KRISTALNA NOĆ

TVRTKO JAKOVINA Zbog Šimunićeva povika već sadatrebamo strahovati za vlastiti dom

Možemo se praviti da Šimunićev ispad i uvodni stih ‘Čavoglava’ nisu povezani s ustašama. No, što ako će stvarno ozbiljno tek postati
 Damir Krajač / CROPIX

Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije u Hrvatskoj je prošao tiho. Tiho i nečujno prolaze one stvari koje ili jedva da postoje ili su pak toliko očite i sveprisutne da ih je besmisleno opisivati. Da je slučajno o fašizmu, ksenofobiji i antisemitizmu toga dana, 9. studenoga, govoreno glasnije, prisjećalo bi se prije svega na snažni antisemitski udar u Njemačkoj, kojim je kulminirala jedna faza bujanja netolerancije prema Židovima u Hitlerovoj državi 1938. godine.

Sedamnaestogodišnji židovski izbjeglica Herschl Grynszpan, čiji su roditelji prognani iz Njemačke, u Parizu je izvršio atentat na diplomata Trećeg Reicha Ernsta von Ratha. Bio je to povod da se nakon komemoracije poginulim članovima nacističke partije pozove na osvetu. Govorilo se da je tada njemački narod ustao u “spontani revolt“. Spontano su tako razbijane trgovine, tvornice, sinagoge, stanovi u cijeloj zemlji, ubijeno je spontano 100 ljudi, u logore odvedeno 30.000. Do tada su već njemački građani koji su bili podrijetlom Židovi, vjernici i oni koji su jedva nešto osjećali za staro podrijetlo izdržali puno toga. Zahvatio ih je niz diskriminirajućih zakona, traženo je da vlastima prijave imovinu, najavljivano je kako će se iz gospodarskog života isključiti “niže rase”.

Događajem koji je pomalo eufemistički nazvan Kristalnom noći sada je sve postalo realnost i još gore. Dvojbe o budućnosti teško da je nakon toga više moglo biti. Pogleda li se unatrag, nakon što je Hitler došao na vlast, nakon što su doneseni Nürnberški zakoni, malo je bilo nade da će stvari postati bolje, da se nezamislivo neće dogoditi, da će se nacisti prizvati razumu. Židova u Njemačkoj tada je bilo manje od jedan posto, tek pola milijuna ljudi. Mnogi Nijemci nikada nisu vidjeli nekog Židova. No, histerija je zahvatile sve, obrazovane, urbane, one koji su bili na položajima… Njemačka je postupno postajala država u kojoj su živjeli punopravni i obespravljeni.

Doskora su obespravljene počeli ubijati, i to ne samo Židove, već i Nijemce, ako su bili neproduktivni, duševni bolesnici. Takvi su zauzimali mjesta u bolnicama, a postelje je trebalo osloboditi za one koji će kao ranjenici dolaziti s bojišta.

Napustiti zemlju nije lako

Čini se, pogledamo li unatrag, da su Židovi iz Njemačke trebali otići što prije, da su sve zakonske mjere, atmosfera u društvu, šutnja jednog dijela građana i histerija drugih sugerirali manjini da uzmakne. Oko 175.000 Židova zbog rastućeg antisemitizma iz Europe je tada emigriralo u Palestinu. Među njima je bilo mnogo onih iz Njemačke, ali nisu bili u većini. Napustiti zemlju i sredinu u kojoj se odrastalo, živjelo i školovalo, u kojoj su grobovi, uspomene, kultura, nije lako. Antisemitizma je bilo gotovo uvijek, no mnogi nisu vjerovali da je moguće očekivati da će se svijet okrenuti naopako. Dogodio se potom holokaust. Holokausta je bilo i u Hrvatskoj, gdje su Židovi bili mala, ali uspješna, vidljiva zajednica.

U Drugom svjetskom ratu skoro je nestala. Krajem istog mjeseca u kojem je tako tiho obilježen Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije, Židovska općina Zagreb organizira skup koji neće govoriti o događajima u Njemačkoj 1938. Tema je puno aktualnija, a opet, ako se malo pogleda, toliko usporediva s onim što se u 20. stoljeću događalo u Europi. Kakva će biti Hrvatska bez svojih manjina i jesmo li na putu da manjine izgubimo, to je tema rasprave. Znači li to da oni koji su najviše osjetili kako izgleda kada većina udari na malobrojnije, drukčije, zvoni na uzbunu, nastoji upozoriti cijelu zemlju, da se u Hrvatskoj događa nešto što podsjeća na događaje koji su već viđeni?

Hajmo se praviti da je to sve ništa

Većina možda misli da se kod nas neće i ne može dogoditi ono što se dogodilo u Njemačkoj krajem tridesetih. Što konačno znači udar na jednu seksualnu manjinu? Srpska manjina, misli vjerojatno većina, zaslužila je sve što im se događa. Kakva je opasnost ako se diskriminira jedno pismo? Zašto bi, očito misle mnogi, bilo opasno uzvikivati ustaški poklič na utakmici? To što je nogometaš Šimunić viknuo poništilo je višegodišnje napore svih seminara i edukacijskih programa u školama, na seminarima za nastavnike, ali, dokazuju brojni, on je stvarno mislio na svoj dom, domovinu. Očekuju takvi da se svi napravimo pomalo idiotima pa povjerujemo da je to, baš kao i uvodni stih pjesme “Čavoglave” Marka Perkovića posve nepovezan s ustašama. Hajmo se praviti da je to sve ništa, da Židovska općina reagira previše burno. Pravimo se da bi valjda i Europska unija i diplomati koji nas prate reagirali da se ne dogodi ništa drastično.

No, što ako mi živimo godine poput onih prije Kristalne noći? Što ako će stvarno ozbiljno tek postati. Tada će, naravno, biti prekasno za više od konstatacije da je sve bilo logični uvod. Vječan je to problem s onim što se zbiva danas, jer tek prolazak vremena izoštri sliku, pokaže da se nešto što je bilo vidljivo tek talentiranijima na kraju ispostavilo opasnim za sve. Povijest može pomoći u boljem razaznavanju onoga što se dogodilo i što se ponavlja u moderno doba, da je slučajno učiteljica života. Ona to nije, posebno ako se ovako zlorabi kako se to čini kod nas. Da je drukčije, ne bismo danas u Hrvatskoj strahovali za vlastiti dom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 16:36