U čemu je moj problem s Pevecovima

Samo jednom sam bio u Pevecovom dućanu, nekakve lonce za cvijeće smo kupovali. Široka prostorija bila je pretrpana robom, zagušljiva i sumorna. Inače volim gledati blistavi metalni alat i na tržnicama i sajmovima očarano se zaustavim kraj kovača koji je na tlu izložio lopate, sjekire, kosire i motike, ali ovdje me nekako ništa nije privlačilo. Stvari su izgledale jadno i nevoljeno. Ne znam hoćete li razumjeti, ali nisam osjetio želju da ijedan komad alata uzmem u ruku. No, nije to bio razlog zašto više nikad nisam ušao u Pevec. Uzrujao me zaštitar koji je na izlazu htio usporediti sadržaj naših vrećica s računom.

Napravili su mi to jednom i u Emezzeti i nisam im oprostio, jednako kao ni Pevecu. Nema šanse da tu ponovno dođem i doživim bijes i poniženje da me netko sumnjiči da sam štogod gepio. Takve dućane prekrižim za sva vremena, moj je novac predobar za magarce koji pretresaju mušterije.

Epizoda sa zaštitarom tako je već kod prvog posjeta okončala naš odnos, ali o bjelovarskoj trgovačkoj kući još sam mnogo čuo, obično užasne priče o kineskom smeću koje je umalo unesrećilo kupce. Netko je uključio bušilicu i izazvao kratki spoj od kojega je čitava županija ostala bez struje. Drugi je žustrije zamahnuo sjekirom, od čega je sječivo kliznulo s drške, preletjelo dvorišnu ogradu i usmrtilo susjedova maltezera. Moj tata, vinogradar, maslinar, pčelar i strastveni ovisnik o jeftinim budalaštinama, nekoliko se puta zeznuo u Pevecu. Poljoprivredna emisija mogla bi snimiti humorističke priloge o mom tati i alatu iz Peveca. S napomenom da program nije za maloljetnike, srčane bolesnike i osobe sa slabijim živcima.

Napokon, na televiziji se prije nekoliko godina pojavio videospot s Višnjom Pevec, onaj kojim je bjelovarska poduzetnica namjeravala početi muzičku karijeru, i meni se ukazala prilika da i vidim te neobične ljude. Duet s proćelavim gažerom iz grupe Bohemi i muzički i vizualno se savršeno uklopio u dojam koji sam stekao o Pevecu. Bio je to takav toksičan komad estradnog otpada, da sam se poplašio da ću oslijepiti ili izgubiti razum gledajući ga. Pjesma je bila osjećajna, po prilici, kao zvuk kosilice za travu.

Od svega tamo, meni je možda najčudesnija bila pojava pjevačice, gospođe potpuno nemogućeg, glinenog tena. Razmišljao sam nekoliko trenutaka je li stvar u puderu ili solariju i naposljetku shvatio da se žena vjerojatno namazala fasadnom bojom iz vlastitog dućana. Gledao sam je kako šireći ruke šeta među jorgovanima, natapirana i utegnuta u tijesnu odjeću, u dugom crnom kožnom mantilu koji kao da je uzela od Heinricha Himmlera, i zaprepašteno se pitao kako joj je uspjelo potrošiti sve novce ovoga svijeta, da bi izgledala ovako siroto?

Ali, tada sam se sjetio kako poznajem žene koje zarađuju pet tisuća mjesečno, i još im muž ne radi, a koje svejedno uvijek izgledaju kao kraljice. Ma, i da ih na tržnici sretneš, istog bi trenutka mogao s njima na opernu premijeru. Zaustavim se obavezno i kažem im nešto lijepo, jer mi je dirljiva, gotovo herojska njihova elegancija za nula kuna. U tome, kao i u svemu što zapravo vrijedi, novac uistinu nije važan.

Sada ćete kazati da se preseravam i prodajem bozu iz budalastih self help priručnika, ali mene stvarno, bez zajebancije, obeshrabri da trčim za parama kada vidim ljude poput bračnog para bjelovarskih poduzetnika, koje su ovih dana uhapsili zbog izdavanja mjenica bez pokrića. U ambiciji za bogaćenjem mora nešto biti pogrešno kada vidite kakvi su pogrešni ljudi stekli veliki novac. A većina su takvi, ne znam ih zaista mnogo koji su zaradili više nego im treba i poželjeli imati nešto tako prekrasno kao što je falkuša.

Pogledate li bolje, bogati neobično često izgledaju kao da ih je poplava izbacila. A ustvari i jesu čeda prirodne katastrofe, pustošenja ljudskosti, grabežljivci izmilili iz mulja rata i tranzicije, lažljivi, drski i neodgojeni. Hodaju razdrljeni, pljuju po podu, jedu otvorenih usta, ne znaju pozdraviti kad uđu u prostoriju. Na izlazu vam nepristojno zabadaju nos u vrećicu, a znate zašto? To shvatite kad ih uhapse zbog izdavanja mjenica bez pokrića. Zato jer su upravo oni osobe kojima bi na vratima valjalo zaviriti u boršu. Velika je vjerojatnost da se tamo nekim čudesnim slučajem zatekao vaš srebreni beštek.

Elem, Višnja Pevec je, zajedno s mužem, završila na skrbi Ministarstva pravosuđa. Posao s kineskim lopatama joj je prdnuo, a osnovano sumnjam da će se i od muzike hljeba najesti. Ne poznajem čestite estradne umjetnike poznate kao Bohemi, ali mislim da u bliskoj budućnosti ne planiraju duete s viđenim članovima poslovne zajednice.

Premda, u toj stvari nikada ne možete biti sigurni. Nije zaista rijetkost da osobe iz poduzetničkog svijeta u poznoj dobi otkriju kako imaju apsolutni sluh i odluče snimati, nastupati na muzičkim priredbama i dijeliti poljupce i autograme obožavateljicama. Bio je, sjetit ćete ga se možda, Josip Matanović, potpredsjednik Fonda za privatizaciju, veliki zaljubljenik u talijanske kancone. Čak je i album snimio. Nažalost, bio je neoprezan s mikrofonima te se dao snimati i u ponešto ležernijim prilikama. Na jednoj traci ostalo je tako da je od nekoga tražio pedeset tisuća eura mita. Tralala, eno njega u zatvoru. Osuđen na jedanaest godina.

Drugi slučaj već sam opisao. Višnja Pevec je s gospodinom Bohemom snimila pjesmu “Ti si sve što meni treba”. Tralala, eno i nje u reštu, zadnja pošta Remetinec. Sve što joj u ovome trenutku stvarno treba je pidžama, papuče, četkica za zube i dobar odvjetnik.

Napokon, posljednji, meni najdraži primjer. Željko Kerum, naš gradonačelnik i vlasnik trgovačkog lanca koji u posljednje vrijeme ne stoji najbolje, odlučio je nastupiti na ovogodišnjem Splitskom festivalu. Tralala, zaključite sami...