U Hrvatskoj se mržnja može čuvati u podrumima dulje od arhivskih vina

Čuli ste, vjerujem, za najnoviju opaku gerilsku akciju koju je u Zagrebu, u gluho doba noći s nedjelje na ponedjeljak, izvela skupina nepoznatih počinitelja. Neki Tihi, Prle, Marija, ili kako se već ti pripadnici Otpisanih 2.0 zovu, pod okriljem mraka drznuli su se i na pločniku u podnožju velebnog zdanja Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru ostavili izjave - čiste ljubavi! U povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije (obilježava se 17. svibnja), neznanci i neznanke uzeli su boje i četke u ruke te na asfaltu iscrtali zastavu duginih boja, simbol LGBT zajednice. Dodali su i dvije poruke, ispisane sprejom: “Ima jedna duga (cesta)” i “Ljubi bližnjeg svog”. Ova prva je parafraza nabožne pjesme čiji prvi stihovi glase: “Ima jedna duga cesta, koja vodi sve do raja / to je cesta, cesta mira, cesta mira i ljubavi!” Druga je, pak, zapovjedni temelj svake neukaljane vjere. Strašno i za osudu, zar ne? Ma, tko je vidio nagrditi pješačku stazu ovako parolaškim zazivom ljubavne hrane. I to na kojoj lokaciji, molim vas lijepo, nije li to vrhunska blasfemija?! Usrdno se potpisati zavjetom ljubavi, ni manje ni više nego u neposrednom susjedstvu institucije koja, ček’ kako ono, propovijeda da treba ljubiti bližnjeg svog. Institucije čiji se Osnivač dao razapeti a sve u cilju da mu iz rana pokulja ljubav i spere grijehe tisućljetnih mržnji.

Elem, nedjelo okorjelih emotivaca uklonjeno je promptno da promptnije ne može. Već u ponedjeljak (18. svibnja) u popodnevnim satima radnici zagrebačke Čistoće izišli su na teren i šmrkovima počistili dugu i ostatke ljubavi. Pločnik je čist i službenici iz skupe zgrade (16,5 milijuna eura) neće morati više preskakivati preko ovakvih jeftinih melodramskih trikova.

Vuk sit i ovce na broju. U pomalo rašomonskom raspletu nejasno je tko je o ljubavnom ekscesu obavijestio policiju i tko je pozvao radnike Čistoće da dezinficiraju tragove nježnosti i tolerancije. Glasnogovornik HBK-a Zvonimir Ancić je izjavio da HBK nema ništa s tim slučajem, nit’ su zvali policiju nit’ čistače, i nije želio komentirati iscrtanu dugu i njezine poruke. Policija nema namjeru podizati prekršajnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja.

Što se mene tiče, posve je nevažno tko je bio tako nervozno budan, i dušebrižnički se bacio na “deratizaciju” jedne nježne geste. Evidetno je da je nalog poslan i radnici su posao obavili. Ej, kamo sreće da se tako revnosno uređuju postapokaliptične fasade naših oronulih gradova. I da se barem jednakom pedanterijom uklanjaju govori mržnje, diskriminacije, bijesa i paranoje s fasada ili iz javne komunikacije - od kuhinja, stadiona do saborskih klupa. Gdje bi nam bio kraj, recimo, da je ljubav jedini problem ove nokautirane zemlje.

Čudna smo mi palanka od države. U Hrvatskoj se mržnja može čuvati u podrumima dulje od arhivskih vina. Ovdje se organizmi ocvale mržnje balzamiraju vještije nego što je to ikad starim Egipćanima pošlo za rukom. I po potrebi se vade i odleđuju, e da s odavno prebačenim rokom trajanja, opet efikasno truju duše i stomake. No, lako mržnji, ona se ne mora mučiti za pravo glasa. Ljubav je u nas prečesto u gabuli. Ona se začas pogazi i cinično briše, brže od treptaja oka. Ali, ja sam ipak optimist, mora i ljubavi jednom svanuti. Jer, kao što nas uči Judy Garland u kultnom “Čarobnjaku iz Oza”: negdje iznad duge, nebo je plavo i snovi, koje se usuđuješ sanjati, zaista se ostvaruju...