biti neprepoznatljiv i drukčiji. Neprepoznatljiva i drukčija postat će i Pula. Jer, bit će to neka druga Pula, Pula bez svog mehaničkog srca, Pula bez Fratarskog otoka. Grad koji je isijavao modernitetom vratit će se - kao i ostatak Jadrana - u predmodernu.

To je proces koji smo, naravno, doživjeli i drugdje na Jadranu, a prije dvadesetak ga je godina doživio i grad u kojem živim - Split. Ali, Split je bio i ostao konzervativni pasatistički grad koji je s modernizacijom imao neurotičan odnos, koji je od nje uzeo liftove, struju i radijatore, ali je u svojoj okosnici ostao žilavo predmoderan. Pula nije takva. Puli industrija nije samo o’šla i prošla, Puli je industrija bila i ostala njen modri krvotok, njena esencija, DNK. Što će se s takvim gradom dogoditi onda kad Uljanik nestane ili se temeljito smežura, postajući i sam samo jedna jako velika bravarija?

U što god se Pula pretvorila, ta pretvorba počinje sada - upravo ovog časa, dok vi čitate ovaj tekst, a iza vrata od vate u nekom poslovnom neboderu neki ljudi istodobno pregovaraju o budućnosti Tvornice. Za Pulu upravo počinje nova era, u kojoj će ona biti drugi i drugačiji grad. Drugačiji, ali kakav? O tome bi već sada trebalo započeti razgovor.