VIJESTI IZ LILIPUTA

U Hrvatskoj nema jaza između desnice i ljevice. Prošlog su tjedna to dokazali kada su potpisali jedan ugovor...

Nije uopće istina da u Hrvatskoj vlada duboki i nepomirljivi jaz između ljevice i desnice. Prošlog su tjedna jedan jako konzervativni ministar jedne konzervativne vlade te jedna jako liberalna vlast jedne liberalne regije prebrodili sve “ideološke nesuglasice” i potpisali jedan ugovor. Ugovor kojim će biti monopolistički privatizirana tri velika komada pulskog priobalja
Poluotok Muzil
 Goran Šebelić / CROPIX

Novinari, građani i kavanski analitičari obično će reći da je Hrvatska ideološki silno podijeljeno društvo. Hrvatski društveni život - veli ta uvriježena istina - sveo se na svjetonazorni front na Sommi, front na kojem se godinama vodi ljuti boj, a pomaci u jednu ili drugu stranu mjere se u centimetrima.

Takozvani lijevi i takozvani desni ratuju oko Obiteljskog zakona i zakona o udomiteljstvu, o braniteljima i o pobačaju. Ratuju oko školskog kurikuluma, ukopnih mjesta, komemoracija, položenih vijenaca i državnog protokola. Ideološki sukobi “lijevih” i “desnih” sežu do tako pitoresknih i egzotičnih lokacija kao što su Istanbul i Marrakech, a predmeti zavade “lijevih” i “desnih” neki put nalikuju više Thomas Cookovom ferijalnom katalogu nego stvarnoj ideološkoj raspri. “Lijevi” i “desni” vojuju neumorno i iznurujuće na tim svojim frontovima na Marni, osvajaju ili gube ideološke čuke, a svaka osvojena čuka - bilo to poglavlje u nastavi povijesti ili paragraf Obiteljskog zakona - slavi se kao pobjeda u ratu bez kraja.

Tako izgleda ono što se u Hrvatskoj obično zove “ideološke podjele”. Ako je po tim podjelama suditi, Hrvatska je razjedinjeno društvo u kojem se lijevi i desni glože oko tema koje bitno razdvajaju lijevu i desnu ideologiju. I sve bi to bilo u redu, samo da nije jedne “sitnice”.

Naime - ništa od toga nije istina.

Nije uopće istina da u Hrvatskoj vlada duboki i nepomirljivi jaz između ljevice i desnice. Upravo suprotno: kad su posrijedi teme koje se stvarno tiču lijevog ili desnog, između tih ideoloških polova vlada nestvarno, dirljivo suglasje.

A jednom dojmljivom primjeru tog idiličnog suglasja svjedočili smo prošlog tjedna. Prošlog su tjedna, naime, jedan jako konzervativni ministar jedne konzervativne vlade te jedna jako liberalna vlast jedne vrlo liberalne regije prebrodili sve “ideološke nesuglasice” i potpisali jedan ugovor. Problem je što je taj ugovor po svom naumu i sadržaju takav da bi morao biti crvena krpa za svaku ozbiljnu ljevicu, kad bi ta ljevica u Hrvatskoj postojala.

