U KOGA SE MOŽEŠ UZDAT? Snijeg je Splitu bio prvo upozorenje, požar drugo. Što da se dogodi potres?

Postoji ona slavna krilatica koju nam je u baštinu namirio naslov filma Srđana Dragojevića - krilatica koja kaže da lepa sela lepo gore. Ovih dana, Split i srednja Dalmacija doživjeli su svoj “remake” tog slavnog - ili zloglasnog filma. Ako bismo parafrazirali premijera Plenkovića, mogli bismo reći da atraktivna sela gore atraktivno.

Splitski požar - kako danas svi znamo - posljednje i najdramatičnije poglavlje imao je u istočnim gradskim predgrađima. To se poglavlje odvijalo u sitnim noćnim satima, kad su nogometni navijači, stanari POS-a, dobronamjerni susidi i gasitelji volonteri spašavali grad od vatrenih jezika koji su se uvukli debelo u gradsko tkivo, progutali deponij te napali stambena naselja, šoping centre, POS-ove visokogradnje i vrtne rasadnike u labirintičnom i kaotičnom istočnom Splitu. Tek kad su plameni jezici došli do multipleks kina, cementnih nebodera, pa čak i do H&M dućana, Hrvatska je shvatila da požar na nekom tamo dalmatinskom rubu nije samo još jedan od desetaka požara koji gutaju bezvrijednu makiju i smrču. Tad su, prvi put, i hrvatski građani i političari shvatili da je jedan veliki grad bio doista na kocki.

No, prije tog posljednjeg, četvrtog čina, splitski je požar imao i svoj prvi, pa drugi, pa treći čin. Tijekom 24 sata koliko je trebalo da bura unese oganj u urbano tkivo, tamo je negdje na debelom jugu gorio prostor južnog Mosora i primorskih Poljica, prostor koji se proteže od Tugara, preko Sitnog Donjeg i Gornjeg, Srinjina, te se u kanjonu Žrnovnice slijeva u urbana predgrađa.

Vjerujem da osim onih kojima su ta sela didovina, ni 90% Splićana ne poznaje taj prostor. Ja da. Propješačio sam ga stotinu puta, planinario sam njime prema Sitnom Gornjem i od njega, prema Svetom Maksimu, Iliji i Vidu, stazama od Sumpetra i Gornje Podstrane uzbrdo, kao i onima koje se od kanjona Žrnovnice penju preko Amižića do planinarskog doma. U ovom trenutku, pokušavam taj prostor vidjeti ne onakav kakav je sad - sparušen i crn, nagorjela okamenjena šuma mrtvog života. Pokušavam ga pamtiti onakvog kakav je bio.

Dolje - u izduženim kraškim poljima - uske fete voćnjaka u kojima rastu slavne tugarske trešnje i višnje. Uz rub polja nove kuće, a nešto iznad, na čvrstim kamenim obroncima, stara sela koja je Paolo Magelli osamdesetih rado koristio za inscenacije grčkih klasika. Iznad toga, kamenjar, onaj isti kamenjar koji je od 1942. do 1944. čuvao mosorske partizane, kamenjar na kojem je Živko Gattin snimio svoje cikluse ratnih fotografija i na kojem je na šapirografu tiskan prvi broj Slobodne Dalmacije, broj na čijoj je naslovnici bila karikatura, a na karikaturi - eto ironije - partizanski pokret prikazan kao požar.

A po rubovima tog kamenjara, na bridima dinarskih hrbata - crkvice. Obišao sam ih desetke, često mi se pomiješaju, neki put ne znam koja je koja: Sveti Ilija, Sveti Vid, Sveti Maksim, Sveta Ana. Sve su slične, kamene i uglate, crkve koje su jednostavno radili jednostavni ljudi, radili ih isto onako kako su radili pojate i staje. Gotovo sve su na gorskim vršcima, na hrptima prijevoja, gdje preko planinskog brida prelaze megalitske kamene staze, staze građene za magarce koji su na samarima preko brda nosili robu za trgovinu i trampu. Te su crkvice - kaže ljudi od struke - gotovo uvijek na mjestu gdje su nekad stajala poganska, staroslavenska svetišta. Vjera ovdje, kao i svuda na jugu, nikad nije prestala biti poganska, samo su se rituali preinačili.

To je prostor koji u ovom trenutku vidim. Prostor atraktivnih sela koja su u tih prvih petnaest sati - prije nego što se Split “dosjetio” da gori - atraktivno izgorjela. A s njima, izgorjela je cijela jedna ekonomija koja je upravo nastajala. Tijekom posljednjih nekoliko godina, upravo je taj prostor između Žrnovnica i Gata ušao u svoj novi razvojni ciklus, prikopčao se na monokulturu turizma nudeći smjesu svježeg zraka, raftinga te gastronomskih tematskih tura, poput škole soparnika. Od ovog tjedna, toga više nema. Ono što je ostalo je crna, sparušena zemlja, tužni pejzaž iz kojeg se bježi sa zebnjom i u koji nijedan turist neće ugaziti nogom. Tako su atraktivno izgorjela atraktivna poljička sela.

