TURSKA U SREDIŠTU URAGANA Ankara se lansirala u samo srce oluje koja bjesni u odnosima Rusije i Zapada

Nakon rušenja ruskog bombardera iznad turskog teritorija Ankara se lansirala u samo srce oluje koja bjesni u odnosima Rusije i Zapada. Turska je vlada nakon hladnog rata s Moskvom razvila bliske odnose, ali sada je shvatila kako je njezine interese na Srednjem istoku izravno doveo u pitanje drski Kremlj. Pokazalo se sada kako je famozni komentar turskog premijera Ahmeta Davutoglua da se vanjska politika njegove vlade temelji na “nula problema sa susjedima” zapravo opsjena. Ankara se suočava s konfliktima uzduž većine svojih granica i mnogo Turaka se osjeća sve izoliranije i pod međunarodnim pritiskom.

Poglavito, sirijski građanski rat i jačanje pobune Islamske države (IS) pridonijeli su daljnjem pogoršavanju odnosa Ankare i s Damaskom i s Teheranom. Iako Ankara žestoko opovrgava da pomaže IS-u, postoje glasine o tajnoj asistenciji i puštanju džihadističkih boraca da preko Turske ulaze u Siriju kako bi se borili protiv režima Bašara al-Asada. Turska vlada nastoji srušiti Asada koji je saveznik Teherana. Ankara je također zabrinuta zbog rastućeg iranskog utjecaja u Iraku i širenja kurdske pobune u Turskoj pa bi stoga mogla tolerirati IS kako bi odbila obje prijetnje. Također Ankara primarno podržava Turkmene i druge skupine u Siriji koje se protive Asadu, a koje Rusija bombardira posljednjih tjedana.

Moskva ne samo što se protivi turskim ciljevima na Srednjem istoku, nego radi i na destabilizaciji južnog Kavkaza, jačajući svoju vojnu prisutnost te naoružavajući i Armeniju i Azerbajdžan. Obnavljanje sukoba tih dviju država oko spornog područja Nagorno Karabaha, koji je Armenija okupirala, moglo bi odvući Ankaru u izravni sukob s Rusijom, patronom i zaštitnikom Armenije. Turska, pak, održava bliske odnose s Azerbajdžanom i mogla bi priskočiti u pomoć Bakuu u slučaju eskalacije rata.

Paradoksalno, nova konfiguracija na Srednjem istoku i južnom Kavkazu mogla bi gurnuti Ankaru prema bližim odnosima s NATO-om i EU. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan jednom je upozorio da ako Turska ne bude primljena u EU do 2023. godine, 100. obljetnice Turske Republike, mogla bi prekinuti svoje pregovore o članstvu i priključiti se Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO).

Ta organizacija, koju vode Kina i Rusija, pruža alternativu zapadnom modelu demokracije, ali su koristi od nje ograničene. Dok EU zahtijeva politički pluralizam zajedno s građanskim i manjinskim pravima, SCO je sumnjičav prema liberalizmu kao navodnoj krinki za američku dominaciju. Ankara je u SCO-u stekla status “partnera u dijalogu” još u lipnju 2012. godine, a Erdoğan je u više navrata tražio od predsjednika Vladimira Putina da primi Tursku u punopravno članstvo. Međutim, pristupanje SCO-u moglo bi za sobom povući i usuglašavanje s politikama koje su u sukobu s tradicionalnim prioritetima Ankare, kao što je prekidanje ili napuštanje veza s NATO-om: to bi, pak, naišlo na žestok otpor turske vojske. Bilo koji daljnji turski korak prema SCO-u također bi pojačao optužbe na Zapadu da Ankara više nije vjerodostojan saveznik.

Priključujući se, pak, toj organizaciji, Turska bi se također našla u sukobu s politikama koje slijede ostale članice SCO-a. Vladina nastojanja da sruši Asadov režim u Siriji nailaze na tvrd otpor prije svega Rusije i Kine. Nadalje, iako je SCO većinom protuzapadno orijentiran, nije islamistički i svih šest članica SCO-a bi se snažno protivilo političkom islamizmu koji Erdoğanova stranka favorizira.

Ključno je pitanje za Tursku njezin konačni međunarodni cilj: hoće li se razviti kao sekularna europska nacionalna država, kako je to originalno predvidio njezin osnivač Mustafa Atatürk, ili kao političko-religiozna država koja svoje savezništvo okreće prema autoritarnijem bloku. Ako se članice EU nastave protiviti ulasku Turske i zemlja ne uspije unaprijediti svoje demokratske standarde, tada bi mogla početi graditi nova međunarodna partnerstva. Zatvorena vrata Turskoj mogla bi se obiti Europi o glavu i nanijeti ozbiljnu štetu interesima NATO-a uzduž ranjivog jugoistočnog boka.

Ipak, moglo bi se dogoditi da je, narušavajući turski zračni prostor, Moskva išla naruku NATO-u i EU i obrnuti otuđivanje Ankare od Zapada. Kao odgovor na rušenje svog borbenog zrakoplova, Rusija je proglasila Turskoj ekonomski rat koji će samo ohrabriti Ankaru da potraži alternativne partnere. Moskovske sankcije Turskoj naštetit će i ruskoj ekonomiji te dodatno izolirati zemlju. One uključuju zabranu trgovine određenim proizvodima, odbijanje da se produlje radni ugovori za Turke koji rade u Rusiji, prekid bezviznog sustava za putovanja i čarter-letova iz Rusije u Tursku te zabranu ruskim turističkim kompanijama da prodaju pakete za Tursku. Sve ove mjere će vjerojatno privući Tursku bliže EU. Turska također posjeduje potencijalno moćnije sankcije koje bi mogla nametnuti Rusiji ako se diplomatski spor intenzivira. One bi mogle potkopati projekciju moći Moskve i poduprijeti prevlast NATO-a na istočnom Mediteranu. Prije svega, Ankara može zatvoriti Bospor za promet ruskih brodova i zatražiti od drugih članica NATO-a pomoć u nadzoru svojih granica kako ne bi došlo do ruskih vojnih upada.

Ako, pak, konflikt s Rusijom eskalira, Turska bi mogla suspendirati Sporazum iz Montreuxa koji ograničava prisutnost NATO-ovih plovila u Crnome moru. To bi ozbiljno dovelo u pitanje rusku agresivnu politiku prema svim svojim susjedima na Crnome moru, uključujući Gruziju i Ukrajinu, te smjestilo Tursku u sjedište rastućeg konflikta Istok-Zapad.