Ugovor o kojem je riječ je ugovor između Vlade Republike Hrvatske te Grada Pule o uvjetima, pravima i obvezama za realizaciju turističkih i ugostiteljskih projekata na trima pulskim lokacijama koje su do 1990. bile u posjedu JNA: na plaži i šumarku Saccorgiana, na obalnom pojasu tzv. Hidrobaze te na pošumljenom i velikim dijelom neurbaniziranom poluotoku Muzil. Ministar državne imovine Goran Marić te pulski gradonačelnik Boris Miletić potpisali su ugovor po kojem će strateški partneri koji na tim lokacijama budu gradili dobiti čitav taj prostor - uključujući i pomorsko dobro - na koncesiju koja će isteći kad ni vi ni ja više ne budemo živi: za 50, odnosno u slučaju Muzila za 99 godina. Time će faktički biti monopolistički privatizirana tri velika komada priobalja te poluotok koji je kvadraturom velik kao dvije trećine splitskog Marjana i čini najvredniji prostorni resurs grada. U sva tri slučaja namjena prostora je isključivo turistička: nema javnih funkcija, nema škola, kulture, sveučilišta, muzeja, nema čak ni stanogradnje. “Zabranjeni gradovi” koji su sa svih strana gušili Pulu dok je u njima stolovala JNA ostat će i dalje “zabranjeni” - premda formalno neće biti iza žice. A najgore je što prostori koji će ostati iza nevidljive, simboličke žice sadržavaju neke od najljepših dijelova pulskog akvatorija. Sadržavaju beskrajne zelene proplanke i prelijepe šume crnike te komplekse austrijskih fortifikacija na Muzilu koje su nakon arene najuzbudljivija stvar koju se u Puli može vidjeti. Riječ je - ukratko - o faktičkoj monopolističkoj privatizaciji prostora koji bi ne samo mogli služiti na uživanje i korist “domorocima” Pule, nego i prostora koji bi - da se mudro iskoriste za biciklističke staze, hiking i segway ture ili uređene plaže - mogli biti lokomotiva “običnom”, već postojećem turizmu. Pulska nekretninska operacija mogla bi se usporediti s tim kao kad bi netko u Splitu autsorsao Marjan jednom privatnom investitoru na 99 godina. Razlika je samo u tome što ljudi u Splitu znaju što s Marjanom imaju. Puljani to ne znaju niti mogu znati, jer im je saznanje o tome sustavno zapriječeno: svih ovih godina “pulski Marjan” bio je zabranjena zona u koju se ulazilo preko rampe s dozvolom Agencije za upravljanje državnom imovinom. Tako se dogodilo da 95% Puljana na tom čarobnom prostoru nije ni bilo, pa nisu ni svjesni što im se uskraćuje.

Pulski 99-godišnji pakt tim je strašniji što se događa upravo u trenutku kad se - možda i nepovratno - zaljuljao potporni stup pulskog komunalnog identiteta, a to je Uljanik. S Uljanikom, u ruke nekretninsko-turističkog biznisa vjerojatno će pasti i dobar dio priobalja u centru, te Fratarski otok. To znači da će grad s neprijeporno najljepšim akvatorijem i plažama od većih jadranskih gradova postati puž u ljušturi. Unutar ljušture bit će živi organizam - grad bez izlaza na more. Oko te gvalje života bit će blindirana oplata turističkih monopola koja će sezati od Verudele preko Saccorgiane, Muzila, Uljanika, Katarine, Monumenti do Hidrobaze. To stanje bit će definirano i zakucano stoljetnim koncesijskim ugovorima koji će trajno vezati ruke idućoj generaciji koja možda - puj puj - pomisli da tako ne želi živjeti.

U zemlji u kojoj postoje normalna desnica i normalna ljevica, ugovor o Muzilu, Hidrobazi i Saccorgiani bio bi predmet ideološke bitke prvog reda. Svaka ideologija koje sebe pa i najširem smislu smatra lijevom reagirala bi na ugovor s kojim se faktički privatizira golemi dio gradskog ozemlja, kojim se veliki prostori pretvaraju u monokulturu samo jedne aktivnosti, kojim se krupni strateški partneri favoriziraju spram malih turističkih poduzetnika, a turisti spram stanovnika. Svatko tko razumije što bi trebala biti društvena uloga ljevice morao bi reagirati na ugovor kojim se na građane Pule prebacuje financijski teret gradnje cestovne, strujne i druge infrastrukture, a da pritom od svega toga Pula nema gotovo ništa, jer će većinu koncesijske dobiti vući većinski vlasnik država (na Muzilu 95 posto!). Riječ je - ukratko - o temi koja je čisti, školnički primjer “lijeve” teme: privatno vs. javno, monopol vs. mali poduzetnici, kapital vs. građani. Unatoč tomu, od hrvatske ljevice ni hu ni ba. Protivljenje projektu svelo se na decenijsku, ustrajnu i odvažnu borbu lokalnih aktivista, novinara i ekoloških udruga, na stručno elaborirane priloge nekoliko akademskih eksperata, te na - naravno - internetsko žuganje. Muzil, Hidrobaza i Saccorgiana nisu ni za koga u hrvatskoj politici politička tema.