Danas, nepuni tjedan kasnije, i ljudi s tog prostora, i Splićani, a i Hrvati općenito nemoćno gledaju nepregledne fleke crnog i crnjeg, i postavljaju sebi ono isto pitanje koje sebi postavljamo negdje od prošlog stoljeća: što je, naime, i zašto pošlo ukrivo? Ovih dana novine u bijesnom gnjevu traže krivce, na vidjelo izlaze informacije o zaključanim hidrantima, neuređenim šumama, o lošoj vatrogasnoj opremi, u nestašicama vode, o nekoordinaciji sustava, o pozivima vojsci koja je u pripravnosti ”čekala” desetak sati, o dragovoljcima i navijačima koji su bez opreme i grlom u jagode jurišali put stihije, kao onda, svojedobno, Murterini na Kornate.

Što se Splita tiče, on je prvo astralno, nebesko upozorenje dobio prije šest godina, kad je za Kerumova mandata pao epski velebni snijeg i ogolio svu neučinkovitost i nered drugog hrvatskog grada. Tada, plaća za nered nije bila imovina, plaća je bilo dvjestotinjak polomljenih kostiju, uključujući podlakticu moje matere. Već tada svi su komentatori pisali da je snijeg ogolio suštinsko nefunkcioniranje grada u kojem su komunalna poduzeća puna nećaka i nećakinja, u kojem se štedi na svemu, a u bazičnim sastavnicama reda kao što su urbanizam, promet, parkiranje i štekati vlada neizrecivi metež. U ovom trenutku, i Splićani i njihove vlasti na čelu s Oparom moraju se ozbiljno preispitati i postaviti si pitanje: što bi bilo da je bura potrajala, i da je požar ušao dublje u gusto gradsko tkivo?

Svaki Splićanin može si postaviti sa zebnjom jednostavno pitanje: bi li u parkirnom neredu oko moje kuće vatrogasci uopće uspjeli doći do mene? Kako bi interventne snage pristupile dijelovima grada koji su preizgrađeni, bez planiranih pristupnih cesta? Kako bi se vatrogasci u centru probijali između metastaziranih štekata i nadstrešnica između kojih je prolaz 80 centimetara? Split je sa snijegom dobio prvo upozorenje da će ga nered stajati glave. S požarom ovog tjedna, dobio je drugo upozorenje. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo kad bi stiglo treće, najzloslutnije: potres. Taj bi grad doslovce sam sebe ubio vlastitim neredom.

No, nije samo endemski splitski i srednjodalmatinski nered ovih dana doživio razgolićujući striptiz. Doživjela ga je - osim toga - i država. A kad kažem država, mislim na državu nazbilj, ne državu nahvao. Ne mislim na ono što se kod nas podrazumijeva kao država, a to su himna, ponjava u tri boje, kockaste bandane, navijački pokliči i slična obilježja “državnosti” za Thompsona, Košića, Esih i njihove retardirane sljedbenike. Ja mislim na onu stvarnu državu, državu koja ne ovisi o zastavi i boji, koja može biti crvena, zelena ili žuta - ali je država. Kad kažem država, mislim na onu državu koju mi - opet se pokazalo - nemamo: državu koju čine željeznica, pošta, redarstvo, uredne javne službe, koju čine puni vatrogasni spremnici, otključani hidranti, iskrčeni šumski putevi, navodnjena polja i održavana infrastruktura.

Dok smo onu prvu državu - onu trobojnih krpica i navijačkog arlaukanja - mi 1990. dobili - ovu drugu, pravu, ne samo da nismo dobili, nego smo u dobroj mjeri razvalili i ono nešto nje što smo je u tom trenutku dobili u nasljedstvu. Taj posao - uništavanja države - bio je udruženi zločinački pothvat u kojem su orno sudjelovale sve ideologije. Sudjelovali su u njoj desni sa svojom korupcijom i nepotizmom, lijevi sa svojim stranačkim klijentelizmom, i liberali sa svojim mjerama štednje, autsorsinzima, koncesijama i javno-privatnim partnerstvima.

Krasno je bilo tako lebdjeti u tom hibridnom društvu između karikiranog neoliberalizma i rođačkog stranačkog etatizma. Sve do trenutka kad vam ona zatreba. Kad vam zatreba država. Ne država stjegova i ruke na srcu. Nego ona druga - država otključanih hidranata, navodnjenih površina, iskrčenih šuma, protočnih prometnica, opremljenih vatrogasaca. A onda - kad ti ta država nazbilj zatreba - shvatiš da nje nema, a nema je jer smo je svi skupa zatukli.

I tada ti preostaje jedino samoorganiziranje, improvizacija, novi “odlazak u partizane” u rebama i patikama. Tada shvatiš da se - kao i uvijek u rodovskom društvu - ne možeš uzdati ni u Peštu, ni u Mletke, ni u Zagreb, ni u splitsku Banovinu, nego u rođu, šuru, neputa i susida. Splitski je požar - ukratko - bio još jedna repriza vječno istog igrokaza povijesti Dalmacije. Pokazao je još jednom da se mi nismo ništa makli od vremena Lepanta. Država je i dalje nemilosrdna, nezainteresirana i daleka. A kad krene katastrofa, uzdat se možeš samo u samoorganizaciju, u zemljake, suside i rod.