Za SDP to nije tema, jer ta stranka i nije nikad bila ljevica, a i kad bi to bila ne bi išla protiv IDS-a koji joj je u više navrata bio partner za sastavljanje Vlade, a nadaju se da će biti opet. Za Zagreb je naš to nije tema, jer se ova politička grupacija - sigurno najproduktivniji dio onog što danas u Hrvatskoj postoji kao lijeva politika - od imena nadalje ograničila na vlastiti grad. Za stranke šibenske deklaracije, Muzil i Hidrobaza nisu tema jer su te političke skupine previše zauzete onim identitetskim temama koje se kod nas pogrešno zovu “ideološkima”. Baveći se (naravno, ne bez razloga) Markićkom i Batarelom, Thompsonom i Sedlarom, marakešima i istanbulima - ljevica je zaboravila da se posao ljevice sastoji u tome da se bori za pravdu u prostoru, ravnopravnost u ekonomiji i ravnopravnost u dostupnosti resursa.

Nažalost, već desetljećima živimo u zemlji u kojoj su neki od najvećih ataka na upravo takve, lijeve vrijednosti nastali u združenoj suradnji tzv. nepomirljivih ideologija. Takav je slučaj u Puli, kao što je slučaj bio i u Dubrovniku gdje su stranke tzv. dubrovačkog dogovora - lijeve i desne - združeno pokušale parkirati na Srđ vikendaško naselje kapaciteta triju cementnih kruzera. A krunski akter te politike nije bio desničar, nego nedesni Andro Vlahušić.

Nažalost, živimo u zemlji u kojoj se ne tako rijetko događa da javno dobro, prostorna pravda i ravnopravnost prostornih resursa gore postradaju kad se o njima “skrbe” lijevi. U Zagrebu je tada još SDP-ov gradonačelnik Bandić izručio Cvjetni trg “nautičaru” Horvatinčiću. U Splitu je “ljevičar” Ivo Baldasar - čovjek koji je hodao na gej prajdu - pustio puzeću privatizaciju Žnjana, da bi tu puzeću privatizaciju sasjekao njegov nasljednik, konzervativac kojem kulturnu politiku vode klerikalni NGO-i. U Šibeniku je upravo konzervativna vlast HDZ-a napravilo ono što je pulska trebala. Uzela je zapuštene tvrđe i bivše vojne zone, ali ih nije spiskala na monopol turizma, nego ih je pretvorila u javno dobro - ljetne scene, biciklističke staze, interaktivne muzeje i rekreativne zone. Paradoksalno ali tipično, ono što se pokazalo kao dobro za građane pokazalo se i kao dobro za turizam, pa se Šibenik pretvara neumitno u idući ozbiljni jadranski “hype”.

Sve to su pokazatelji dramatičnog nefunkcioniranja hrvatske ljevice, funkcioniranja koje bi ozbiljnu lijevu scenu trebalo zanimati kudikamo više od danas potpuno nerelevantnog pitanja hoće li SDP voditi Bernardić ili neki slični beznačajni bjelanjak. Ako je hrvatska lijeva politika danas nikom potrebna i nerelevantna, taj se poraz nije dogodio na Iblerovu trgu. On se, i ovaj put i mnogo puta dosad, dogodio na mjestima kao što su Muzil i Saccorgiana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:58